Zoološki vrt prije braka

Volim zmije, gmizavce, male glodavce (osim onih iz podruma i kanalizacije, da ne spominjem odvratno im ime), mačke, “međede”, goveda i još stotinjak drugih vrsta. Ne volim majmune, a neki me sa svojim fizionomijama, pohlepnim jedenjem i čudnim glasanjem, podsjećaju na neke moje sugrađane i zemljake
Jedno od mojih najranijih životnih sjećanja datira iz davne 1968., kada sam imao tri, četiri godine i kada sam s roditeljima neko vrijeme proveo u Zagrebu. Ne pamtim ni tramvaje, ni gužvu, ni bana Jelačića (ups, sad se sjetih, nije ga ni bilo), ali mi je zato u sjećanju ostao posjet zoološkom vrtu, a najviše tuljani koji su skakali izvan bazena, galamili i plašili me. Od onda je prošlo puno godina, a ja se tog doživljaja sjećam kao nečeg čarobnog, toliko čarobnog da sam prošle godine htio ponoviti to iskustvo.
S obzirom koliko je godina prošlo, od životinja koje su tu bile za vrijeme mog prvog posjeta na životu je vjerojatno ostala još samo kornjača čiji je životni vijek tristotinjak godina, i možda koja stogodišnja papiga. Ipak, onaj mi se čarobni osjećaj vratio i istinski sam uživao u svakom provedenom trenutku, pa sam odlučio umjesto psihijatrijske ambulante ubuduće redovitije posjećivati zoološki vrt. Ove sam godine sa sobom ponio i svoju moćnu kameru, tako da ima i nešto slika.
Popis “stanovništva”
Više je stvari koje Zagreb ima, a koje su bolje nego kod nas u Dalmaciji, a jedna od njih je zasigurno i zoo vrt. Ima ga, doduše, i Split, ali iskustva onih koji su ga u zadnje vrijeme posjetili su takva da je, ako volite životinje, bolje da ga zaobilazite u širokom luku. Ovaj zagrebački je očigledno dobro organiziran, i na 7 hektara se, po podacima s njihove internetske stranice, smjestilo 275 vrsta s 2.225 jedinki. U vodiču se pak spominje 5 vrsta više s čak 725 jedinki manje, što je ipak malo prevelika razlika (možda je došlo do nekog pomora za koji ne znamo).
Ipak, na oba izvora saznajemo isto; da je Zoološki vrt Zagreb osnovan još davne 1925. i da je u početku imao samo dvije vrste – tri lisice i dvije šumske sove (zanimljivo, danas nisam vidio lisicu, kao da je teško otići do šume i uloviti koju?!) Zaista skromno, a osobito ako uzmem u obzir da je nekad u mojoj užoj obitelji boravilo više životinja, pa se, ipak, nismo nazivali zoo vrtom. Da, u jednom smo periodu u stanu imali nekoliko kanarinaca, sjenica ispalih iz gnjezda, goluba s PTSP-om spašenog iz mačjih ralja, dva hrčka invalida (jednog bez noge, a drugog bez oka), kunića i ježa i, da ne nabrajam više, a najveselije je bilo kada bi išli na ljetne praznike i svu tu menadžeriju vukli sa sobom po brodovima. Ali pustimo sada moje životne traume, i vratimo se pravom zoološkom vrtu.
Neakademska medijacija
Osim samog razgledanja životinja, nude se i drugi sadržaji: organiziranje dječjih rođendana, razne izložbe, suvenirnice, mali restorančić (bilo bi bolje bez mesnih prerađevina), označena je satnica hranjenja životinja, a i sve ostalo što pridonosi boljoj ponudi. Tu je i vožnja tzv. jezerom koje, iako je lijepo, više sliči na malo veću baru po kojoj se možete voziti čamcem. Novost je i noćno razgledanje, samo što to još nije postao stalan običaj.
Hranjenje je osobito zanimljivo, posebno kada se radi o tuljanima. Postoje i pravila kojih se treba pridržavati, a koja civiliziranom čovjeku ne bi trebalo ni spominjati. Normalno je da nećete dražiti životinje, bacati im hranu, a treba biti pogotovo sumanut za prekršiti pravilo o nepreskakanju ograde i trčanju u zagrljaj mrkom medvjedu ili gladnom lavu. Iskreno, onaj tko je toliko glup i zaslužuje da ga pojedu.
Bilo je puno male djece od godinu, dvije starosti što smatram vrlo suvišnim, jer je njima, ma koliko roditelji vikali “vidi medu” ili “eno je, oriks antilopa”, sasvim svejedno, s obzirom da ništa ne razumiju i tvrdim da bi im bilo jednako zanimljivo da su ih odveli u šetnju skladištem starog željeza ili na neko polje kukuruza. Primjetio sam i to kako su neki roditelji, ili glupi, ili nepismeni, pa ne vide upozorenja i guraju prste u ptičje kaveze i bacaju hranu preko ograde. Kad imate takve primitivne roditelje, ne možete očekivati ništa bolje ni od njihovih potomaka, pa je tako neka balavurdija lupkala po kavezima i podvriskivala sve dok nismo reagirali i počastili i njih i roditelje s par prigodnih neakademskih rečenica nakon čega se situacija brzo smirila.
Manji su sretniji
Maksimir je relativno blizu središta Zagreba i nije ga teško pronaći. Ulaznica je 30 kuna za odrasle (osim ako nemate press iskaznicu “Zadarskog lista”) i 20 kuna za školsku djecu, a za samo razgledanje morate odvojiti najmanje dva do tri sata. Dan je bio relativno lijep, pa je bilo i dosta ljudi, a ono što mi je odmah upalo u uši je naglasak posjetitelja. Nisam, naime čuo ni jedan “kaj” ili “kak”, ali je zato dalmatinskog bilo koliko hoćeš, a da i ne spominjem susjedne Slovence i Hercegovce. Pametno je sa sobom imati nekakav plan ili nacrt, jer se inače, ako ste došli prvi put, teško snalazite. Cijeli je kompleks podijeljen na tematske ili geografske cjeline, pa tako imamo Australiju, Sjevernu Ameriku, Afriku, prostorije s insektima, majmunima, tropskim životinjama, tajanstvenih naziva poput “zona sumraka” ili “duh monsunskih kiša”.
Primjetio sam da su životinje sretnije smještene ako su manje veličine, dok su možda najgore prošli leopard, tigar, pantera i “međedi” kojima je, ipak, malo tijesno. S druge strane, ako je prostor prevelik i prezelen, često ne možete vidjeti životinju koja negdje udobno zavaljena mirno hrče, a vi se nervirate i mislite koliko od onih trideset kuna ulaznice (osim naravno, ako nemate, he, he, he, press iskaznicu “Zadarskog”) zbog toga propada. U zatvorenim prostorijama je malo zagušljivo, ali nećemo se sada praviti velika gospoda poput onih koji su još jučer spavali sa domaćim životinjama pod istim krovom, a danas se toga srame i prezirno o tome govore. Zato, da skratimo. Važno je držati se rasporeda i ponijeti gel za noge, jer će vas sigurno zaboljeti nakon tolikog razgledanja i stajanja pred kavezima.
Ne volim majmune
Životinja ima toliko da će svatko naći nešto za sebe. Ja npr. volim zmije, gmizavce, male glodavce (osim onih iz podruma i kanalizacije, da ne spominjem odvratno im ime), mačke, “međede”, goveda i još stotinjak drugih vrsta. Ne volim majmune jer su mi nekako jezivi, a neki me sa svojim fizionomijama, pohlepnim jedenjem i čudnim glasanjem, podsjećaju na neke moje sugrađane i zemljake. Ne volim ni one životinje koje me mrko gledaju, ali su takve srećom rijetke. Ostali su dragi i simpatični pa nije ni čudno da su posjetitelji raspoloženi i veseli. Mali je problem što nakon onih velikih i atraktivnih zvijeri, jedan mali jež, puh, čvorak ili skočizec, automatski postaje manje zanimljiv, što je šteta, jer svi su oni lijepi na svoj način.
Onaj kojeg više zanima teorija može danima čitati podatke o svakoj vrsti, gledati panoe s popisom njihove duljine života ili brzine, a mene se najviše dojmilo ono o dnevnom spavanju. Najmanje spava žirafa (koje, kao ni slonova, na žalost, ovdje nema), samo 20 minuta, dok lav dnevno spava čak 20 sati.
Zrno soli (ne na rep)
Jedna moja misao za kraj; zoološki vrt je idealno mjesto za upoznati nečiji karakter. Recimo, dječji. Ako vam se dijete zabavlja jedino tako da plaši životinje, gađa ih kamenjem ili atakira na njih na neki drugi način, s elementima sile ili sadizma, obavezno ga odvedite kod psihologa, jer imate emocionalno hladno čudovište koje će prije ili kasnije dospjeti u crnu kroniku. Ako npr. dovedete momka ili curu (ovisno o spolu i afinitetu), a on/a vam već nakon par minuta počne frktati i gunđati, ako ga/ju baš ništa ne zanima i ne veseli, onda smjesta raskinite zaruke, jer što ćete živjeti sa takvim mrgudom.
I ne zaboravite onu staru poslovicu koju sam ovdje malo modificirao; tko voli životinje – taj možda voli i ljude, a tko ne voli životinje – taj sigurno ne voli ni ljude.