Istvanovi nasljednici stigi su do Zadra

U prosincu 1000. papa Silvestar II poslao je Stjepanu krunu, križ i apostolsku zastavu, nakon čega je Stjepan 1. siječnja 1001. okrunjen za kralja, a njemačko-rimski car Oton III priznao Mađarsku kao nezavisnu državu i njenoga vladara. Stjepan je krunu posvetio Bogorodici i tako uspostavio vezu između Boga i mađarske krune, što je pojam koji se rabio sve do kraja mađarskoga kraljevstva koje se smatralo apostolskim kraljevstvom. Kako je izgledala ta prva kruna ne zna se, jer je današnja, upečatljiva po svome nakrivljenom križu na vrhu, nastala u dvanaestom stoljeću

U prošlim vremenima, a  krajem devetnaestog stoljeća  posebice, Mađarsku se u hrvatskome tisku, pogotovo  onome bliskom Vladi ili  Stranki narodnoga napretka,  kako je bio puni naziv unionističke stranke, nazivalo hrvatskom “posestrimom”.  Unionisti, ali nakon njihovih  izbornih poraza i druge političke opcije, osim one pravaške, obično su pritom naglašavale potrebu što čvršće i  tješnje hrvatske unije s  Mađarskom, zemljom koja je  više od sedam stoljeća bila na  različite načine spojena s Hrvatskom.
Vajk postaje Stjepan
Na današnji dan, pak,  Mađari obilježavaju spomendan svog nacionalnog svetca,  Szent Istvana ili svetog Stjepana, kralja koji je vladao  Mađarskom od 1001. do  1038. kao prvi kralj i tijekom  čije vladavine su Mađari  službeno primili kršćanstvo.  Kad se rodio, a taj događaj  povjesničari smještaju između 967. i 975., bio je dobio  ime Vajk. Otac mu je bio  mađarski vojvoda Gejza, a  majka Sarolt iz Transilvanije  koja je bila već krštena u  grčko-ortodoksnoj crkvi. Prema legendi, Vajka je u Stjepana prekrstio sveti Adalbert  praški, izrazivši u značenju  toga imena na hebrejskom,  želju da budući vladar ustanovi “svetu krunu” kojom će  Mađare učvrstiti u kršćanskoj  vjeri. Stjepan je kao vojvoda  naslijedio svog oca Gejzu, što  je već bio presedan, budući se  nasljeđivanje kod Mađara tad  još prenosilo između bratića  ili sa strica na nećaka, kao  kod više azijskih naroda.  Oženio se za njemačku kneginju Gizelu Bavarsku s kojom je na dvor u Budimu  došlo više njemačkih plemića  koji su također utjecali na  pretvorbu Mađarske iz ratničko-nomadske eurazijske  zajednice, u modernu europsku državu po srednjovjekovnim standardima. Njemački  vitezovi pokazali su se od  ključne važnosti kad su nakon Gejzine smrti otpočele  borbe za prijestolje koje su  Stjepanu osporavali rođaci.
No, u prosincu 1000. papa  Silvestar II. poslao je Stjepanu krunu, križ i apostolsku  zastavu, nakon čega je Stjepan 1. siječnja 1001. okrunjen za kralja, a njemačko-rimski car Oton III  priznao Mađarsku kao nezavisnu državu i njenoga vladara. Stjepan je krunu posvetio Bogorodici i tako uspostavio vezu između Boga i  mađarske krune, što je pojam  koji se rabio sve do kraja  mađarskoga kraljevstva koje  se smatralo apostolskim  kraljevstvom. Kako je izgledala ta prva kruna ne zna se,  jer je današnja, upečatljiva po  svome nakrivljenom križu na  vrhu, nastala u dvanaestom  stoljeću.
Nije prelazio Dravu
U svojoj vladavini Stjepan  I. puno je učinio za osnivanje  biskupija i općenito kristijanizaciju zemlje u koju je pozivao strane svećenike. Istovremeno, širio je i teritorij  pod svojom kontrolom zauzevši Transilvaniju, Banat,  područje “crnih Mađara” oko  Pečuha te kraj oko planine  Matre, danas u Slovačkoj. U  tim je krajevima većina stanovnika bila još daleko od  kršćanstva pa su kristijanizacija i uvođenje kraljeve  vlasti išle ruku pod ruku.
U vrijeme vladavine Stjepana I., u Hrvatskoj su najprije bili suvladari braća Gojislav i Krešimir III. koji su  prije toga svrgli starijeg brata  Svetislava. Krešimir III., koji  je nadživio svog brata suvladara, uspio je učvrstiti državu  koja je u građanskom ratu  između braće, krajem desetoga stoljeća bila dosta oslabila čime su se bili okoristili  Mlečani. Čini se da Szent Istvanu nije padalo na pamet  prelaziti granicu na Dravi koju je 925. ustanovio prvi hrvatski kralj Tomislav nakon  pobjede nad Mađarima. Iako  čvrstih i nepobitnih dokaza o  hrvatskoj pobjedi nad  Mađarima, nema, mnogi argumenti tome govore u prilog. Ponajviše činjenica da su  mađarski prepadi na Italiju  bili uobičajeni u prvim desetljećima X. Stoljeća, dok je  posljednji zabilježen 926. pri  čemu su se Mađari iz Panonije prema jugozapadu morali kretati upravo hrvatskim  područjem. Hrvatska i  Mađarska su u vrijeme Stjepana I. bile zajedno kao saveznice Bizanta u ratu protiv  Samuila, makedonsko-bugarskoga cara.
Stjepan I. od djetinjstva je  za nasljednika pripremao  svoga sina Emerika, koji je  međutim bio teško ranjen u  lovu i 1031. umro. Kralj je  utonuo u duboku žalost, ali i  velike dvojbe kome ostaviti  dobro organiziranu državu  koja je do tada počela igrati  veoma važnu ulogu u  međunarodnim odnosima  srednje i istočne Europe. Ono  što je najviše mučilo staroga  kralja bila je činjenica da su  većina njegovih bliskih srodnika tek nominalno kršćani,  a neki poput prvog mu  rođaka, vojvode Vazula, ni toliko. Saznavši da kao najbliži  srodnik ipak ne će nasljediti  kralja Stjepana Vazul je organizirao atentat koji je propao. Bio je uhvaćen i kažnjen  tako da su mu oči iskopane, a  u uši uliveno rastopljeno olovo.
Kruna za Bogorodicu
Legenda pripovijeda da je  kralj Stjepan na samrtnoj postelji uzeo krunu i  podigao je  u vis zazivajući blaženu djevicu Mariju da preuzme vodstvo nad Mađarima i postane  im kraljicom. Nedugo potom  je i umro, a prema pričanju, za  njim se žalilo tri godine.  Sahranjen je u Stolnom Biogradu (Szekesfehervaru), a  ubrzo nakon smrti pročulo se  da se na njegovom grobu događaju čudesna izliječenja.  Potaknut tim vijestima papa  Grgur VII. proglasio ga je svetim 1083. zajedno sa sinom  Emerikom i njegovim  učiteljem, biskupom Gerhardom. Nakon desetljeća nemira naslijedio ga je rođak Andrija I. koji je nastavio  učvršćivati kršćanstvo i Arpadovu dinastiju kojoj su  obojica pripadali.
Svakako je zanimljivo kako  su Mađari, kao narod koji je u  povijesnom smislu “kasnio”  za Hrvatima, već krajem jedanaestog stoljeća postali jedan od odlučujućih političkih  čimbenika u Hrvatskoj, a potom s Kolomanom, početkom  dvanaestog stoljeća postavili  svoga kralja na hrvatski prijestol. Dolazak Kolomana u  Hrvatsku označio je početak  posebnog političko-pravno-dinastičkog odnosa između Hrvatske i Maarske koji će biti realnost još prije  manje od stotinu godina i potrajati sve do 1918. Kako je  izgledao njegov dolazak u  srednju Dalmaciju opisao je  kroničar Toma Arhiđakon:
“I tako je Koloman došao  sve do mora da zauzme primorske gradove. Tada najprije dođe pod grad Split i zamoli mirno da mu se građani  dragovoljno pokore i da ne  puste da propadne njihovo  imanje i oni sami. A Splićani,  nakon što su dobro utvrdili  vrata, razštrkaše se naoružani, naokolo po bedemima  i nisu htjeli poslušati kralja,  bojeći se vladavine nepoznatog i tuđeg naroda i jer nisu  znali što kralj kani učiniti s  gradom i građanima. Tada se  kralj i njegovi velikodostojnici nađoše uvrijeđeni i smatrajući da su nekako od  Splićana prezreni, počeše se  teško prijetiti građanima pa,  utaborivši se nedaleko od grada, stanu pustošiti polja i  pljačkati. I tako se zgodi da su  Splićani, ogorčeni, odlučili da  će radije podnijeti pogibelji i  štete, nego primiti jaram  ugarski. Kad je na ovaj način  neko vrijeme prošlo, doznadoše građani po glasnicima  da su Ugri kršćani i da kralj  hoće s njima dobro postupati  ako se njegovoj vlasti mirno  pokore. Splićani sazvaše svoju gradsku skupštinu i na osnovu njenog zaključka poslaše kralju kolomanu nadbiskupa Krescencija da od njega  zatraži mir. Kralj ga primi lijepo i prihvati sve zahtjeve  koje su postavili Splićani da  bi došlo do mira. Sada dadoše  napisati sve ono što su dobrovoljno uglavili, a kralj i  njegovi prvaci prisegoše da će  sve točno održavati. Sutradan, pak, prisegoše Splićani,  najprije stariji, za njima  mlađi, a zatim i cijeli puk da  će biti vjerni podanici kralju  Kolomanu i njegovim potomcima te kraljevstvu ugarskom. Tada je kralj ušao u  grad, gdje su ga kler i narod  veoma srdačno primili. I toga  dana, nakon što ga je komuna  vrlo obilato pogostila i nakon  što je sastavio i predao privilegije slobode, otišao je iz  grada.”
Trogirski privilegij
Toma nadalje tvrdi da je  nakon Splita Koloman otišao  u Trogir i Zadar, iako je teško  pretpostaviti takav smjer putovanja koje je po svoj prilici  moralo teći obrnuto.
Ono što je zanimljivo i što  nam pokazuje da je jezgra Tomine priče ipak istinita, je  sačuvani Trogirski privilegij,  kakav su jednaki od Kolomana primili i Zadar i Split u  kojemu se kazuje:
“Ja, Koloman, kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije kunem se na sveti križ da ću  vama Trogiranima, mojim  vjernim građanima, čuvati  tvrdi mir, da ne ćete plaćati  danka ni meni ni mom sinu ni  mojim nasljednicima; biskupa i kneza koga kler i puk  izaberu, potvrdit ću; dopustit  ću vam da se služite svojim  davnim zakonima. Od prihoda gradske luke što ga plaćaju  stranci, neka budu dva dijela  kralju, treći dio gradskom  knezu, a desetina  biskupu.  Ne ću dozvoliti da u vašem  gradu stanuje koji Ugrin ili  koji drugi stranac osim ako ga  vi od svoje volje primite. Kad  pako k vami dođem da se  krunim ili raspravljam o poslovima kraljevstva, nikog se  od vas ne će siliti da nekog  primi na silu, osim onoga koga vi budete dobrovoljno primili. Ako bi slučajno kadgod  naša vlada ikome dotešćala i  htio bi se nekamo drugamo  odseliti, neka pođe slobodno  sa ženom i djecom i  služinčadi i svim što ima kamogod hoće”.
Vlast mađarskih kraljeva  nastavila se u Hrvatskoj i nakon Kolommana kojeg je nasljedio sin Stjepan koji bi se u  Hrvatskoj trebao brojiti kao  Stjepan III, što iz nekog razloga nije slučaj pa ga po  mađarsku zovemo Stjepan II,  po svoj priliki nazvan po  čuvenome predku Szent Istvanu u čemu vidimo da je  Koloman stvarno izrazito cijenio svoje proširenje države,  gledajući na svog nasljednjika kao nastavljača djela oca  Mađarske. Nakon njega slijedili su još mnogi drugi dok  dinastija Arpadova nije izumrla te su i Hrvatskom i  Mađarskom zavladale druge  kraljevske kuće ali uvijek kao  povezanom cjelinom, dok je  čvrstoća te cjeline varirala  kroz stoljeća. U šesnaestom  se Hrvatski sabor izjašnjavao  o nasljednjiku posljednjeg Jageloviča potpuno samostalno  i odmah izabrao Habsburge.  Stoljeće i pol kasnije su i Hrvati i Mađari bili ujedinjeni u  buni protiv tih istih Habsburga pod hrvatskim velikašima i  mučenicima Zrinskim i Frankopanima, a još krajem osamnaestog je povjerenje  međusobno bilo toliko da je  Hrvatski sabor dragovoljno  prenio neke svoje ovlasti na  zajednički sabor u Požunu,  kao mjeru učinkovitije borbe  protiv samovolje Beča tada u  rukama reformatora Josipa II.  No, to se pokazalo klasičnom  hrvatskom zabludom iz koje  su Mađari profitirali kroz  skoro čitavo XIX stoljeće s  izuzećem sredine stoljeća kad  je sve veze Hrvatske i Mađarske na neko vrijeme prekinuo  ban Jelačić. No hrvatsko-ugarska nagodba kojom  je pronađen izlaz iz te situacije, pokazao se za hrvatske  interese puno pogubnjiji od  davih Kolomanovih privilegija dalmatinskim gradovima.  Iako je, ipak, od njih sve  počelo.