Duhan u Hrvatskoj prije nego u ostatku Europe

Glibotino okriće je, poput još ponekih u povijesti i drugim znanostima, zapravo postiglo i previše. Iz podataka koje je otkrio vidi se da duhan u imotske krajeve nije stigao prije nešto više od stotinu godina nego puno ranije ali je time ponovno otvorena Pandorina kutija pitanja o stvarnom “otkriću” Amerike i autorstvu tog važnog zemljopisnoga čina
Dok se u hrvatskoj javnosti sve učestalije vode različite rasprave o zabrani uporabe duhana, to jest pušenja u javnim, a to opet znači i ugostiteljskim prostorima, iz Imotskoga stižu još začudnije vijesti vezane uz ovu biljku i njenu (zlo)uporabu. Naime, Milan Glibota, povjesničar i predsjednik ogranka Matice Hrvatske u Imotskom došao je, proučavajući arhivske zapise iz vremena turske vlasti u Imotskome, do zanimljivih otkrića. Prema “tefterima”, uzgoj duhana je u tom kraju bio već ozbiljna gospodarska grana 1520. godine. Iz toga potječu zapisi u kojima se spominje uzgoj duhana. U selu Prološcu, u turskim katastarskim popisima zabilježeno je da se pod tom kulturom nalazi 176 akči, a u susjednom selu Postranju 20 akči. Da je tu bilo riječi o ozbiljnom uzgoju, s gospodarskom vrijednošću svjedoče dokumenti iz kojih je razvidno da je na dotični uzgoj bio udaren i porez, zato su se i podaci o uzgoju duhana vodili precizno.
Mlečani protiv šverca
Prof. Glibota iznio je svoja istraživanja u “Imotskim novinama” u sklopu općeg zanimanja za duhan koje je, kao i obično, bilo posljedica njegovog sve većeg proskribiranja. Cilj mu je bio dokazati da se duhan u Imotskoj krajini uzgaja mnogo ranije od službeno prihvaćene 1884. godine. U tu je svrhu prvo pregledao mletačke arhive u kojima stoji da su vlasti te Republike 1727. uspostavile službu koja je suzbijala šverc duhana, a 1789. su zabranile sadnju koja nije bila pod državnim nadzorom i monopolom. No da bi došao do početka same sadnje ove biljke, morao je istražiti i arhive iz turskoga razdoblja što je i dovelo do gore spomenutog okrića.
Glibotino okriće je, poput još ponekih u povijesti i drugim znanostima, zapravo postiglo i previše. Iz podataka koje je otkrio vidi se da duhan u imotske krajeve nije stigao prije nešto više od stotinu godina nego puno ranije ali je time ponovno otvorena Pandorina kutija pitanja o stvarnom “otkriću” Amerike i autorstvu tog važnog zemljopisnoga čina. Jer, u njegovim je istraživanjima najspornija godina. Te davne 1520.-te se u Europi još nije uzgajao duhan. Jedva da je bio i poznat. Premda se pretpostavlja da je već Kolumbo donio tu biljku na stari kontinent, njena šira uporaba i zlouporaba započela je tek u drugoj polovici šesnaestog stoljeća. Ako su Imoćani sadili duhan u to doba, a očito je da jesu, kome su ga prodavali? A da su ga prodavali, jasno je, opet, iz turskih poreznih “teftera”, jer porez ima smisla udarati jedino na robu koja se može prodati.
Kukuruzni put
Zanimljivo je da se iz ovoga otkrića zapravo nije razvila nikakva šira diskusija, što bi bilo za očekivati. Pojava duhana u našim krajevima u vrijeme kad ga tu još nije trebalo pa ni smjelo biti, čini se, nikoga ne zanima.
Priča o imotskom duhanu, međutim, uklapa se u još neke nezgodne teorije o putovima različitih biljnih kultivara. Primjerice, pitanje o početku uzgoja kukuruza u sjevernoafričkim područjima još uvijek je prilično dvojbeno. Točnije, prema nekim povjesničarima kukuruz se u tim područjima uzgajao još u dvanaestom stoljeću, premda mu je domovina također Amerika, a isto tako su prvi europski putnici javljali o kukuruzu kao novosti kad su stizali u krajeve preko Atlantika. Ipak, kukuruz je i danas toliko udomaćen u čitavoj Africi, a bio je i u vrijeme prvih afričkih istaživača, te je teško s punom točnošću kazati kad je, a samim time i kako, stigao na “crni kontinent”.
Jesu li Europljani i drugi narodi staroga svijeta više puta “otkrivali” Ameriku? To pitanje je sve manje fantastična priča, a sve više predmet istraživanja ozbiljne znanosti. Dugo godina su priče o vikinškom dolasku u Sjevernu Ameriku bile smatrane legendama. Stoljećima su u “Sagu o Eriku Crvenom” i “Sagu o Grenlanderu” vjerovali smo ljudi na Islandu i u Norveškoj. Te narodne predaje, stare već više od jednoga tisućljeća opisuju putovanje vikinških pomoraca i pustolova u područja južno od Grenlanda i tri zemlje na koje su pristajali. Na jednu od njih koju su nazvali “Vinlandom” su se i naselili. Vikinška naseobina u Sjevernoj Americi potrajala je nešto više od jednoga stoljeća, a onda se ugasila.
Norveški Schliemann
Tako su tvrdile predaje, a onda je prije četrdesetak godina norveški arheolog Inge Holstad pronašao vikinšku nasobinu s artefaktima i ostacima nastambi koja je u potpunosti odgovarala pripovijesti iz starih saga. Priča o Schliemannu se još jednom ponovila, ovaj put na drugom kontinentu. Danas nitko više ne dvoji o vikinškom naseljavanju Amerike, a sve su glasniji i Irci koji tvrde da su oni u Novi Svijet stigli barem dva stoljeća ranije kao misionari u svojim “koraklima”.
Irci svoje tvrdnje potkrjepljuju, između ostalog, i samim vikinškim predanjima. Naime, u sagama o Eriku Crvenom i Grenlanderu spominje se kako su u toj novoj zemlji na koju su se iskrcali osim domorodaca, odnosno Indijanaca koji se u vikinškim tekstovima nazivaju “Skaerlinge” zatekli i bijele ljude koji nose štapove i glasno pjevaju koje su nazvilai “Hvirtamanna”, a zemlju koju su nasljevalai, jugozapadno od Vinlanda – “Hvirtaland”. Vikinzi o ovome nisu previše govorili pa su istraživači stekli dojam da oni to opisuju kao nešto što im je već i otprije poznato.
I dok Irci sasvim otvoreno prisvajaju zemlju Hvirta kao svoju prekomorsku utjecajnu sferu, u Hrvatskoj se tek jako mali broj istraživača usuđuje izjašnjavati o ovoj škakljivoj temi. Premda spominjanje Hrvata na prostorima sjeverne i južne Amerike nije tako rijetko i premda ga se ne može dokazati strogo znanstvenim metodama, na njega upućuje s vremenom sve više indicija. Slučaj prvog engleskog naseljavanja u Virginiji koje je propalo ostavilo je stoga trag koji je također poznatiji na Zapadu negoli kod nas. Nestali engleski kolonisti ostavili su za sobom samo dva zapisa u kori drveta od kojih je jedan bio “Croatan”, a drugi “Cro”. Zahvaljujući pomnoj brigi Amerikanaca za vlastitu kratku povijest, ovaj detalj je postao dovoljno poznat, premda ga se nitko nije potrudio previše objasniti. Također tek su se rijetki sjetili da susjedno indijansko pleme Powhatan, treba samo malo prilagoditi da bi se dobila sasvim jasna riječ – pohvatan(i), a k tome žive na rijeki Potomac, a među njima su europski posjetitelji zabilježili i ime koje su zapisali kao Domagay.
Duhan, bunika, koka…
Naravno, sve to mogu biti igre i hirovi slučajnosti. Premetanjem slova i samoglasnika može se, reći će skeptični, sve i svašta dokazati. No u slučaju prekoceanskih putovanja u srednjem vijeku ili i ranije, često se javljaju kojekakve nelogičnosti u odnosu na prevladavajuće teorije. Duhan tu često igra važnu ulogu, kao u slučaju kad je pronalažen u egipatskim mumijama. I o tome se znade već više desetljeća iako ta saznanja nisu nimalo utjecala na promišljanje povijesti drevnoga Egipta. Posebice kad se osim duhana u mumificiranim ostatcima našlo i tragove lišća koke. Nazočnost duhana pokušala se objasniti bunikom, koja spada u istu obitelj s duhanom pa se pretpostavljalo da je ona uzrokovala reakciju koja podsjeća na duhan, no koka niti išta slično njoj nikad nije raslo na prostorima staroga svijeta. Dr. Svetlana Balabanova pisala je u više navrata o toj pojavi u relevantnim njemačkim i međunarodnim znanstvenim časopisima iznoseći da su metode koje je primijenila tijekom analize povjesnih ostataka, najnovija dostignuća suvremene forenzike, jednake onima koje se prihvaćaju kao relevantan dokaz na svim sudovima. No, na sudu povijesti ovi su dokazi ostali bez odjeka.
Jesu li postojale veze između sjevernoafričke obale i nasuprotne obale Atlantika? Jesu li u tom još neotkrivenome pomorskom prometu određenu ulogu igrali i hrvatski ili makar njihovi preci? Ono što se koliko toliko pouzdano zna, to je da su tijekom srednjeg vijeka, poglavito 11. i 12. stoljeća mnogi hrvatski pomorci bili u arapskoj službi. U Palermu je postojala posebna gradska četvrt u kojoj su živjeli i u kojoj su arapski putopisci posebno opisivali izrazito lijepu džamiju. Pomorci iz Dalmacije igrali su značajnu ulogu i na brodovima Kordboskoga kalifata, no svi su ti podaci u Hrvatskoj danas skoro na sasvim nepoznati, a arapski izvori koji su izuzetno bogati i to upravo u onome razdoblju koje je kod nas prilično nerazjašnjeno i više su nego bogati. Samo što su pisani na arapskom.
U cijelu tu priču uklapaju se i do danas neobjašnjene karte turskih kratografa, također uglavnom s početka šesnaestoga stoljeća. Najpoznatije su ali ne i jedine one kartografa Pirija Reisa na kojemu su jako precizno ucrtane obale ne samo obaju Amerika, nego i djelovi Antarktika. Na nekima se, pak, vidi obala Aljakse, ponekad čak spojena s Azijskim kopnom, kako je prema geolozima, nekad i bila. Istovremeno je europska kartogradija bila tek u povojima, kasneći za tim turskim crtačima barem pola stoljeća.
Imotski duhan ponovno aktualizira sva ova pitanja. Ne može, doduše ponuditi nikakve odgovore ali može potaknuti na daljnja istraživanja, poput onih kojima je prof. Milan Glibota pomaknuo početak uzgoja duhana u Imotskome za više od tri stoljeća.