Loš dokumentarac o velikom Lennonu

Žalosno je što se uvijek kada se spominje ovaj veliki umjetnik pušta ista glazbena podloga tj. spot za njegovu najpoznatiju stvar “Imagine”, tako da oni koji njegov rad znaju samo površno, na spomen njegova imena vjerojatno odmah pomisle na njega i Yoko u bijeloj sobi kako za bijelim klavirom izvode uvijek jednu te istu pjesmu

Ovih smo dana mogli svedočiti povećanom interesu za lik  i djelo pokojnog Johna Lennona, čiju smo tridesetogodišnjicu  smrti, tj. pogibije obilježili  prošloga tjedna. S obzirom da  imam stotinjak godina, točno se  sjećam toga dana kada smo čuli  strašnu vijest. Naime, mi smo  saznali s malim zakašnjenjem jer  tadašnja televizija nije smatrala  da je to vijest koja zaslužuje da se  nađe u televizijskom dnevniku.  Danas se pak, kao što je to postao običaj, pretjeruje u svemu  pa se i ovoj obljetnici daje jedna  nota senzacionalizma i nekrofilije. U spominjanju toga događaja koristi se slogan “Lennon  – jedan je hitac ubio nadu i glazbu” koji je sam po sebi jako  pretjeran i patetičan, kao da se  najavljuje neka američka filmska limunada. Jer, taj hitac,  niti je ubio nadu (a što je u  današnjim vremenima uopće  “nada”?), a osobito ne glazbu, s  obzirom da se Lennon u to doba  nakon petogodišnje pauze pokušavao vratiti svojim glazbenim  aktivnostima pa je slabo participirao glazbenoj sceni toga  doba. A da bi zbog njegove smrti  glazba bila “ubijena”, koliko je  god nama, njegovim štovateljima, to bio strašan događaj, uistinu je pretjerano tvrditi i nema  veze sa stvarnom situacijom.
UVIJEK ISTA PJESMA
Žalosno je što se uvijek kada  se spominje ovaj veliki umjetnik  pušta ista glazbena podloga tj.  spot za njegovu najpoznatiju  stvar “Imagine”, tako da oni koji  njegov rad znaju samo površno,  na spomen njegova imena vjerojatno odmah pomisle na njega  i Yoko u bijeloj sobi kako za  bijelim klavirom izvode uvijek  jednu te istu pjesmu. Postavlja  se pitanje – znaju li ti pusti ljudi  koji stalno pričaju o Johnu ijednu drugu njegovu pjesmu  (osim još možda “Jealous Guy”)  iz razdoblja njegove samostalne  karijer? Jer, snimio je on u periodu ´69. – ´74. puno fantastičnih pjesama (“Working Class  Hero”, “Mind Games”, “Woman  Is The Nigger Of The World”,  “Instant Karma”) koje se nikada  ne spominju i za koje ljudi danas  ni ne znaju iako su svojevremeno bile vrlo popularne.
NEDOSTAJALA JE  SAMO OPRAH
U dokumentarcu “Dan kada  je umro John Lennon” kojim se  HRT želio iskupiti za onaj propust koji se zbio prije tolikih  godina, već je na samom početku bilo jasno da se radi o tipično  patetično – ljigavoj amerikanadi  u kojoj je nadostajala samo  Oprah sa svojim “spontanim”  suzama pa da komedija bude  potpuna. U samom su početku  prikazane kratke sekvence u kojima su ljudi koji su tog kobnog  dana bili manje ili više povezani s  pokojnikom govorili kako su,  kada su saznali strašnu vijest, bili  iznenađeni i šokirani, i kako su  se čudili zašto se to dogodilo.  Zbilja zanimljivo. A što su trebali biti? Oduševljeni i razdragani? U prvim smo kadrovima  vidjeli i neizbježnu Yoko koya ye  iskoristila prigodu da se pohvali  svojom najnovijom “umjetničkom instalacijom” u kojoj je  po običaju prepoznala neke kozmičke istine. Pojavio se tu i Liam  Gallagher iz Oasisa, grupe koja  je kopija Beatlesa, ali koja nije  pokazala dužno poštovanje prema svojim uzorima, i koji nije  imao ništa pametno za reći pa  ništa pametno nije ni rekao.
NEBITNE POJEDINOSTI
U dokumentarcu se prati zadnji dan njegovog života tako  da se nepotrebno naglašava da  je fotografija koju je tog jutra  snimila čuvena Annie Liebovitz (zanimljivo, ona nije gostovala) bila zadnja u njegovu  životu (što nije istina jer su  kasnije na ulici snimljene još  dvije), kako je intervju koji je  dao tog popodneva bio zadnji u  njegovom životu, kako mu je to  bila zadnja vožnja taksijem u  životu, kako je taj dan snimio  zadnju pjesmu u životu (a nije  on, nego na žalost Ono) i sve u  tom stilu. U stvari, ne razumijem kakvog smisla ima snimati svjedočanstva taksista,  policajca pozornika, vratara u  hitnoj službi, čak i pacijenta  koji je ležao do njega u istoj  prostoriji. Tu je naravno i detaljan opis rana i scene gologa  tijela oblivenog krvlju i svega  ostalog što perverzni ljudi vole  gledati, ali i izjava patologa koji  je rekao da je nažalost Lennonovo srce kada ga je vidio  bilo nepokretno i bez krvi. A ja  sam, medicinski nepismen, dok  to nisam čuo, mislio da pri  obdukciji srce pokojnika skače  po stolu i pokušava pobjeći liječniku.
ZAŠTO TAKO?
Zašto je uopće trebalo otkupljivati i prikazivati ovako  groznu emisiju pravljenu za debele i stupidne američke domaćice, nikako mi nije jasno.  Zašto se nije moglo u studio  dovesti par relevantnih domaćih rock teoretičara (Dragaš, Gall), nekoliko glazbenika  koji mogu nešto pametno kazati i pustiti nekoliko njegovih  spotova i tako napraviti zanimljivu emisiju iz koje se mi stari  možemo nečega prisjetiti, a  mladi naraštaji nešto i naučiti?  Zato jer je gledateljstvu puno  zanimljivije slušati o obdukciji,  krvi i o tome kako se vozio  taksijem, nego o njegovim pjesmama, pločama i ostalom po  čemu je poznat. Očigledno je  da se i na državnoj televiziji  počelo podilaziti mediokritetskom ukusu i da se sve manje  pravi razlika između šunda i  pravih umjetničkih vrijednosti.