Miočić: Pitanja na kvizovima većinom su dio srednjoškolskog gradiva!

Koncept Kviskoteke oduvijek sviđao jer se tu prvenstveno radi o kvizu znanja, iako i u njemu ima elemenata sreće. U drugim kvizovima nije tako, faktor sreće u nekima je presudan a u nekima do izražaja dolazi ljudska zloba, laktarenje i slične, nepopularne ljudske osobine
Mirko Miočić, u javnosti nakon nevjerojatnog niza odgovora koji je kao jocker dao natjecateljima u Milijunašu prozvan “Jocker zovi”, sinoć je prvi put nastupio u novoj seriji emisija Kviskoteke. Kvizove znanja prati i na njima aktivno sudjeluje od ranih osamdesetih. Sentimentalno je, kako kaže, vezan za Kviskoteku, ‘jedini pravi kviz znanja’.
– Moj prvi nastup je bio 1982. godine kada sam pobijedio u cijelogodišnjem ciklusu. Zatim se 1986. godine dogodila jedna posebna serija Kviskoteke u koju je gospodin Lazo Goluža pozvao samo najbolje sudionike. U četiri kruga se igralo na ispadanje, da bi superfinale završilo pobjedom moga prijatelja Radoslava Dodiga. Drugi je bio poznati Robert Pauletić, sa jednim bodom razlike, a ja i Jasminka Staničić imali smo 8 bodova razlike. Bila je to, zaista, sjajna Kviskoteka. Po sastavu sudionika do danas je ostala nenadmašiva.
Kako vam izgleda ova, “nova” Kviskoteka?
– Uz nostalgiju za starim vremenima, Kviskoteka mi se sviđa. Oduvijek mi je bio zamimljiv taj neki vid nostalgije, odnosno čežnje za starim vremenima. To je tako u ljudskoj prirodi i povezano je, dakako, s čežnjom za mladošću. Kod starije Kviskoteke više mi se sviđala širina. Testiranje kandidata provođeno je javnim pozivom u širokim razmjerima, radilo se o tisućama kandidata koji su riješavali testove. Danas se testiranje provodi putem SMS-a iako smo mi kao “stari” kandidati naknadno pozvani. Svjestan sam da svako vrijeme nosi neko svoje breme i zato su danas nagrade na Kviskoteci nemjerljivo veće nego što su onda bile. Danas je vrijeme otvorenog kapitalizma, televizije žive od reklama.Inače mi se koncept Kviskoteke oduvijek sviđao, jer je to kviz prvenstveno znanja, iako i u njemu ima elemenata sreće. U drugim kvizovima nije tako, faktor sreće u nekima je presudan a u nekima do izražaja dolazi ljudska zloba, laktarenje i slične, nepopularne ljudske osobine.
Lako je odgovarati iz naslonjača
Postoji li neki televizijski kviz u Hrvatskoj na kojem niste sudjelovali?
– Bilo je nekih glazbenih i sličnih kvizova na kojima nisam bio, kao ni na Kolu sreće koje me nikada nije privlačilo. Ipak sam mahom sudjelovao na kvizovima, pravi sam kvizoman. Tome se može pridati i pozitivno i negativno značenje, ali od mladosti pratim kvizove i na njima sudjelujem. Tarik Filipović često kaže da mu ljudi mahom govore da dok su kod svoje kuće i sjede u naslonjaču, znaju odgovore na sva pitanja. Bez lažne skromnosti mislim da sam, baš kao kad se igra lutrija i jedan dobiva jack pot, od tisuća ljudi koji odgovaraju iz naslonjača, možda jedan od onih tri, pet ili deset koji bolje znaju od svih kandidata.
Živcirate li se kada netko ne zna odgovor na pojedino pitanje?
– Moram priznati da se jako živciram. Racionalno razmišljajući sasvim mi je jasno da ne mogu svi sve znati. Za prosječnog čovjeka mnogo više znam o kvizovima nego što znam znanje, jer imam puno iskustva sa natjecanjima i snimanjima. Usprkos svemu tome, ponekad me iznenadi mala doza samokritičnosti ljudi koji dođu u prime time blamirati se pre nacijom na način da ne znaju gdje se čuva Mona Lisa ili tko je bio Mate Parlov. Mogu razumjeti da to netko ne zna, ali ne mogu razumjeti njegovu želju da to svoje neznanje prikazuje pred milijunima gledatelja. Ja sam što se toga tiče, tipo classico, što bi rekli Talijani. Ako se održava natjecanje ljepote, onda na njega samo iz štosa može doći neka ružna osoba. Isto tako ako je u pitanju kviz, očekujem znanje. Ne znam kako mi netko, generacijski blizak, bez kompleksa može reći da ne zna tko je Mate Parlov, jedna od najvećih svjetskih legendi boksa.
Znanje iz udžbenika
Jednom ste rekli da je znanje koje danas pokazujete na kvizovima dobro “ispeglano” školsko znanje.
– Da, gimnazijsko, pa čak i osnovnoškolsko znanje. Uglavnom se ipak radi u pitanjima iz domene srednjoškolskog znanja. Lazo Goluža je lijepo rekao da su sva ta pitanje ona na koja su odgovori “masno” otisnuti u srednjoškolskim udžbenicima.
Kakav ste Vi bili učenik?
– U osnovnoj školi bio sam pretežno odličan. Išao sam u Prvu riječku gimnaziju, koja i danas slovi za jednu od najboljih u Hrvatskoj, i bio sam vrlo dobar. Imali smo sjajne profesore i dobili odlično znanje. I danas se živo sjećam kako smo u školi učili o Balzacu, o grčkim kiparima… Od kada se više bavim kvizovima, posljednjih dvadesetak godina, proširio se i moj krug zanimanja. Sve me zanima, osim možda nekih stvari. Big Brother me, recimo, ne zanima. Od njega ipak ne možete pobjeći jer su ga pune sve novine i svi internetski portali. Nevjerojatno mi je kako neke ljude ništa ne zanima. Ne zanima ih njihov posao ni ništa. Mene zanimaju karte, nogomet, novine, internet, društvo, dalmatinske klape i puno toga. Mislim da bi mi najteže bilo kada bi me stavili u neku izolaciju gdje ne bih imao što čitati i gdje bi mi informacije bile uskraćene.
Kritika politike
U kojem ste području najjači?
– Uvijek sam volio povijest, pa mi ni danas dan ne prođe bez TV Kalendara ili Vremeplova u novinama. Još su Rimljani rekli da je povijest učiteljica života. Recimo, pročitati nešto novo o egipatskoj Knjizi mrtvih i njihovoj mitologiji, mene fascinira. Zanima me i zemljopis, pratim razne dokumentarce o životinjama, ljudima, običajimaBio sam u pubertetu šezdesetih godina kada se dogodio osvit televizije na našem prostoru. Roditelji su kupili televiziju i odmah su me fascinirale dokumentarne serije, otkrivanja, i ta fascinacija mi je ostala do danas. Gledam serije koje je odabrao Đelo Hadžiselimović, cikluse National Geographica i slično.
U kolikoj mjeri pratite dnevnu politiku?
– Pratim je dosta baš zbog toga da budem informiran. Volim slušati vijesti, gledati Dnevnik, infornmirati se preko interneta i dnevnih novina. U posljednjih godinu dana reducirao sam kupnju dnevnih novina. Novinske vijesti kasne u usporedbi s internetom.
Jeste li imali poziva da se uključite u politiku?
– Imao sam dosta ponuda, ali ih nisam prihvatio. Vis a vis osobnog poznanstva bio sam na nezavisnoj listi Ante Jurjevića na prošlim lokalnim izborima. Dosta sam kritičan prema političkoj sceni i zato nisam htio aktivno sudioništvo u njoj.
Što, osim novca, čovjek može dobiti od sudjelovanja na kvizovima?
– Pa, ljudi vas prepoznaju na ulici. Iako sam primjetio sa me ljudi više prepoznaju u drugim gradovima, nego u Zadru. Najčešće me pitaju otkud mi znanje i kad ću opet ići na neki kviz. Pitaju me često i kako izgleda samo snimanje u studiju, kakva je atmosfera i tako. Pitaju me i kakav je Tarik, pa im kažem da je on običan lik, voli se zafrkavati i sasvim je normalan.
“Kvizovi su civilizacijski fenomen”
Kako Vam je bilo na prvoj Kviskoteci u novoj sezoni?
– Bilo je dobro. Bila je uz mene “nova” natjecateljica, Mila Perković iz Splita, i jedan od ranijih natjecatelja, dr. Igor Aurer iz Zagreba. Pobijedio sam s velikom razlikom u bodovima i stavio sam naglasak na svoju najjaču točku, a to je posljednja igra pitanja i odgovora. Čak mogu primjetiti da su mi, osobno, sva ta pitanja bila lagana. To je odlučilo.
Kakva su Vaša predviđanja o nastavku sezone Kviskoteke?
– Nadam se najboljem, ali ostavit ću jedno malo zrno rezerve. Napomenuo sam da su mi pitanja bila lagana, što znači da su lagana i mojim sunatjecateljima. Tada se zadnja igra pretvara u natjecanja “Tko će prije”. U staroj su Kviskoteci bila četiri natjecatelja i točan odgovor u zadnjoj igri nosio je četiri boda, sa Kviskom osam, a netočan je odnosio četiri. Ako se javite na neviđeno i ne znate odgovor, oduzimaju vam se četiri boda. Onaj koji se javio poslije vas zna odgovor, dobiva tri boda, tako da se razlika između vas i njega mijenja za sedam bodova. Dovoljno je da se to dogodi dva puta, i razlika već postaje velika. Treba dakle u svim područjima biti jako dobro potkovan, da bi se javio na neviđeno. U tome svemu i urednici moraju naći mjeru jer mislim da preteška pitanja gledateljima ne bi bila zanimljiva. Za kvizove je to jako bitno, jer puno teških pitanja na gledatelje mogu djelovati destimulirajuće.
Kako općenito komentirate sve veću popularnost kvizova u Hrvatskoj?
– To je rezultat suvremenog načina života. Bitna je i uloga širenja privatnih televizija. Tu je konkurencija, borba za gledanost, razna sponzorstva koja su u cijeloj priči vrlo važan faktor. Rekao bih da je to civilizacijski fenomen, koji nije svojstven samo nama. Samim množenjem kvizova dolazi do toga da ne mogu svi biti kvalitetni.
 
———–
Jocker bez vozačke dozvole
Još uvijek nemate vozačku dozvolu?
– Ne, još uvijek nisam položio vozački ispit. Kupio sam auto, položio testove, savladao vožnju i čak bih rekao da znam voziti, ali ispit nikada nisam položio. Sada mi to predstavlja problem i čini mi se da ću u ovim godinama s mlađom generacijom ipak morati položiti taj ispit.
——————-
Film, knjige, glazba…
Pratite li filmove i koji Vam je najdraži?
– Danas sam puno manji filmofil nego što sam to bio u mladosti. Tada mi nije bilo ćudno i tri puta na dan ići u kino. Jako volim detektivske filmove, tipa onih o Phillipu Marloweu. Tu su dva novija filma koji su mi zaista sjajni – L.A. Povjerljivo i Sedam.
A knjige?
– I tu sam dosta orijentiran na trilere, detektivske romane, za svoj gušt. Raymond Chandler mi je pojam i više puta sam ga čitao, kao i Elmore Leonard, Jake Elroy, Martin Connely. U mladosti su me zanimale biografije slavnih ljudi, njihovi memoari, biografije Krleže, Staljina, Trockog, Lenjina… Zanimao me jako i Drugi svjetski rat. U školi sam, pak, redovito čitao lektiru i davao drugima da prepišu.
Kakvu glazbu slušate?
– Za svoj gušt najviše volim poslušati Johnnya Casha. I Tom Jones je glazbenik čiji rad volim i cijenim, a cijeli život slušam Rolling stonese. Tu je još jedan glazbenik, David Bowie. Mislim da je on najosebujnija ličnost u svijetu glazbe uopće. Kroz kakve je on promjene prošao, kakvu glazbu stvara, kakve je tekstove piše, to je fantastično.