Mislim da više nikad neću imati vremena i energije odvaliti put oko svijeta u 97 dana. U tom smislu zalogaj je velik i roman je neka kruna svega toga. Ne mogu reći da ću sad prestati putovati, ali sumnjam da ću ikad više uspjeti napraviti nešto ovako veliko – Hrvoje Šalković
Hrvoje Šalković doputovao je i do Zadra. Danas među najprodavanijim i najčitanijim hrvatskim piscima svoj veliki boom doživio je 2006. godine kada je osvojio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman za putopisno avanturistički roman “Pravi se da ovo nisi vidio”. Ni prije toga Šalković nije bio besposlen pa je već imao objavljenu zbirku priča “Com opanci, com obojci” te roman “Pala karta”, a od tad pa do najnovijeg romana “Nulti meridijan” izdao je romane “Pravi se da ovo nisi vidio”, “Zec na mjesecu”,”Oko cucka pa na mala vrata” te “Kombinacija d.o.o.”.
Šalković je veliki ljubitelj putovanja pa se može pohvaliti da je od 196 zemalja svijeta posjetio njih 101, a “Nulti meridijan” upravo sažima i neka iskustva s njegovog posljednjeg putovanja za koje kaže da je to bio “put oko svijeta u 97 dana”. Osim što piše punom parom Šalković svakodnevno komunicira sa svojim čitateljima i drugim ljubiteljima knjige preko svoje facebook grupe “Gonzo putopis uživo!” koja danas ima oko 39 tisuća članova.
U Zadar je Šalković prošli tjedan svratio kako bi promovirao “Nulti meridijan”, a mi smo ga uhvatili prije druženja s čitateljima kako bismo saznali detalje s posljednjeg putovanja, ali i sve drugo što bi vas kod Šalkovića moglo zanimati.
Dio prihoda od romana u humanitane svrhe
U Zadar si došao predstaviti svoju najnoviju knjigu “Nulti meridijan”. Pa možeš li je ukratko predstaviti čitateljima?
-Roman je izašao prije jedno mjesec dana, oslanja se na putovanje oko svijeta u stotinjak dana, točnije 97, i poprilično je dinamičan i brz. Moram reći da “old school” forma putopisa na žalost više ljude ne zanima. Ta zlatna vremena kad si otputovao u neku zemlju , napravio putopis na šest, sedam stranica, super ga naplatio kao autor i ljudi su ga čitali s guštom, više ne postoje. Zato se više oslanjam na tu kratku formu facebooka, a kad to pretočim u književnost volim da bude brzo i dinamično. Nema potrebe daviti čitatelja s opisom krajolika, za to čovjek uključi Nacional geography i sam pogleda kako izgleda bilo koje mjesto na svijetu.
Meni osobno roman se sviđa. Izišao je u Nakladi Ljevak, a dio prihoda od romana uplaćen je u humanitarne svrhe. Skupljali smo novac za jednu Vukovarku koje je htjela studirati, dio love skupili smo od romana, nešto od nekih prodajnih fotki i poslali smo malu na faks.
Je li ovaj roman tvoje najbolje ostvarenje?
– Pa je, sigurno je vrhunac, prvo u smislu putovanja jer mislim da više nikad neću imati vremena i energije odvaliti put oko svijeta u 97 dana. U tom smislu zalogaj je velik i roman je neka kruna svega toga. Ne mogu reći da ću sad prestati putovati, ali sumnjam da ću ikad više uspjeti napraviti nešto ovako veliko.
Što se tiče nekog književnog dijela isto je, za sada, vrhunac mog rada. Mislim da je stilski izbrušen jer napreduješ iz romana u roman. Sad je puno lakše, vidim napredak u cijelom procesu od kad se bavim pisanjem. Mislim, nisam ja nobelovac, to je jasno i ovo nije neki vrhunac književnosti da padaš u nesvijest. Budimo realni, ja imam tri čiste to priznati za razliku od ostalih pisaca. Nitko u Hrvatskoj nije digao ljestvicu baš tako visoko da je genijalac, svi smo mi korektni pisci, netko manje, netko više, ali mislim da i dalje napredujem i da sam s ovim romanom dosta napredovao. Vidim to po tome što sam prve romane nakon prve verzije brusio do one verzije koja je išla u prodaju, ovaj roman čim sam ga predao uredniku i prvim čitačima već je bio skoro pa finalna verzija.
Pišeš li na putu ili tek kad se vratiš?
– Dobar dio romana, čak polovica je nastala baš u hodu u internet caffeima Filipina i raznoraznih država. Za jedan portal pisao sam dosta putopisa s tog putovanja i po povratku sam sve skupa spojio, uz naravno stvaranje forme romana.
Roman nije bio razlog putovanja
Je li putovanje bilo zbog romana ili je roman nastao zbog putovanja?
