Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Hrvatski potrošači zaštićeni su samo na papiru

Autor: Teuta Babajko Jamičić

16.03.2009. 23:00
Hrvatski potrošači zaštićeni su samo na papiru


Prema Kneževićevim riječima, u današnje vrijeme gotovo je nemoguće dokazati prava potrošača. Iako su sve češće oštećeni, bilo da je u pitanju roba ili usluge, potrošači moraju ići od vrata do vrata kako bi dokazali svoja prava koja su im zakonski zajamčena. Kao primjer, Knežević navodi tehničku robu čija je garancija toliko manjkava da je uopće upitno što ona pokriva
Potrošači, po definiciji, uključuju sve nas. I mene kao predsjednika SAD-a. Potrošači su najveća gospodarska skupina na koju utječe skoro svaka javna ili privatna gospodarska odluka. Oni su najvažnija skupina čiji se stavovi vrlo često ne čuju. Glas potrošača mora se čuti, rekao je američki predsjednik John F. Kennedy još daleke 1962. godine, predstavljajući Kongresu “Deklaraciju o osnovnim pravima potrošača”, temeljem koje se 15. ožujka obilježava Međunarodni dan prava potrošača.
“Deklaracijom o osnovnim pravima potrošača” već tada, definirana su četiri temeljna prava potrošača: pravo na sigurnost robe i usluga, pravo na cjelovitu, istinitu i prvovremenu informaciju, pravo na izbor roba i usluga te pravo potrošača da se čuje njihov glas. Consumer International poslije je dodao još četiri prava potrošača i to: pravo na zadovoljavanje temeljnih životnih potreba, pravo na naknadu štete, pravo na obrazovanje i pravo na zdravi okoliš.
Kao prije šezdeset godina
Međunarodni dan prava potrošača prvi put je obilježen 15. ožujka 1983. godine, a dvije godine poslije, dakle 9. travnja 1985., nakon desetljeća upornog i uspješnog lobiranja Consumer Internationala, Glavna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju 39/248, u sklopu koje je usvojen i “UN-ov vodič za zaštitu potrošača.” Vodič je sadržavao osam temeljnih prava potrošača kao i smjernice koje osiguravaju okvir za definiranje nacionalnih politika za zaštitu potrošača i izgradnju učinkovitih sustava zaštite potrošača kao sustava zaštite temeljnih ljudskih prava, dostojanstva i gospodarskih interesa potrošača odnosno fizičkih osoba na tržištima roba i usluga.
U Hrvatskoj, poglavlje o zaštiti potrošača počinje s 29. listopadom 2001. godine kada je potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je značio i obvezu usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s onim koje je na snazi u zemljama Europske unije te provedbu politike aktivne zaštite potrošača. Navedena obveza, 2003. godine, rezultirala je donošenjem Zakona o zaštiti potrošača, koji definira zaštitu osnovnim prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga na tržištu, a 2004. i otvaranjem Odjela za zaštitu potrošača pri Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva.
No, uz sve te državne institucije najglasniji promicatelji prava potrošača u Hrvatskoj su upravo udruge potrošača. Prva takva udruga osnovana je prije 11 godina, a Zadar je svoju članicu u Savezu udruga za zaštitu potrošača Hrvatske dobio u srpnju 2005. godine. Riječ je o Udruzi za zaštitu prava potrošača “Zadarski potrošač” s čijim smo predsjednikom, Zoranom Kneževićem razgovarali o položaju potrošača u Hrvatskoj odnosno zaštiti njihovih prava na tržištu roba i usluga. Sadašnju situaciju u Hrvatskoj, vezanu za zaštitu prava potrošača, Knežević uspoređuje s onom prije gotovo 60 godina, kada je američki predsjednik John F. Kennedy u Kongresu predstavio “Deklaraciju o osnovnim pravima potrošača”.
– Hrvatsko zakonodavstvo približilo se najvišim standardima politike zaštite potrošača Europske unije, no samo teoretski, točnije na papiru! U stvarnosti, dakle u praktičnom dijelu, kaskamo za Europskom unijom, zaostajemo, i to ne godinu, dvije, već nekoliko desetljeća. Sadašnja situaciju u Hrvatskoj, po pitanju zaštite prava potrošača, slobodno se može usporediti s vremenom kada je američki predsjednik Kennedy u Kongresu predstavio “Deklaraciju o osnovnim pravima potrošača”, a to je bilo daleke 1962. godine. Sve te godine tapkamo u mraku, problemi potrošača isti su kao nekoć, a Zakon o zaštiti prava potrošača, koji je donesen 2007. godine u praksi se gotovo i ne primjenjuje.
Nadležne institucije za njegovo provođenje, prije svega Državni inspektorat, uglavnom loše odrađuje svoj posao. Zbog čega je to tako, da li doista glavni razlog nedovoljan broj inspektora ili se štite interesi određenih lobija, možemo samo nagađati, ogorčen je Zoran Knežević te ističe kako su na hrvatskom tržištu roba i usluga, potrošači daleko u nepovoljnijem položaju od trgovaca jer njihova prava, koja su im zajamčena Zakonom, u praksi ništa ne znače odnosno nitko ih ne poštuje.
Nečitke deklaracije
Prema Kneževićevim riječima, u današnje vrijeme gotovo je nemoguće dokazati prava potrošača. Iako su sve češće oštećeni, bilo da je u pitanju roba ili usluge, potrošači moraju ići od vrata do vrata kako bi dokazali svoja prava koja su im zakonski zajamčena. Kao primjer, Knežević navodi tehničku robu čija je garancija toliko manjkava da je uopće upitno što ona pokriva. S druge strane, roba koja stiže na hrvatsko tržište sve je lošije kvalitete i kvari se nerijetko i nakon prve uporabe. U takvim situacijama, dodaje Knežević, potrošač ima pravo na povrat novca te novi ili zamjenski proizvod, što je u praksi teško provedivo. Mnogo češće se događa da se pokvareni proizvod pošalje na popravak, a potrošaču ostaje jedino ostaje nada da će mu isti biti vraćen u razumnom roku.
– Upravo razumni rok za popravak robe pod garancijom, prijedlog je kojim Ministarstvo gospodarstva pokušava dopuniti postojeći Zakon o zaštititi potrošača. No, što to znači razumni rok? Pa Zakon treba biti precizan i jasan, sve drugo ide na ruku trgovcima. Razumni rok, koji ide na štetu potrošačima, ugrađuje se u Zakon o zaštiti potrošača, pa ima li većeg apsurda? To jednostavno više nema veze s logikom, a čini se ni zdravim razumom, govori Knežević, ističući kako se Zakon o zaštiti potrošača može dopunjavati ili mijenjati jedino u korist potrošača, a ne na njihovu štetu, kao što se to pokušava učiniti u Hrvatskoj.
Posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, uklonjena je većina nedostataka u važećem zakonu. Izmjene su se odnosile na isticanje cijena proizvoda, deklaracije, javne usluge, udruge potrošača i inspekcijski nadzor, tako da je postojeći Zakon od strane renomiranih europskim stručnjaka dobio odlične ocijene. No, materijal koji je na papiru dobio odlične ocijene, u praksi jednostavno ne prolazi. Unatoč tome, spremaju se nove izmjene, a među njima je i prijedlog prema kojemu proizvođači ne bi više bili obvezni istaknuti zemlju porijekla određenih proizvoda. Takav prijedlog, smatra Knežević, ne samo da ide na štetu potrošača, već može ugroziti i ljudsko zdravlje jer posljednjih godina na hrvatskim policama sve više je namirnica sumnjive kvalitete i porijekla. Stoga, porijeklo namirnica nije beznačajna stavka deklaracije proizvoda.
U Zakonu o zaštiti potrošača posebno poglavlje se odnosi na deklariranje proizvoda. Njegove odredbe propisuju kako je deklaracija obvezna za svaki proizvod, a podaci moraju biti istiniti, jasni, vidljivi i čitljivi, te napisani hrvatskim jezikom i latiničnim pismom, no samo rijetki proizvođači te odredbe doista i poštuju. No, kako je inspekcijski nadzor u principu manjkav i nedostatan, unatoč predviđenim kaznama za neispravno deklariranje proizvoda, sankcioniraju se tek rijetki proizvođači.
– Deklaracija je osobna iskaznica proizvoda. Stoga Zakon o zaštiti potrošača kaže da deklaracije na proizvodima moraju biti napisane jasno, čitko i vidljivo, no to rijetko imamo prilike vidjeti u hrvatskim trgovinama. Deklaracije su uglavnom nejasne, nečitke i slabo vidljive, zbog čega je u kupovinu najbolje ići s povećalom. U protivnom, riskiramo da kupimo mačka u vreći, zaključuje Zoran Knežević.


 PRIJEVARE NA SVAKOM KORAKU


Skupe “režije”, nepravilna tehnička roba, štetni ugovori, samo su neki od problema koji se javljaju u zadarskim kućanstvima, a zbog kojih telefoni u “Zadarskom potrošaču” u posljednje vrijeme ne prestaju zvoniti. Kako navodi Knežević potrošači nikada nisu bili u gorem položaju jer je hrvatsko tržište preplavljeno nekvalitetnom robom i uslugama.
– Ljudi su s pravom ogorčeni jer ih se pokušava prevariti na svakom koraku. Problemi na svakom koraku, od režija preko tehničke robe do štenih ugovora, pa i igara na sreću. No, možda su ipak najbrojnije pritužbe na neispravnu tehničku robu: mobitele, fotoaparate i kompjutore, koji u pravilu dolaze iz zemalja istočne Azije. Ljudi se nerijetko prevare pa misle ako su skupo platili da su dobili i kvalitetan proizvod, no to danas stvarno ništa ne znači, govori Knežević te pojašnjava kako je kvaliteta tehničke robe nerijetko na razini proizvoda za jednokratnu upotrebu, s tim da dodatni problem predstavlja popravak neispravne robe za koju servisera ponekad treba tražiti i izvan Hrvatske.