Mislim da kazalište ima nešto obredno. Kazalište je ustvari u posvećenosti trenutka kojim ono raspolaže, ima mogućnost sve nas privesti jednoj ozbiljnijoj dimenziji postojanja, jednoj drugačijoj prisutnosti, drugačijoj bliskosti od one za koju smo spremni tokom svakodnevnog života, gdje se moramo nositi sa svakodnevnim problemima
Zadarska publika nedavno je u sklopu 18. zadarskog kazališnog ljeta imala priliku uživati u jedinstvenom glumačkom talentu jednog od ponajboljih hrvatskih glumaca Renea Medvešeka. U dvorištu Providurove palače Medvešek je nastupio s monodramom “Kontrabas” koju je 1981. napisao Patrick Süskind, prevedena je na 27 jezika i jedan je od najigranijih njemačkih komada. Upravo s ovom monodramom, koju je preveo i obradio, Medvešek se nakon dvanaestak godina pauze vratio na pozornicu izabravši zahtjevan komad u trajanju od čak 90 minuta. Iako su na pozornici samo glumac i njegov kontrabas, priča o kontrabasistu jedna je od najzanimljivijih predstava koju je zadarska publika u posljednje vrijeme odgledala. Od lagane komedije, do životne drame, Medvešek je na pozornici ostvario čitavu skalu emocija i prikazao niz egzistencijalnih problema.
Nakon predstave Medvešek je za Zadarski list govorio o monodrami, glumačkom pozivu i kazalištu.
Povratak na daske
U Zadar ste stigli s monodramom “Kontrabas” Patricka Süskinda poznatijeg kao autora romana “Parfema”. Tekst ste sami preveli i obradili, zapravo napravili ste cijeli posao s ovom predstavom. Što vas je odvelo do ovog djela?
– To je jedna jako lijepa priča, malo remek djelce, poseban portret i veliki glumački i kazališni izazov. Tražio sam tekst kojim bih se nakon dvanaest, trinaest godina pauze vratio na pozornicu. Smatrao sam kako je bolje da to napravim sam u obliku monodrame, ako odustanem da ne zeznem kolege. Predstavu sam gledao prije jedno desetak godina i ostala mi je u sjećanju kao vrlo vrijedna i draga upravo zato jer izmiče svakoj odrednici, započinje kao komedija, da bi se pretvorila u dramu, ispovijed koja nam je svima pomalo bliska.
Predstava traje 90 minuta, na pozornici ste samo vi i ako negdje zapnete nema pomoći od kolege glumca. Je li vas bilo strah reakcije publike, hoćete li uspjeti zadržati njihovu pažnju svo vrijeme?
– Nije toliko stvar zapinjanja s tekstom, ono što je najvažnije s ovakvim predstavama je publika-partner. Uvijek strepite jer nigdje ne piše da će do kontakta doći i na koji način će do njega doći, tako da je to uvijek jedna neizvjesna komponenta takvog kazališnog pokušaja. Nije lako, u tu predstavu ulazite s potpunom bezidejnošću po pitanju kraja, a to stvarno toliko dugo traje da ju je teško i ponoviti dan ranije jer vam se ne da. Ipak, u tome ima nešto jako specifično kazališno i lijepo, upravo u činjenici da to nije nešto što je napisano na način da baratate nizom pošalica koje će sigurno razgaliti publiku, nego treba poduzeti pravu suigru.
Kazalište ima nešto obredno
Nakon trinaest godina pauze kakav je osjećaj kad odlazite s pozornice ispraćeni snažnim aplauzom publike?
– Aplauz je ustvari nastavak onoga što je bilo prije. Predstava je živa pojava i nekada vam se dogodi više, nekada manje. Kad osjetite da prostruji taj fluid između publike i vas onda vam je to nešto najljepše i najdraže što doživite. Na kraju krajeva više ni taj aplauz nije bitan, naprosto osjetite da se dogodi komadić neke drame, a to je najljepše što nam se može dogoditi u ovom poslu.
Kao predavač na Akademiji što nastojite o ovom poslu prenijeti svojim studentima?
– Pokušavam zajedno s njima naslutiti opće dimenzije tog poziva. Meni je osobno stalno na pameti to što bi kazalište moglo i trebalo biti, a ne ono što ono jest i ono što glumac ustvari može doživjeti, a ne ono u čemu će se najbolje snaći ili kako će se najbolje probiti. Volio bih da im uspijem prenijeti želju da upoznaju jednog većeg sebe. Ljudi često dolaze na Akademiju s idejom kako je gluma krasan posao jer se maskirate, pa budete netko drugi. To je u biti jedan predivan posao koji na određeni način ima i svoju duhovnu podlogu, posao koji vas poziva da upoznate sebe, prepoznate negdje vlastiti život i vlastitu osobnost kao jednu ulogu koju vam je nametnulo društvo, obitelj ili vi sami i da spoznate beskraj, ljepotu i zanimljivost vaše osobe koja je mogla biti drugačija.
Što bi po vama kazalište zapravo trebalo biti?
– Mislim da kazalište ima nešto obredno. Kazalište je ustvari u posvećenosti trenutka kojim ono raspolaže, ima mogućnost sve nas privesti jednoj ozbiljnijoj dimenziji postojanja, jednoj drugačijoj prisutnosti, drugačijoj bliskosti od one za koju smo spremni tijekom svakodnevnog života, gdje se moramo nositi sa svakodnevnim problemima. U kazalištu ima nešto strašno važno. To važno može naravno splasnuti i biti svedeno na nekakvu malenu dimenziju i to može biti proizvod kao i svaki drugi na tržištu koje se prodaje, ali u svojoj suštini mislim da je ono nešto vrlo važno za sve nas.
Film neusporediv s kazalištem
Jesu li vam draži klasici ili suvremeni kazališni tekstovi?
– Ne bih ulazio u tu vrstu podjele. Kod klasika me privlači to što im volim ići ususret i mislim da su u velikoj mjeri često izmasakrirani. Mene osobno veseli taj neki vremeplov, treba zapravo proniknuti u duh, svjetonazor čovjeka koji je napisao određeno djelo i to me, na neki način, obogaćuje, otvori mi neke nove obzore. Važan je dobar temelj, dobar tekst, nije važno od kada je. Zadatak glumca jest da od onoga što radi napravi neku svojinu. Sve što je dobro može se na neki način posvojiti, bitno je kako to izlazi iz tebe, kako to prepoznati.
Koja vam je uloga najdraža? Najbliža vama kao glumcu?
– Gluma je naprosto poziv na igru i ne doživljavam to kao nešto u čemu prepoznajem sličnosti. Bliskost sa ulogom očituje se u tome da uspiješ prepoznati njezinu borbu, probleme, dvojbe i da ih uspiješ dobro artikulirati, a to se manifestira kao igra. Nekad mi se neka uloga učini najstrašnijom i poželim da je nikad više ne vidim, čujem ni igram, nekad je se bojim. Nekad su se događale i sasvim čudesne i predivne stvari, a onda kad to ishlapi toliko si razočaran da vas čak i nadprosječna kvaliteta i uspijeh ostavljaju užasno frustriranim. Ne mogu reći da se u nekoj ulozi to više ili manje događa, možda mi je ova uloga posebno bliska jer nisam igrao godinama i jer je igram već dvije godine. Jako sam zahvalan Teatru Exit što omogućuje da kad je nešto igrivo da se onda doista i igra.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU
najnovije
najčitanije
Županija
VELIKA ANALIZA
Biograd i Lišane najlošije planirali prihode i rashode
Svijet
TURSKI PREDSJEDNIK
Erdogan čestitao Putinu i ponovno ponudio posredništvo oko Ukrajine
Hrvatska
KAMPANJA SE ZAHUKTAVA
Grbin: “Imamo ustavni udar pištoljem na vodu”. Božinović: “Oni nemaju ni program, ni ljude, ni stranku”
Crna Kronika
OPTUŽEN JE
Osječki policajac optužen za ubojstvo djevojke službenim pištoljem
Hrvatska
STRANI RADNICI
Ličke pastire zamijenili strani radnici s Dalekog istoka, zadovoljni su plaćom i uvjetima
Crna Kronika
više ozlijeđenih
Dovršen očevid prometne nesreće kod Zelenog hrasta
Zadar
ZLATNI PIR
Ljubav na prvi pogled Marije i Ivice Masnića traje već pola stoljeća
Zadar
(NE)ZAINTERESIRANI ZA POLITIKU
Razgovarali smo sa zadarskim maturantima koji dobivaju pravo glasa, evo što kažu o izborima
Crna Kronika
51-godišnjak
TEŠKA NESREĆA Pijan izazvao frontalni sudar u Zagradu, ozlijeđene tri osobe
Nogomet
dobio po glavi