Mali korak za hrvatsku kinematografiju, značajan doprinos zadarskoj kulturi

Film “Od bleke do konja” možemo gledati više kao umjetnički eksperiment nego kao klasično filmsko ostvarenje, ali daleko od toga da se radi o hermetičnom lamentiranju o smislu i prolaznosti života

Početak ovog vikenda najavljivanog kao zastrašujućeg, koji nam je, kao i cijeloj Dalmaciji, po svim prognozama meteorologa i kriznih stožera trebao donijeti elementarne nepogode najgore vrste, orkanske bure i sniježne nanose, za Zadrane je bio dijametralno suprotnog ozračja. Odnosno za one Zadrane koji su u petak navečer u velikom broju pohodili “Arsenal” da bi vidjeli projekciju filma “Od bleke do konja” svima već poznatog KUD-a “Bleke i konji”. Kada kažem “u velikom broju”, onda to doslovno i mislim, s obzirom da je usprkos uistinu hladnom i neugodnom vremenu i cijenama ulaznica kao i za svaki “ozbiljan” kino-film, improvizirana kino – dvorana bila ispunjena do posljednjeg mjesta i to ne bilo kakvom publikom, nego profilom ljudi koji bi svatko poželio imati kao goste.
Mala, ali probrana ekipa
Što se tiče tehničkih podataka o ovom filmu, tu je stvar prilično jednostavna. Kao autor filma (ma što to u ovom slučaju značilo) naveden je Leo Dovranić koji je očigledno bio i redatelj, snimatelj, direktor fotografije i što sve ne, dok je za “knjigu snimanja”, priču i scenarij bio zadužen Enio Meštrović ispred KUD-a “Bleke i konji”. Glavne (i jedine) uloge igraju Enio Meštrović i Edi Nadarević, dok se ostali likovi pojavljuju u epizodnim ulogama sudjelujući po etapama u metamorfozi glavnog lika. Ustvari, moglo bi se reći da se radi o nekoj vrsti “cameo” uloga s obzirom da likovi manje – više (prodavačica, frizerka, pedikerka) glume sami sebe, tj. ne glume nego s ovim neobičnim mušterijama pred kamerama rade svoj primarni posao. Za glazbu je bio zadužen, za ovu priliku odlično odabran “Postolar tripper”. Zapravo korištene su samo dvije njihove pjesme – “Tužna priča o selu” i “Vuci, vile i balave sopile”, tj. već objavljeni materijal sa njihovog prvog albuma.
Jednostavna fabula, ali odlično prikazana
Sadržaj je vrlo jednostavan. Na nekakvom takmičenju, preko svoje rodbine (koja se ne pojavljuje tokom cijelog filma), primitivni pastir Ričard (pazite to ime – Ričard) iz zadarskog zaleđa dobija kompletni make-over za čiju je provedbu zadužen mladi stilist koji od njega, koristeći sve dostupne medicinsko – estetske procedure treba napraviti nešto što bi trebalo sličiti na urbano stvorenje. Pri tome, oni pohode dućane, frizere, pedikere, liječnike (zaboravili su, za ovakav slučaj vrlo bitnog logopeda), sve dok konačno ne preobraze pastira u elegantnog gospodina koji poslije svega postane stranac u svom prirodnom okružju. I to je u stvari cijela radnja, koja bi bila relativno dosadna i monotona da nije fantastične Meštrovićeve sposobnosti uživljavanja u ovakav lik. Netko će možda primjetiti da je cijeli koncept zasnovan na nemilosrdnom ismijavanju tzv. “vlaškog” govora i recimo tako, “ponašanja”, ali kada bi gledali kroz takvu prizmu, zamjerke bi se mogle postavljati svakoj drugoj svjetski poznatoj komediji.
Samo dvije konkretne uloge, ali jako dobro koncipirane
Enio Meštrović i Edi Nadarević su u stvari i jedini pravi glumci u ovom filmu i u njemu se odlično nadopunjuju. Dok Meštrović u glavnoj ulozi, dominira svojom pojavom i izričajem, Nadarević mu sa svojim kratkim ironičnim komentarima predstavlja odličnu protutežu glumeći “makeover” stručnjaka, ili kako se to već danas sve ne zove, mada se mora priznati da nije uspio naglasiti “gay” komponentu ovoga lika. Osobito je dobro prikazan njihov prvi susret i zajednička konzumacija vina i mesine, tj. sudar dva dijametralno suprotna svijeta. Iako su za samu formu filma njih dvojica sasvim dostatni, velika je šteta što nije ubačen i neki ženski lik. Odlično bi se uklopila npr. Ričardova žena koja ga u fuštanu prati po frizerajima i ordinacijama i prigovara mu što je ovce ostavio same, ili stilistov momak koji bi bio ljubomoran na stasitog pastira… 
Prigovora ima, ali su minorni
Ono što će se sigurno pojaviti kada je u pitanju bilo kakvo umjetničko djelovanje u gradu Zadru, su prigovori i gunđanja na kakve smo u našoj sredini već i navikli. Siguran sam da će se i ovom prilikom naći neko tko će reći kako u filmu ima vulgarnosti, praznog hoda, ismijavanja koje graniči s ksenofobijom… Ali, iako toga stvarno i ima, sve je to u kontekstu realizacije osnovne ideje. Uostalom, ovakav način govora možete u gradu Zadru čuti na svakom, ali doslovno na svakom koraku i ne treba se sada tu nešto čuditi i zavaravati se. Što se tiče praznog hoda, treba uzeti u obzir da je ovaj film nekolicina ljudi radila doslovno, ali doslovno samo nekoliko dana i da treba uistinu biti zloban za davati ozbiljnije prigovore. Stoji i to da se ista melodijska podloga previše puta ponavlja, ali sve su to sitnice koje ne mogu pokvariti opći dojam.
Umjetnički eksperiment, ali zanatski odlično realiziran
Film “Od bleke do konja” možemo gledati više kao umjetnički eksperiment nego kao klasično filmsko ostvarenje, ali daleko od toga da se radi o hermetičnom lamentiranju o smislu i prolaznosti života. Iako se u nekim najavama pojavljivao epitet “amaterski”, ovaj film to nije, jer mada i sami autori spominju “dobru zabavu i zafrkanciju”, više je nego očigledno da se radi o ozbiljnom i promišljenom umjetničkom konceptu koji ima svoju glavu i svoj rep. Da je bilo više vremena, više sredstava i svega ostalog što je potrebno za ozbiljniji rad, sigurno je da bi i krajnji rezultat bio još i bolji. S ovim filmom i autori i publika mogu biti više nego zadovoljni, a svi se možemo nadati na će on biti poticaj za daljnji, još ozbiljniji rad, naravno uz više vremena, i poticaja.

Slijedeći projekt predstava

Nije bilo lako nakon projekcije dobiti Enija Meštrovića na par minuta, ali kada je čuo da će mu slika izaći u Zadarskom listu, pobjegao je od gomile obožavatelja/ica i poklonio nam malo svoga dragocjenog vremena. Razgovor je cijelo vrijeme prekidan pozdravima i čestitkama oduševljenih gledatelja, tako da smo na trenutke pomislili da se počeo stvarati i kult ličnosti. Ali, kada govori o ozbiljnim stvarima, Enio zna biti i jako ozbiljan.
Je li ovo tvoj do sada najozbiljnije odrađen projekt?
– Možda medijski, mada ni to. Više sam se pripremao za ulogu u “Crvena zvezda – Hajduk”, to je bio posao od šest mjeseci. Ovo je nadošlo kao ideja kada mi je došlo do svijesti kako ću izgledati kada se obrijem i uredim, da neću sam sebe prepoznati. Nazvao sam čovjeka i rekao mu “daj, molim te, ajmo nešto snimiti”, i tako smo u tri dana napravili film. Leo je imao puno posla za sve to posložiti. Bilo je još puno dobrih scena, ali smo se smijali dok smo ih radili pa ih nismo mogli iskoristiti.
Očekuješ li nakon ovog filma ponude za slične projekte?
– Ne očekujem ništa. U životu mi je najvažnije da sam ja sretan, da me familija prati, da nikoga ne uvrijedim, a što iza toga dođe… Hvala dragom Bogu.
Je li udruga “Bleke i konji” službeno registrirana?
– Da, šest godina službeno, a radimo sigurno već 12. Registrirani smo u Županiji kao kulturno umjetničko društvo. Radimo devet programa godišnje. Počinjemo s maškarama. Radit ćemo i klapske koncerte u mistu, u Kontradi, ali to su samo iskonski koncerti. Nema instrumenata, nema obrada… Čisti korjeni klapskog pjevanja. Prvi zapisi u zborniku klapskih pjesama su upravo sa Bokanjca. Slijedi i “Kuntrada kao nekad” odnosno povratak u pedesete gdje ćemo svi biti obučeni kao u to doba, puštat će se isključivo glazba sa gramofonskih ploča, a pit će se samo voda, vino i Cocta. Ljudi ugošćuju drage ljude koji žele doći. Radimo turnir u bućama, radimo alku, ekološka čišćenja, izlete…
Imate li kakvu financijsku potporu?
– Dobijamo zadnje tri godine, mada je to sve nedostatno za ovoliko programa.
S obzirom na tvoje svima poznate javne perfomanse koji su ponekad i kontroverzni, ima li negativnih reakcija?
– Ne. Samo prošle godine za maškare, kada su neki ljudi dobili krive informacije, a ovaj grad je kao i svaki drugi željan žutila pa je bilo i prijetnji. A prijetili su mladići koji za vrijeme rata nisu bili ni rođeni pa ne mogu ni potvrditi da je sedmero ljudi sa maškaranog kamiona “Crvena zvezda” za vrijeme rata bilo na prvoj liniji fronta.
Netko zloban bi u ovom filmu mogao pronaći i elemente ksenofobije.
– Ja sam tu sebe potpisao imenom i prezimenom pa se prvo sebi smijem. Ne generaliziram ljude po mjestu rođenja nego prvenstveno po ponašanju i kulturi, po načinu razmišljanja. Nikada po tome gdje je tko rođen.
Po svemu si gradski čovjek, ali živiš pastoralnim životom. Je li to ključ za sreću?
– Najvažnije mi je da mi je familija sretna i da sam ja s time sretan. Uvijek ću prvo graditi svoj duh, pa tek onda nešto drugo. Nije me briga što vozim, ni što sam obukao, ni gdje ću izaći. Mislim da mi je Bog kao i svima nama dao neko poslanje na ovaj svijet kad dođemo, da damo nešto društvu, a ne samo da tražimo za sebe, i da bar za jednu skalu podignemo gore neki kulturni i duševni život.
Koliko je stvaranje ovog filma ukupno koštalo?
– Čekaj… (razmišlja i računa…) Pojeli smo dva kila mesa, tri dana množim sa 6 litara vina… To je 18… Negdje 100-120 kuna. I puno razumjevanja od strane redatelja.
Koji su ti planovi za budućnost?
– Sada radimo tu veliku predstavu u kazalištu. Zove se “Ne damo te pismo naša”.
Pa i nije baš originalno…
– Je, je. Zato što je predstava i parodija. Pola godine već vježbamo. Devet ljudi je u klapi. Treba to složiti da izađe kako treba. Produkcijski i scenografski je za nas prezahtjevno zato što smo mali. Imamo ideju i probat ćemo to sve složiti. Također, imamo ponudu za još jedan film. Priča je predivna i ako se to složi moglo bi biti dobro.
Znači, radi se naveliko.
– Da. Sve u cilju očuvanja integriteta i dostojanstva čovjeka.

“Autor”

Za relevantnu profesionalnu razinu tehničke strane izvedbe u najvećoj je mjeri zaslužan Leo Dovranić, inače djelatnik Hrvatske radiotelevizije, studija Zadar, koji je zanatski perfektno regulirao tehničku stranu i tako znalački nadogradio Meštrovićev koncept. Dovranić, koji nam je i do sada bio poznat po svom visokokvalitetnom radu, ovdje je naveden kao “autor”, što je vrlo širok pojam. Ali već na prvi pogled, po besprijekornoj slici, primjerenim kadrovima i odličnoj fotografiji jasno nam je da tu nije bilo šale.
S obzirom da ste navikli na profesionalne produkcije, s kakvim ste se tehničkim teškoćama susretali na ovom projektu?
– Ni sa kakvim teškoćama. Meni je bilo genijalno s ovim ljudima raditi. Bila je to čista zafrkancija. Napravili smo to što smo napravili, bez ikakvih namjera da to bude nešto spektakularno. Ljudi dođu, dobro se nasmiju i to je to.
Znači, radi se o trajnoj suradnji na obostrano zadovoljstvo.
– Da, rado surađujem s njima. Do sada smo snimili masu tih kratkih filmova, tipa maškare i to. Napravili smo nekoliko DVD-ova onako za internu upotrebu, više za društvo.
Društvo članova udruge “Bleke i konji”?
– Ma meni je ta udruga genijalna. Ja sam toliko oduševljen tim ljudima i drago mi je da sam njihov počasni član. Ovo je moj skromni doprinos njihovom radu. Radili smo onako za svoju dušu.
Nije vam žao potrošenog vremena?
– Ma super mi je bilo i ako se ljudi, gledajući naš film budu zabavili, ja sam zadovoljan.