Che Guevara – od revolucionara do suvenira

Che Guevara vjerovao da je revolucija duhovni proces i da se revolucionar nadahnjuje “ljubavlju prema čovječanstvu”. U tim svojim razmišljanjima sve se više udaljavao od realsocijalizma koji je provodio SSSR i njegovi sateliti, a počeo je ta stajališta i javno iznositi kritizirajući Sovjete zbog njhovog zadržavanja principa novca, bankarstva i tržišta kao i politike mirne koegzistencije s kapitalističkim blokom, prorokujući da će se takvom politikom SSSR vrlo brzo vratiti u kapitalizam
Otac Ernesto Guevara Lynch je svog najstarijeg sina već zarana opisao kao onog u čijim žilama najviše od svih mu predaka, teče krv irskih pobunjenika i puntara
Legenda kaže da su Che i Fidel proveli čitavu noć u političkoj raspravi, a kad je zora svanula, Guevara je pristupio revolucionarnom pokretu “26. srpanj” koji je spremao revoluciju na Kubi. Uspostavljeno je “revolucionarno prijateljstvo koje će promijeniti svijet”

Da je danas živ, bilo bi mu  osamdeset i tri godine i dva  dana. Gdje bi ga se moglo  naći? Možda u stožeru pukovnika Gadafija ili makar kao  savjetnika Huga Chaveza? Bi  li se krio u neprohodnim planinama pakistanskog Waziristana ili šetao ulicama  Pnom-Penha? Bi li ga držali  zatočenog u Guantanamu ili bi  na istom tom otoku, Kubi, provodio mirne umirovljeničke  dane pišući memoare i razmjenjujući mišljenja sa starim  suborcem Fidelom Castrom?  Naravno, odgovoriti na ova pitanja je nemoguće i ne samo  stoga što su to uvijek bila pitanja na kojih nema odgovora,  nego i zbog osebujne i neukrotive prirode čovjeka o kome je riječ – Ernestu Che Guevari. Premda su o njemu  mišljenja do dan danas ostala  podijeljena te je za jedne heroj, a za druge zločinac, neupitno je da je Guevara svojim  životom i djelom značajno obilježio sredinu dvadesetog stoljeća, a kao svojevrsna ikona  modernoga doba ostao nazočan u svijesti i medijskom ili  publicističkom prostoru do  dana današnjega, četrdesetak  godina nakon svoje pogibije u  bolivijskoj prašumi.
Krv irskih puntara
Ernesto Guevara rođen je u  argentinskom gradu Rosariu,  14. lipnja 1928. godine u obitelji kastiljskog, baskijskog i  irskog podrijetla, kao prvo dijete svojih roditelja. Otac Ernesto Guevara Lynch i majka  Celia de la Serna y Llosa, bili  su visokoobrazovani ljudi i solidnog socijalnog statusa, tako  da je kućna biblioteka brojila  preko tri tisuće naslova, omogućivši mladom Ernestu čitanje i skupljanje najrazličitijih  informacija. Njegov otac bio je  također po političkom opredjeljenju ljevičar koji je njegovao veze sa španjolskim republikancima iz vremena tamošnjeg građanskog rata. Nakon poraza Republike, neki od  njih došli su u Argentinu te su  se u domu Guevarinih mogle  čuti zanimljive političke diskusije. Otac je svog najstarijeg  sina već zarana opisao kao  onog u čijim žilama najviše od  svih mu predaka, teče krv irskih pobunjenika i puntara.  Zanimljivo da mu je jedna od  najdražih pjesama u mladosti  bila Kiplingova “If…”, što je  bilo omiljeno djelo još jednog  revolucionara ali s “druge strane barikade” – Jose Antonia  Primo de Rivere.
Ernesto Guevara bio je i  oduševljeni vozač motor-kotača s kojim je proputovao  čitavu Južnu i Srednju Ameriku, stigavši sve do Miamija.  Put koji je opisao u svojoj knjizi putopisa značajno je pridonio njegovoj političkoj orijentaciji jer ga je kako navodi,  zgrozila bijeda i neljudski uvjeti života sirotinje u mnogim  zemljama zelenog kontinenta  koji je doživljavao kao cjelinu  koja bi se trebala ujediniti.  Kad je 1953. diplomirao medicinu, zaključio je da sama  medicinska pomoć nije dovoljna i da želi svoj život posvetiti  borbi da se takvo stanje promijeni. Za nevolje ljudi optužio je “kapitalističku hobotnicu” te je prisegnuo na Staljinovu sliku da ne će mirovati  dok hobotnica ne bude poražena i uništena. Prvo polje  rada imao je u Gvatemali gdje  je predsjednik Guzman pokušavao provoditi politiku  agrarne reforme po kojoj bi  svu neobrađenu zemlju trebalo razdijeliti seljacima. No najveći vlasnik takve zemlje bila  je američka United Fruit  Company i uskoro je CIA organizirala prevrat kojim je  oborena vlast predsjednika  Guzmana, a njegovi pristaše  pobijeđeni nakon kraćeg  građanskog rata. Guevara se  spasio zatraživši azil u argentinskom veleposlanstvu, a  pišući o tom svom prvom revolucionarnom iskustvu, istaknuo je da je tadašnji američki  državni tajnik, John Foster  Dulles, bio ujedno i odvjetnik  United Fruit Company.
Revolucionarno  prijateljstvo
Prema svjedočanstvu prve  supruge, Hilde Gadeae, iz  Gvatemale je Guevara otišao  uvjeren da je oružana borba  jedini način kojim se može  pobijediti kapitalizam. Bračni  par je utočište našao u Ciudad  Mexicu gdje je Guevara radio  u bolnici ali i kao novinski  fotograf. Tamo je stekao i nadimak Che, navodno zbog česte uporabe uzvika “ohe”. Tamo  se također upoznao s braćom  Fidelom i Raulom Castrom i  drugim kubanskim revolucionarima. Legenda kaže da su  Che i Fidel proveli čitavu noć u  političkoj raspravi, a kad je  zora svanula, Guevara je pristupio revolucionarnom pokretu “26. srpanj” koji je spremao  revoluciju na Kubi. Uspostavljeno je “revolucionarno prijateljstvo koje će promijeniti  svijet”, napisao je Cheov biograf Simon Reid-Henry.
U studenom 1956. osamdeset i dvoje revolucionara stigli  su starim i ruzinavim brodom  “Granma” na Kubu. U prvom  sukobu sa snagama predsjednika Fulgencia Batiste doživjeli su težak poraz, koji je  preživjelo njih 22, raspršenih u  prašumi. Pa ipak je revolucionarni pokret na Kubi  preživio povukavši se u najneprohodnije prostore planine Sierra Maestra. Tu je Che  Guevara postao desna ruka  Fidela Castra i osoba odgovorna za mnoge vidove borbe  koja se vodila kao i organizaciju civilnog života pa ga je  magazin “Time” tada nazvao  “Castrov mozak”. Kritičari njegovog života i djela često spominju ovaj dio njegovog života  u kojem je ostao zapamćen  kao nemilosrdni progonitelj  svih onih koji bi bili osumnjičeni za izdaju i špijunažu,  kao i bjegunaca. Zabilježeno  je više slučajeva u kojima su  njegove postrojbe provodile  smaknuća, a u nekim prigodama je to činio i osobno, o  čemu je i sam pisao u svome  dnevniku, primjerice kad je  uhvaćen neki Eutimio, osumnjičen da je doušnik. Guevara  jednostavno bilježi: “Situacija  je postajala sve neugodnijom i  za ljude i za Eutimija pa sam  riješio problem tako da sam  izvadio pištolj i upucao ga u  desnu stranu mozga”. Kasnije  je to opisao i u pjesmi “Smrt  jednog izdajice”. Che je,  međutim, u ta doba ostao također zapamćen po iznimnoj  osobnoj hrabrosti koja bi toliko zbunila neprijateljske vojnike da ne bi bili u stanju  otvoriti vatru.
Optužbe za zločine
Tijekom dvije godine kubanski revolucionarni pokret  izrastao je u snagu s kojim su  režimske postrojbe sve teže  izlazile na kraj i počele bilježiti  poraze. Krajem 1958. revolucionari su pokrenuli ofenzivu s  jasnom namjerom da presjeku  otok na dva dijela i izravno  ugroze Havanu. Guevarine  snage su nakon sedmotjednih  noćnih marševa stigle u provinciju Las Villas i zauzeli je  čitavu osim glavnog grada  Santa Clare. Che je odlučio  napasti grad premda je bio  nadjačan u omjeru jedan naprama deset. Kako su priznali i  američki vojni analitičari, u  bitci koja je uslijedila, Guevara je pokazao iznimne vojne  sposobnosti, a borba za Santa  Claru postala je odlučujući  trenutak građanskog rata na  Kubi. Kad su revolucionari 31.  prosinca ušli u grad, to je bila  njihova konačna pobjeda. Fulgencio Batista je samo nekoliko sati potom zrakoplovom  pobjegao s Kube, noseći sobom , kako bilježi pisac Douglas Kellner, “blago u vrijednosti 300 milijuna dolara”.  Drugog siječnja Guevara je  bio u Havani.
Dobivši punovaljano kubansko državljanstvo, Che Guevara se, između ostalog i po  drugi put oženio, ovaj put za  Aleidu March, a bavio se i  drugim stvarima. Jedna od  onih koja mu se stavlja na teret  je i prvih šest mjeseci u Havani  kad je bio upravitelj vojnog  zatvora La Cabana u kojemu  su se provodile likvidacije  “kontrarevolucionara” čiji  broj, ovisno o izvoru i procjeni  varira od pedeset i pet do nekoliko stotina.
Nakon La Cabane, Che  Guevara je otišao na veliku  svjetsku turneju u sklopu koje  je posjetio i Jugoslaviju te  mnoge druge zemlje. Vrativši  se obnašao je najviše funkcije  u kubanskoj vlasti gdje je bio  ministar u više ministarstava,  provodio je agrarnu reformu,  zabranio strancima posjedovanje kubanskih plantaža sladorne trske i provodio reformu obrazovanja. Bio je i ministar financija te izluđivao  bankare jer je novčanice potpisivao samo sa svojim nadimkom Che, pokazujući tako prijezir prema novcu. Tako se  odnosio i u svome programu  kao ministar gospodarstva. Od  radnika se tražilo da povećaju  proizvodnju ali za to im se nisu  povećavale plaće, nego dijelile  diplome. Onima koji ne bi ispunili normu su se plaće, pak,  smanjivale. Nakon par godina  postajalo je, međutim, sve jasnije da je njegova ekonomska  politika doživjela neuspjeh, a  Kuba je postala potpuno ovisna o robi iz zemalja Varšavskog pakta. Premda je Che  govorio o važnosti unutarnjeg  bogatstva i potpunosti pojedinca koje se ostvaruje u  društvenoj odgovornosti, a k  tome i sam u slobodnim danima išao sjeći trstiku na plantaže, njegov primjer nije  naišao na odaziv – proizvodnja  je padala, radnici sve više izostajali s posla.
Razočaranje u  Kongu
Che Guevara je, međutim, i  dalje vjerovao da je revolucija  duhovni proces i da se revolucionar nadahnjuje “ljubavlju  prema čovječanstvu”. U tim  svojim razmišljanjima sve se  više udaljavao od realsocijalizma koji je provodio SSSR i  njegovi sateliti, a počeo je ta  stajališta i javno iznositi kritizirajući Sovjete zbog njhovog  zadržavanja principa novca,  bankarstva i tržišta kao i politike mirne koegzistencije s  kapitalističkim blokom, prorokujući da će se takvom politikom SSSR vrlo brzo vratiti  u kapitalizam.
Dva mjeseca nakon što je u  Alžiru još jednom javno kritizirao Kremlj, Che Guevara je  nestao iz kubanskog javnog  života. Fidel Castro je objavio  da će se o njegovom novom  boravištu znati više kad sam  Che bude tako želio. Guevara  je dao ostavku na sve svoje  državničke dužnosti i otišao u  Kongo (Kinshasa) gdje se  uključio u revolucionarne aktivnosti. Vjeruje se da je Castro podržavao tu njegovu  odluku jer je s njim otišlo nekoliko desetaka kubanskih  časnika.
U Kongu je veliki revolucionar doživio neočekivano  razočaranje. Pokret je ubrzo  propao, a po samim Cheovim  riječima, lokalne snage se  uopće nisu htjele boriti, a vođe  su im bile jednako korumpirane kao i “diktatori” protiv  kojih su se bunili. Tamo se  jednostavno rečeno, nije imalo  što napraviti, zaključio je Guevara, koji je nakon odmora  odlučio okušati sreću s revolucijom u Boliviji.
Bolivijska Nacionalna oslobodilačka armija nije bila loše  naoružana ali je bila malobrojna, a k tome su u zemlju  uskoro pristigle i specijalne  postrojbe iz SAD-a. Lojalnost  Guevarine najbliže suradnice,  Tamare Bunke, nekadašnje  djelatnice Stasija u DDR-u,  također se smatra dvojbenom i  ima mišljenja da je i KGB  imao prste u propasti revolucije i Cheovom smaknuću.
Lokalna komunistička partija uskratila mu je pomoć, a  seljaci se nisu priključivali revolucionarima, niti su ih htjeli  hraniti. U listopadu 1967. vojska navođena obavještajcima  NSA-e locirala je Guevarin tabor i opkolila ga te nakon kratkog puškaranja u kome je bio  ranjen i uhitila. Bio je zatvoren  u lokalnu školu gdje je učiteljici ukazao da njena jadna i  ruševna zgrada na učenike djeluje “anti-pedagoški”, dok lokalni dužnosnici voze mercedese. No već sutradan, 9. listopada, bolivijski predsjednik  Rene Barrientos naredio je  njegovu likvidaciju koju je  proveo narednik Mario Teran  koji se javio dragovoljno da  osveti tri druga poginula u borbi s gerilcima. Che ga je  dočekao riječima: “Znam da si  me došao ubiti. Pucaj kukavico! Jedino što ćeš ubiti je  čovjek”, ciljajući na misao koju  je netom prije kazao stražaru  da je “revolucija besmrtna”.
I tako je završio vjerojatno  najveći revolucionar prošloga  stoljeća, kojemu ni kritičari  njegovog djela ne mogu poreći  da je svoje ideale, za razliku od  nekih drugih, živio iskreno.  No, “kapitalistička hobotnica”  o kojoj je govorio uspjela je i  od Che Guevare napraviti dobar proizvod. Danas je čak  nemoguće izračunati koliko se  novca zaradilo na prodaji najrazličitijih predmeta s Che  Guevarinim likom, a posao i  dalje cvate, dok djeca koja u  Aziji za par dolara mjesečno  proizvode suvenire s njegovim  likom vjerojatno ni ne znaju da  je to čovjek koji ih je htio  osloboditi.