"Dok smo živi, uvijek se ima što učiniti"

Slika korisnika admin
Siniša BOGDANIĆ
Korana Serdarević: Kalibar je zadarski književni bestiVal, ranojesenski šlag na vrhu torte i izazivam sve Zadrane da ga kušaju

Zadarska spisateljica sa zagrebačkom adresom Korana Serdarević, rođena Maštrović, jedna je od gošći KaLibar bestivala koji se od 18. do 20. rujna održava u dvorištu Kazališta lutaka. Ona dolazi predstaviti zbirku kratkih priča "Nema se što učiniti", svoju prvu knjigu, objavljenu u svibnju u nakladništvu Frakture. Korana u Zadru završava osnovnu školu i gimnaziju, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomira hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost.

Radila je kao novinarka kulture Večernjeg lista i tjednika Forum te surađivala s nekoliko tjednika i portala. Trenutačno je zaposlena kao gimnazijska profesorica. Prije dvije godine osvojila je dvije prve nagrade za kratke priče - nagradu Ranko Marinković za priču "Kravosas" te nagradu Zlatko Tomičić za priču "Ptice". U Zadar, kako ističe, rodni grad u kojem je godinama plesala u Zadarskom plesnom ansamblu, gdje je odrastala uz prve koncerte zadarske Alergije, gdje se prvi put zaljubila i odljubila, gdje je nebrojeno puta plakala i još se više puta smijala, zadnjih godina dolazi ponajviše u posjet obitelji. Ipak, ovoga vikenda motivi za dolazak su i profesionalne naravi, kao gošća KaLibar bestiVala, književnog festivala, i u rodnom gradu će predstavi svoju hvaljenu zbirku.

"Mali" čovjek ne postoji

Zbirka ima vrlo obeshrabrujući naziv. Ljudi znaju tražiti simboliku u svemu, jeste li razmišljali o tome da bi vam naziv knjige na simboličnoj razini mogao biti prepreka u njenoj afirmaciji?

- Naslov zbirke smatram svojevrsnim okvirom onoga što se u njoj nalazi, pa sam, smišljajući ga, najviše razmišljala kako da predstavim zajedničku nit za 24 priče, a da ona sama po sebi nudi značenje. Naslov je vrsta provokacije i svakome tko zaviri u zbirku bit će jasno da je zapravo ironičan i da poziva upravo na "činjenje".

Na što ste zapravo mislili kad ste napisali "nema se što učiniti"?

- Mislim da je 'nema se što učiniti' fraza koja je danas obilježje masovnog mišljenja, da je pasivnost društva, rezultirana krizom i malodušjem, upravo ono što bi nam svima trebalo, jednako kao naslov knjige, nagurati u lice da shvatimo suprotno - dok smo živi, uvijek se ima što učiniti. Iako priče nisu socijalne, one u sebi sadrže likove koji prečesto odustaju i pasivno se mire sa stanjem koje im je nametnuto i od čitatelja se očekuje da uvidi kako to nešto ne štima.

Znači, držite da itekako možemo nešto učiniti s našim životima, a sudbina, što mislite o tome?

- Ne vjerujem u sudbinu, mislim da nema potrebe da si namećemo ideju da je sve unaprijed predodređeno, dovoljno smo nemoćni po pitanju bolesti, socijalnih problema ili, ako idemo do kraja, vlastite smrtnosti. U vremenu koje imamo, dužni smo činiti što možemo da bismo živjeli bolje i mislim da je pasivnost pojedinca zrcalo pasivnosti društva koje nije odgojeno da očekuje više, da prosvjeduje ako vidi nepravdu, da diže glas za pravdu. Dok smo živi i zdravi, odgovorni smo i za svoje činove kao i za svoju pasivnost. To ne može biti pitanje sudbine.

Odakle krenuti, što je to što danas "mali" čovjek može učiniti, za sebe, no i za svijet oko sebe?

- 'Mali' čovjek ne postoji, pitanje je samo koliko je obrazovan i hrabar da svoj život učini značajnim za sebe i, ako to želi, za društvo. Ljude razlikuje njihova sposobnost da kritički sagledaju svijet i ocijene vrijednost nekih ideja, a ono što svatko može učiniti je da obrazuje sebe i svoju djecu da gleda izvan okvira, da svjesno živi svoje odabire i da je sposoban biti sretan s njihovim posljedicama.

Fikcija koja nudi rješenje

Što ste vi učinili, zapravo što vam je pošlo za rukom onda kada ste mislili da neće, koju životnu prepreku koju ste savladali smatrate svojim najvećim uspjehom?

- Nikada u startu ne razmišljam o neuspjehu, o čemu god se radilo, trudim se nadati sretnom ishodu, suprotno bi bilo nelogično i nezdravo za sam proces. Pokušavam ne razmišljati o budućnosti više nego moram, a najveće prepreke uglavnom pronalazim u samoj sebi. Ipak sada, u tridesetima, imam više samopouzdanja i znam gdje sam i tko sam, to sam donekle uspjela. Najvećim pak uspjehom smatram činjenicu da je većina vrijednih i važnih ljudi koje sam voljela i volim, još uvijek svakoga dana u mom životu.

Što napraviti da riječ, da knjiga ponovo bude sastavni dio kulture ove sredine? Pitam vas to kao novinarku, kao osobu koja ima utjecaj na javnost, što ste poduzeli i što smatrate da treba poduzeti po tom pitanju?

- Kulturu čitanja treba razvijati od malih nogu, stoga smatram da obrazovanje i nov pristup lektiri mogu odgojiti nove, bolje čitatelje. Knjiga danas nije popularna, ali nije izumrla i vjerujem da nikada neće. Potrebno je vratiti knjigu u svakodnevicu tako da ljudi uz literaturu povezuju zanimljive sadržaje, intelektualnu zabavu, mogućnost rasta i zbližavanja sa sebi sličnima, a ne da o njoj misle kao o školskoj obvezi. Djeca koja nauče čitati iz užitka, čitat će iz užitka i kao odrasli ljudi. Činim sve što mogu da knjigu predstavljam sa svom strašću koju prema njoj osjećam te da pokažem da je svaki tekst podložan tumačenju, ali nije svaki tekst vrijedan.

Pišete o svakodnevnom životu, "malim" stvarima, o osjećajima, o sebi... Kako dolazite na ideju o čemu pisati, kako se "rađaju" vaše priče?

- Priče iz zbirke nastale su iz potrebe da ispričam stvari koje su mi ostale nerazjašnjene, bilo da je to riječ o nekom motivu iz mog osobnog života, bilo da je riječ o nečemu iz svijeta blizu mene. Neki su ljudi ili događaju jednostavno tražili svoje razrješenje koje je, ako nije mogla stvarnost, ponudila fikcija.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno