Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

9 C°

Rene Medvešek: U dubini sam privržen kazalištu

15.07.2012. 22:00
Rene Medvešek: U dubini sam privržen kazalištu


Mislim da kazalište ima nešto obredno. Kazalište je ustvari u posvećenosti trenutka kojim ono raspolaže, ima mogućnost sve nas privesti jednoj ozbiljnijoj dimenziji postojanja, jednoj drugačijoj prisutnosti, drugačijoj bliskosti od one za koju smo spremni tokom svakodnevnog života, gdje se moramo nositi sa svakodnevnim problemima
Zadarska publika nedavno  je u sklopu 18. zadarskog kazališnog ljeta imala priliku  uživati u jedinstvenom glumačkom talentu jednog od ponajboljih hrvatskih glumaca  Renea Medvešeka. U dvorištu  Providurove palače Medvešek  je nastupio s monodramom  “Kontrabas” koju je 1981. napisao Patrick Süskind, prevedena je na 27 jezika i jedan je  od najigranijih njemačkih komada. Upravo s ovom monodramom, koju je preveo i obradio, Medvešek se nakon dvanaestak godina pauze vratio  na pozornicu izabravši zahtjevan komad u trajanju od  čak 90 minuta. Iako su na  pozornici samo glumac i njegov kontrabas, priča o kontrabasistu jedna je od najzanimljivijih predstava koju je  zadarska publika u posljednje  vrijeme odgledala. Od lagane  komedije, do životne drame,  Medvešek je na pozornici ostvario čitavu skalu emocija i  prikazao niz egzistencijalnih  problema.
Nakon predstave Medvešek  je za Zadarski list govorio o  monodrami, glumačkom pozivu i kazalištu.
Povratak na daske
U Zadar ste stigli s monodramom “Kontrabas” Patricka Süskinda poznatijeg kao  autora romana “Parfema”.  Tekst ste sami preveli i obradili, zapravo napravili ste cijeli posao s ovom predstavom.  Što vas je odvelo do ovog djela?
– To je jedna jako lijepa  priča, malo remek djelce, poseban portret i veliki glumački  i kazališni izazov. Tražio sam  tekst kojim bih se nakon dvanaest, trinaest godina pauze  vratio na pozornicu. Smatrao  sam kako je bolje da to napravim sam u obliku monodrame, ako odustanem da ne  zeznem kolege. Predstavu  sam gledao prije jedno desetak godina i ostala mi je u  sjećanju kao vrlo vrijedna i  draga upravo zato jer izmiče  svakoj odrednici, započinje  kao komedija, da bi se pretvorila u dramu, ispovijed koja  nam je svima pomalo bliska.
Predstava traje 90 minuta,  na pozornici ste samo vi i ako  negdje zapnete nema pomoći  od kolege glumca. Je li vas bilo  strah reakcije publike, hoćete  li uspjeti zadržati njihovu  pažnju svo vrijeme?
– Nije toliko stvar zapinjanja  s tekstom, ono što je najvažnije s ovakvim predstavama je  publika-partner. Uvijek strepite jer nigdje ne piše da će do  kontakta doći i na koji način  će do njega doći, tako da je to  uvijek jedna neizvjesna komponenta takvog kazališnog  pokušaja. Nije lako, u tu predstavu ulazite s potpunom bezidejnošću po pitanju kraja, a  to stvarno toliko dugo traje da  ju je teško i ponoviti dan ranije  jer vam se ne da. Ipak, u tome  ima nešto jako specifično kazališno i lijepo, upravo u činjenici da to nije nešto što je  napisano na način da baratate  nizom pošalica koje će sigurno razgaliti publiku, nego treba poduzeti pravu suigru.
Kazalište ima nešto  obredno
Nakon trinaest godina pauze kakav je osjećaj kad odlazite s pozornice ispraćeni  snažnim aplauzom publike?
– Aplauz je ustvari nastavak  onoga što je bilo prije. Predstava je živa pojava i nekada  vam se dogodi više, nekada  manje. Kad osjetite da prostruji taj fluid između publike i  vas onda vam je to nešto najljepše i najdraže što doživite.  Na kraju krajeva više ni taj  aplauz nije bitan, naprosto osjetite da se dogodi komadić  neke drame, a to je najljepše  što nam se može dogoditi u  ovom poslu.
Kao predavač na Akademiji  što nastojite o ovom poslu  prenijeti svojim studentima?
– Pokušavam zajedno s njima naslutiti opće dimenzije  tog poziva. Meni je osobno  stalno na pameti to što bi kazalište moglo i trebalo biti, a  ne ono što ono jest i ono što  glumac ustvari može doživjeti, a ne ono u čemu će se  najbolje snaći ili kako će se  najbolje probiti. Volio bih da  im uspijem prenijeti želju da  upoznaju jednog većeg sebe.  Ljudi često dolaze na Akademiju s idejom kako je gluma  krasan posao jer se maskirate,  pa budete netko drugi. To je u  biti jedan predivan posao koji  na određeni način ima i svoju  duhovnu podlogu, posao koji  vas poziva da upoznate sebe,  prepoznate negdje vlastiti  život i vlastitu osobnost kao  jednu ulogu koju vam je nametnulo društvo, obitelj ili vi  sami i da spoznate beskraj,  ljepotu i zanimljivost vaše  osobe koja je mogla biti drugačija.
Što bi po vama kazalište  zapravo trebalo biti?
– Mislim da kazalište ima  nešto obredno. Kazalište je ustvari u posvećenosti trenutka  kojim ono raspolaže, ima mogućnost sve nas privesti jednoj  ozbiljnijoj dimenziji postojanja, jednoj drugačijoj prisutnosti, drugačijoj bliskosti od  one za koju smo spremni tijekom svakodnevnog života,  gdje se moramo nositi sa svakodnevnim problemima. U kazalištu ima nešto strašno  važno. To važno može naravno splasnuti i biti svedeno na  nekakvu malenu dimenziju i  to može biti proizvod kao i  svaki drugi na tržištu koje se  prodaje, ali u svojoj suštini  mislim da je ono nešto vrlo  važno za sve nas.
Film neusporediv s  kazalištem
Jesu li vam draži klasici ili  suvremeni kazališni tekstovi?
– Ne bih ulazio u tu vrstu  podjele. Kod klasika me privlači to što im volim ići ususret  i mislim da su u velikoj mjeri  često izmasakrirani. Mene  osobno veseli taj neki vremeplov, treba zapravo proniknuti  u duh, svjetonazor čovjeka koji je napisao određeno djelo i  to me, na neki način, obogaćuje, otvori mi neke nove  obzore. Važan je dobar temelj,  dobar tekst, nije važno od kada je. Zadatak glumca jest da  od onoga što radi napravi neku svojinu. Sve što je dobro  može se na neki način posvojiti, bitno je kako to izlazi  iz tebe, kako to prepoznati.
Koja vam je uloga najdraža?  Najbliža vama kao glumcu?
– Gluma je naprosto poziv  na igru i ne doživljavam to kao  nešto u čemu prepoznajem  sličnosti. Bliskost sa ulogom  očituje se u tome da uspiješ  prepoznati njezinu borbu,  probleme, dvojbe i da ih uspiješ dobro artikulirati, a to se  manifestira kao igra. Nekad  mi se neka uloga učini najstrašnijom i poželim da je nikad više ne vidim, čujem ni  igram, nekad je se bojim. Nekad su se događale i sasvim  čudesne i predivne stvari, a  onda kad to ishlapi toliko si  razočaran da vas čak i nadprosječna kvaliteta i uspijeh  ostavljaju užasno frustriranim. Ne mogu reći da se u  nekoj ulozi to više ili manje  događa, možda mi je ova uloga  posebno bliska jer nisam igrao  godinama i jer je igram već  dvije godine. Jako sam zahvalan Teatru Exit što omogućuje da kad je nešto igrivo  da se onda doista i igra.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU