Umjetnik Tomislav Košta; Da me zanimala neka lova u ovoj državi bio bih političar

Slika korisnika valentinam
RAZGOVOR S POVODOM
Mecene, kakve smo znali u renesansi, to je prošlo svršeno vrijeme. Danas kad se mecena gleda u ogledalu u odrazu vidi sponzorušu. Umjetnik je nekad uvijek imao mecenu, a danas se to toliko srozalo da mecene nisu mecene nego sponzoriraju, da oprostite na izrazu, cice i guzice – kaže Košta
S promocije "Sjećanja" tijekom Festivala stripa u Gradskoj knjižnici Zadar

Čovjek je uvijek inspiriran prostorom u kojem živi. Dišeš ovo vrijeme i prostor gdje jesi, ovaj kamen, more. To što kamen i more prostituiramo na estradi, to je nešto drugo, ali oni su živi, čovjek samo mora naučiti gledati. Na tom tragu je i strip 'Sjećanja' i sve što radim, objašnjava Tomislav Košta, zadarski slikar koji je nakon 23 godine bavljenja slikarstvom napravio iskorak prema devetoj umjetnosti.

Ovih dana Košta je tijekom festivala stripa u Gradskoj knjižnici promovirao svoj prvi strip „Sjećanja“. Ovaj strip odmah je svojom pojavom odskočio, a uskoro kreće i njegova distribucija na engleskom govornom području. Tako ga Hrvati već mogu kupiti u striparnicama i knjižarama, a stranci će to moći putem eBaya, Amazona i sličnih e-trgovina. 

Ljubav koja ne prolazi

- Bila je to ljubav iz djetinjstva koja ne prolazi, a valjda je sad sazrelo vrijeme i za to. Crteži izgledaju kao slikarske minijature što je zapravo atipično za strip koji se uglavnom crta olovkom i kasnije tušira. On je rađen na papiru za akril i ulje, a sastoji se od oko 320 minijatura i teksta. Želja mi je bila da odskočim i iznenadim čitatelja, neovisno o kvaliteti, to ostavljam čitateljima da procijene. Priča kao priča rasla je dugo u meni, izišla je iz mog vlastitog i nekih tuđih iskustava, jer umjetnost i je dio života. Kad ti scenarij nije serviran sa strane, strip je forma u kojoj kao autor možeš dati sebe i više nego u slikarstvu, pojašnjava Košta. Na stripu je radio oko tri i pol godine, a kako kaže, tu je točno osjetio da je svoj jer je konačno dobio priliku da ispriča kompletnu priču. 

Strip je izdala udruga Strip forum iz Zagreba koju vodi naš poznati kolekcionar Mladen Novaković. Košta je odlučio poslati materijal na uvid, a ostalo je povijest. 

Zadarski umjetnik potvrđuje da su stripovi nešto čega se neće brzo odreći. Jednom mjesečno objavljuje u Strip reviji Večernjeg lista, a trenutno po  narudžbi radi ilustracije priče Ivane Brlić Mažuranić.

- Do prijevoda na engleski došlo je zahvaljujući Internetu, uplodao sam strip na stranicu www.stripovi.com koja služi kao svojevrsni izlog cijelog ovog našeg područja Europe, a tamo ga je našao jedan Makedonac koji živi u Parizu, a ima tvrtku sa sjedištem u Škotskoj. Inače se bavi 2D, 3D animacijama,snimanjem spotova, a u sklopu djelatnosti tvrtke je i dio za stripove. Njemu se to što sam napravio svidjelo, povezali smo se i tako kroz listopad ili studeni krećemo s distribucijom na engleskom govornom području, kaže Košta. 

Lajtmotiv stripa je gajeta, a kroz priču se proteže odnos oca i sina, osveta, pokajanje, iskupljenje. Gajetu je Košta iskoristio kao našu hraniteljicu, ona je, kaže, bila dio svih nas, ne samo Dalmacije nego čitavog mediteranskog bazena. Oda je to brodu na kojem smo odrasli i s kojim živimo dan danas, bez obzira što plovimo na nekim bržim i drugačijim brodovima. 

Umjetnost je danas - biznis

Tomislav Košta je na zadarskoj likovnoj sceni posljednjih nešto više od dvadeset godina, prošao je dobra vremena za slikarstvo, ali i loša. Iako nikada nije završio akademiju, slikarstvo je za njega uistinu životni poziv, a u procesu je ostvarivanja prava na status slobodnog umjetnika. Član je dviju strukovnih udruga, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zadar i udruge Art Forum koje redovito izlažu,čak u vremenima najveće krize iza  2008. godine.

- Uvijek tražiš nekog sponzora, uvijek je tu neko grebanje. Tu su udruge i nekako sponzoriramo sami sebe godišnjom članarinom, a tu i tamo neki sponzor pokrije dio troška. Za samostalne izložbe još je gore jer treba kucati i pitati, a uložiš i nešto svog novca pa čekaš da ti se vrati  od prodaje ili narudžbe. To je svakodnevna borba, ali kad sam krenuo u ovaj posao znao sam da je to tako. Sebi sam rekao, radit ću svaki dan što najbolje mogu, dati sve od sebe, a ovo drugo kako bude. Da me zanimala neka lova bavio bih se politikom u ovoj državi ili bih bio pomorac, ali ja mogu živjeti na kruhu i mlijeku, samo da slikam.

Umjetnost je danas postala, kao i sve drugo, kaže Košta – čisti biznis. Pa tako i danas u umjetnosti postoje „mecene“. Na izložbama se sve češće pojavljuju preprodavači umjetnina kojima je kupovina slika investicija, i koji umjetnost ne doživljavaju kao nešto čime će oplemeniti sebe i svijet oko sebe.

-Tu mi odmah proradi neka kočnica, teško mi je naći klik s tim ljudima, a  opet moraš biti unutra, kontaktirati, nuditi se na neki način, jer hoćeš nećeš, živiš od toga. Ali mecene, one kakve smo znali u renesansi, to je prošlo svršeno vrijeme. Danas kad se mecena gleda u ogledalu u odrazu vidi sponzorušu, jer sponzoruša je postala sinonim za umjetnika nekad. Umjetnik je nekad uvijek imao mecenu, a danas se to toliko srozalo da mecene nisu mecene nego sponzoriraju, da oprostite na izrazu, cice i guzice. Ali to je na žalost stvarnost. Tako i ja sjedim na dvije katrige, radim za prodaju, po narudžbi, dam sve od sebe, ali tu su mi ruke uvijek dijelom vezane. Dok kad radim nešto za sebe, to je nešto drugo, i trudim se da to

uvijek bude stepenica više. I kod narudžbe je uvijek maksimum, ali kod narudžbe slikar zapravo daje ruku, a naručiteljeva  je zadnja. 

Kako je odvjetnik istjerao Vlahu Bukovca

Postoji jedna anegdota iz vremena kad je Vlaho Bukovac bio u Zadru. Radio je portret nekog odvjetnika i čovjek ga je istjerao iz kuće jer nije bio zadovoljan, a zamislite da su njegova djeca zadržala taj portret koliko bi vrijedio. To je uvijek sukob ega umjetnika i ega onoga koji naručuje. Naučiš s vremenom balansirati, kaže Košta.

Iako je na sceni godinama, iza sebe je izgradio i ime, Košta nikad nije potpuno zadovoljan svojim djelom i to je zapravo tajna njegovog opstanka i uspjeha. Postoji zadovoljstvo u trenutku kad završiš nešto, a već sutradan kreće vječna analiza.

- Kad je čovjek zadovoljan sam sa sobom može umrijeti, nema zašto živjeti. Od projekta do projekta, od ideje do ideje radiš na sebi. Na kraju krajeva, i život je takav – zaključuje Košta.

Turisti ne kupuju umjetnost

Tomislav Košta živi na dvije adrese, iako će reći da u Preku živi, a u Zadru prespava. U Preku među ostalim ima svoj atelje i tamo uglavnom stvara. Njegova vrata uvijek su otvorena, a svatko tko prolazi dobrodošao je svratiti. Iako je Preko turističko mjesto, u njegovih 23-24 godine rada, zaključak je da turisti ne kupuju umjetnost.

- U ovih dvadesetak godina radove je kupilo možda dvoje-troje stranaca. Radi li se profilu ljudi koji dolaze pa kupuju jeftine reprodukcije i printove na štandovima na trgu, ili ne žele kupovati hrvatske umjetnike,  ako govorimo o nekom profitu od njih nema zarade. Ne samo meni, nego ni drugim kolegama. Uglavnom kupuju naši gastarbajteri  i naš svit, za vjenčanja, krizme, pričesti, odlazak u mirovinu... Vjerojatno bih mogao izići na trg i zaraditi nešto od turizma, i da se razumijemo ne zamjeram ljudima koji to rade, ali to znači da bih trebao printati i jeftino prodavati, a onda bih radije radio u nekoj butigi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno