Pripadnik slavne 112. brigade Edvard Šimićev uz izradu tapiserija prebolio ratne strahote

Slika korisnika valentinam
NEOBIČAN HOBI
Šimićev je u životu napravio tridesetak tapiserija, za svaku mu treba oko mjesec i pol dana rada, a posljednja je amblem 112. brogade koja će krasiti prostorije udruge 112.
Marin GOSPIĆ
Autoportret, koji je Edvard Šimićev izradio prije petnaestak godina, stopostotni je original

Edvard Šimićev bio je možda i najveće iznenađenje na promociji monografije "112. brigada HV od dragovoljačkih odreda do međunarodnog priznanja RH". Na kraju promocije Šimićev, jedan od prvih pripadnika ove slavne brigade, poklonio je prvom ratnom zapovjedniku za prostorije udruge tapiseriju s amblemom brigade. Njegovi suborci ostali su mahom iznenađeni, jer većina ih nije znala za ovaj njegov neobičan talent. Tragom te tapiserije posjetili smo Šimićeva u njegovom domu, a malo je reći da smo se oduševili onim čime nas je ovaj 61-godišnji djelatnik gradskog komunalnog redarstva dočekao.

- Počeo sam još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Radio sam u firmi Gramat kao komercijalist, a tih godina u điru je bilo skupljanje značaka. Onda sam od jednog kolege vidio kako on te značke fino zabada u jednu tapiseriju. One su se isto taman pojavile i njihova izrada prezentirala se na štandovima. Tamo sam to vidio, kupio pribor i počeo, kaže Šimićev.

Grezo platno, vuna i igla

Svoj hobi prvi je put javno prezentirao prije 23 godine u Gradskoj loži uz izložbu ratnih fotografija, većinom vezanih uz 112. brigadu. Njegovi ratni drugovi, koji su znali da se time bavi, nagovorili su ga da napravi jednu tapiseriju u sklopu te izložbe i tako je ona završila među slikama, a kasnije je bila izložena i u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Osnovni materijal za izradu tapiserije je, saznajemo od Šimićeva, grezo platno, tzv. žutica, vuna i posebna igla.

- Na platnu se u negativu nacrta slika za predložak, a postupak je jednostavan, ubadate malo po malo i s druge strane ostaje tapiserija - slično kao šivaća mašina samo ručno, smije se Šimićev. No, ono što je on prezentirao kao jednostavan posao, zahtijeva sate uloženog vremena, pa tako jedna tapiserija nastaje i po mjesec i pol dana, a u svaku je utkano oko 20 klupaka vune.

Sve negative crta sam, a radi se uglavnom o reprodukcijama dok je njegov autoportret, koji je izradio prije petnaestak godina, stopostotni original.

Vraćamo se na amblem i slavnu 112. brigadu. To je njegov posljednji rad, a kad je počeo nije znao za predstavljanje monografije, pa ni da se monografija piše, ali htio je izraditi novi amblem brigade na koju je ponosan, u kojoj je bio od početka, od dragovoljačkih odreda, pa do kraja i s kojom je obišao mnoga ratišta.

U 112. od početka do kraja

- Uz nju me stvarno vežu jake emocije, prijateljstva, to je bilo kad sam imao 30 godina, očvrsnulo me, na neki način, uz sve strahote rata, postao sam bolji čovjek, kaže Šimićev. Dok govori dalje o ratu, i tome gdje je sve bio, pogled mu je spušten, a nakon pitanja što mu je bilo najteže, odgovara nakon duže stanke:

- Bio sam po Bilom brigu, u Stankovcima, Pristegu, u Maslenici, Srbu pa na kraju u Drvaru. Uz sva padanja bombi i sve ono što rat nosi, u sjećanju će mi najjače ostati kad nam je poginuo jedan suborac i onda smo morali ići reći njegovoj majci. Ovo drugo smo prihvatili, bilo je kako je bilo, kaže, te priznaje kako su tapiserije pomogle i da se lakše prebole te ratne strahote.

- Za ovo treba imati živce i strpljenje, a s druge strane kad se posvetiš tome, ne možeš misliti na neke druge stvari, to stvarno daje čovjeku neki osjećaj spokoja, zaključuje naš sugovornik.

O Šimićevu pisao i tjednik Zadarski list

Edvard Šimićev svestran je čovjek, iako smo ga posjetili tragom tapiserija to mu, kaže, nije jedini hobi. Aktivan je u Mjesnom odmoru Puntamika, dvije je godine čak bio i vijećnik u Gradskom vijeću Zadra, a rekreativno često zaigra nogomet i tenis. Zahvaljujući nogometu čak je završio u jednom od prvih brojeva Zadarskog lista dok je još bio tjednik. Klapa koja je igrala nogomet na terenu caffea Sebastijan, među kojima je bio i akter naše priče, odlučila je ekipu nazvati "Zadarski list" po tjedniku kojeg su svi čitali, a na kraju su u njemu i završili.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno