Što sad ljubav ima s tim?

Odlučila sam ne gledati televiziju, bojkotirati novine i portale. Brate, ne mogu se okrenuti, a da ne naletim na sapunicu one male iz Šibenika i onoga staroga prdonje. Nećeš ti velike glumice pred kojom je blistava karijera. Da je lijepa, to joj se ne može osporiti. Ali da zna glumiti… E, o tome bi se već dalo raspravljati. A da je munjena i da joj fali ne jedna, nego više dasaka u glavi, to definitivno stoji. Fakat trebaš imat nekakav ozbiljan poremećaj da padaš samo na frajere cirka tri-četiri banke starije od sebe. Ljubav? Ma možeš misliti!? Fatalna ljubav? Još više možeš misliti!
Ima dosta naziva u hrvatskom jeziku, a i slengu s kojima bi se takve ‘ljubavi’ mogle nazvati. A legalno je totalno, kako ne. Ona punoljetna, on isto…
Ma bit ću fina pa neću šporkavat jezik. A bogme ni svoje mentalno zdravlje takvim pizdarijama.
Otišla sam se pogledat preko nekoliko puta u ogledalo. Je, još mi se previše godine ne kuže na faci. Nije da sam Doly, ali nisam još ni za baciti. Tek sam prevalila tridesetu, a još sam solo. Po tim nekim zakonima i novim pravilima, trebala bih sad biti na nekoj turbo jahti s nekim ocvalim starčićem. Ajde dobro, neću pretjerivati, pa nisam baš nikad u životu patila od toga koliko tko piza na banskovnom računu, ne treba biti ni jahta, ali može nekakav pristojan kaić.
Priča bi otprilike trebala bit ovakva: on friško prevalio sedamdesetu, ja tridesetu. Upoznali smo se, reciomo, preko moje babe u bodulima ili njene sestre. I to na terasi stare obiteljske kuće. I nakon dvije čaše vina, odmah mi je prirastao srcu jer sam zamijetila Dalmatinca s lančinom oko vrata. Još kad sam čula da je cijeli život živio va Meriku, iza sebe ima jedno troje-četvero djece iz pet-šest propalih brakova, nekretninu u Zadru, u Zagrebu i još nekoliko u bodulima, znala sam da je to ljubav mog života. A od pokretnina mi se samo zavrtilou glavi. Bila sam sigurna da će to biti za cijeli život. Dok nas smrt ne rastavi. Njegova, naravno…
Namjerno preskačem one degutantne djelove kad moraš neke stvari raditi preko onih stvari, da ne pričam sad onaj vic o salmoneli i starim jajima… Enivej, to ne mogu ni zamisliti, pa ostavljam svakome mašti na volju, mada mi je to totalna nepoznanica, i prebacujem se na zaključni dio cijele lav stori.
Dakle, imati starog prodnju pored sebe, kako kaže moja teta koja je žena od svijeta, nije nimalo privlačno. Samo se sjetim dentijere koju navečer skida i stavlja u čašu pored kreveta… Dakle, dopizdilo bi to svakome, a kamoli nekome tko je još uvijek ne samo duhom nego i tijelom mlad. I čekaš kad će, neka mi bog dušu prosti, kad će ga nešto strefiti, a ono nikako. Ne da se žilavac stari i ne da…. Nikako se dočepati jahte i nekretnina i ostalih pokretnina, a ti se trudiš i trudiš i trudiš…
Prošla mladost u frustracijama, i na kraju kad doživiš da budeš uciljena dobrostojeća udovica, skužiš da te ne pripada ništa, frajer je sve ostavio svojoj djeci… E onda, što napravit? Proklet staroga jarca, žaliti sebe, gristi sve oko sebe?! Brrr, ne mogu se ni zamisliti u takvoj situaciji, ali možda i zato što ne patim za Holivudom…
Ma vidiš li ti ove mlade, sve su hurbetine. Je da ona stvar ni sapun, ali opet, ča je maša je maša, rekla mi je teta.
E, a kad ona to kaže, onda je mala fakat pretjerala.