– Dok sam kretao na put pojma nisam imao da ću napisati roman i uopće mi to nije bilo u glavi. S ljudima iz Ljevka sam razgovarao da bismo nešto mogli objaviti po povratku s puta, ali ne ovo. Kad sam se vratio s puta i kad smo ponovno razgovarali o tome zaključio sam da bih mogao napraviti nešto od tih mojih zapisa. Znači roman definitivno nije bio razlog putovanja.
Gdje još nisi bio?
– Na puno mjesta nisam bio. Od 196 zemalja svijeta bio sam u 101. Znaš koliko je to posla još?
Većina tvojih romana naslanja se na putopisnu formu. Misliš li nastaviti u toj formi ili ćeš uskoro napraviti neki iskorak?
– Kad pričamo o romanima, od šest romana prvi i drugi bili su putopisni, treći, četvrti i peti nisu imali nikakve veze s putovanjima, a ovaj sad opet je putopisni. Ajmo reći da najviše “jašem” po toj putopisnoj formi, ali vjerujem u ono da kad se nečim dovoljno dugo baviš staviš točku i prebaciš se na nešto deseto. Mislim da ću odvaliti još tri, četiri vjerojatno velika putovanja od nekih mjesec dana i ne vjerujem da ću više pisati o putovanjima jer dojadio bih sebi, Bogu, vragu i ljudima. Probao bih raditi nešto sasvim deseto, neki scenarij ili roman u trećem licu što mi je izazov jer nisam nikad do sad pokušao.
Scenarij u smislu sapunica, ili?
-Sapunice nikad. Kako bih rekao, ne prezirem ljude koji gledaju sapunice, moja mama ih gleda a ona je žena koju obožavam, ali mislim da ne bih znao napisati sapunicu sve i da mi netko nudi milijardu eura.
Ti se sad trenutačno baviš isključivo pisanjem. Mogu li hrvatski pisci živjeti od pisanja?
– Od samog pisanja romana ne, mada nije ni to beznačajna lova. Kad dobiješ honorar i podijeliš ga na dvanaest mjeseci dobiješ jednu mršavu plaću, ali ipak plaću, kruh i mlijeko su tu. Od romana ne, ali ako imaš prodavan roman on je samo jedna neonka koja lovi bube. Na osnovu uspješnog romana dođu kolumne, sponzori i tako dalje.
Kod tebe je sve počelo s VBZ-om, ili?
– Prije toga sam napisao dvije knjige. Tad kad sam dobio VBZ-ovu nagradu govorio sam kako ti moji prvi romani nisu bili uspješni jer nisam imao pojma o cijelom tom svijetu. Roman “Plava karta” prodao sam u tisuću primjerka po solidnoj cijeni i prije VBZ-a, u to vrijeme bio sam uvjeren da je to katastrofa. Sad kad sam u ovoj branši shvatio sam da je ta naklada za prvi roman uspjeh.
Knjigu prodaje usmena predaja
Kolika je potrebna veza između književnog svijeta i poduzetničkog? Koliko je važna dobra reklama? Prodaju li se knjige ili pisci?
– Definitivno knjige, ako imaš drek od knjige možeš staviti tisuću bilboarda po cijeloj Hrvatskoj, zakupiti čitavu TV mrežu da reklamira samo tvoj roman, ali ako si loš nitko ti ga neće prodati. To sam isto shvatio u ovih nekoliko godina koliko sam u ovoj branši. Knjigu prodaje usmena predaja. Ona prva kampanja da se čuje da je knjiga izašla je bitna, ali ako se počne pričati da knjiga nije dobra -zaboravi. Dovoljno je da dvadeset ljudi kupi knjigu i proširi loš glas i gotov si. Je li PR dobar – jest, svaki ozbljan nakladnik ima svoju PR službu. Koliko pisac ima “filinga” da doda to je bitno i to naši pisci ne kuže, oni misle da su bogomdani zato što su nešto napisali pa sad trebaju sjedit doma i štrikat, a past će im s neba lova i slava . Ovaj posao je kao politika, u našoj politici kaže se koliko si ruku stisnuo toliko ćeš dobit glasova, ista stvar, moraš se angažirat, moraš ići po knjižnicama, govoriti o knjizi i tako ćeš doprijeti do ljudi, ali samo ako imaš dobru knjigu.
Mogu li mladi dobri pisci danas uspjeti? Kolike su im šanse da im neka renomirana izdavačka kuća izda djelo?
– Sve je teže i teže. Svaki dan dobijem šest do sedam mailova ili poruka na facebooku gdje me netko moli da pročitam nešto ili da se založim za nekoga kod nakladnika. Na žalost nemam previše vremena za to, ali tu i tamo me znaju bliski ljudi zamoliti da pogledam nešto njihovo. Kad to pročitam, ako mi se svidi, recimo prije tri, četiri godine nazvao bih nakladnika i preporučio bih ga a oni bi rekli: “ok neka dođu, vjerujem ti, idemo tiskati”. Danas, zadnjih godinu do dvije, a pogotovo ove godine stanje je jako loše. Prije smo kukali kako je grozno, ali sad vidimo da je prije ustvari bilo dobro, sad je grozno.
Koga od domaćih pisaca preferiraš? Čitaš li hrvatske pisce?
– Baretićea, Karakaša, Dežulovića, Tomića, Milanu Vlaović…Evo od Milane sam pročitao “Bombone od meda”. Ima dobrih autora, od tih imena koje sam nabrojao čim vidim knjigu trčim u knjižaru da je odmah kupim. Nemam taj problem kao naši pisci koji inače imaju ogroman egotrip. Kad netko nešto objavi mrze ga, broje prodane primjerke, a ne čitaju druge pisce. Ja nemam problema s tim, volim domaću scenu i mislim da je dobra.
Bio si ambasador “Tjedna dobre knjige”. Treba li nam više takvih manifestacija, misliš li da bi s vremenom moglo prerasti u nešto veliko?
– Prihvatio sam to s takvom čašću i ponosom, bez honorara i bio sam oduševljen što su me pozvali da budem ambasador nečega takvoga. Bilo je dobro za prvi put, može li biti još trideset puta bolje – može. To je tek sve u povojima, ali s druge strane gledajte Noć muzeja koja je prvih par godina bila malte ne truba, a sad je to senzacija. Tako se nadam da će biti i s Tjednom dobre knjige. U Puli je bilo zaista fenomenalno, u Zagrebu baš nije, još treba raditi na tome, ali hvala Bogu da je netko nešto tako organizirao. Umjesto tjedna bračnog para Gotovac imamo Tjedan dobre knjige što je sjajno.
Radiš li sad na nečemu novom ili se malo odmaraš s obzirom da je ova knjiga izdana prije svega mjesec dana?
– Sad idemo u završnu fazu promocija, stvarno sam obišao cijelu Hrvatsku i zbilja sam umoran, a još me čeka jedan dio turneje. Ali to je poštovanje prema čitateljima, isto kao na facebooku: u grupi imam 39 tisuća ljud, ali pročitam svaki komentar i ako mi se svidi lajkam ga. Isto tako ako je netko kupio knjigu i čita je imaj poštovanje, sjedi u auto i dođi u njegov grad.
Apsolutna discipliniranost
Imaš li neku rutinu kad radiš ili pišeš samo kad te “pukne” inspiracija?
– Imam apsolutnu discipliniranost i po meni je to jedini način. Obožavam pisati, to mi je strast, ali to je i posao. Znači da bi bio pisac, naravno moraš biti talentiran, moraš znati slagati rečenice i ideje, ali je to i posao. Funkcioniram na tom principu da mjesecima pripremam teren u glavi, slažem likove, skiciram ideje i kad dođe do samog čina pisanja, ustajem u osam ujutro,popijem kavu, iskopčam mobitel i radim do ponoći. Nazovem prije toga roditelje i prijatelje i obavijestim ih da me mogu zaboraviti na dva do tri mjeseca, nema kava, kina, izlazaka ili slično. Izgubio sam neka prijateljstva zbog toga, ali po meni je to jedini način
O piscu…
Hrvoje Šalković rođen je u Zagrebu 1973. godine. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a nakon toga otišao je u London da unaprijedi znanje engleskog jezika. Tamo je ostao tri godine, a u međuvremenu upisao je poslijediplomski studij na University of Westminster. Magistrirao je 2000. godine. Nakon toga Šalković se vraća u Zagreb te se bavi pisanjem i putovanjima. Proputovao je sto zemalja na svih sedam kontinenata. Na facebooku je Šalković osnovao grupu “Gonzo putopis uživo!” u kojoj ima oko 39 tisuća članova. Danas je jedan od najprodavanijih i najčitanijih hrvatskih pisaca. Prije mjesec dana objavljen mu je najnoviji roman “Nulti meridijan”.
Okušati se u kazalištu
Je li bilo kakvih ponuda u smislu ekranizacije kojeg romana?
– Bilo je ponuda, sjedio sam s producentima na kavama, ali s obzirom da moji romani imaju veze s putovanjima to bi bilo preskupo. U biti vidjet ćemo, nije baš bajno u ničem u državi, a pogotovo u filmskoj produkciji.
Ono što me baš fura i što bih probao napraviti je nešto za kazalište. U Kerempuhu sam u zadnje vrijeme pogledao dosta kazališnih obrada romana pa i Tomićevo “Čudo u Poskokovoj Dragi”. Počelo mi se to motati po glavi, a kazalište je super jer tu nema prevare. Ti napišeš kazališni komad, dođeš na premijeru i sve je jasno u sat i pol, ili si truba il’ si car.
Misliš li da si dorastao tom zadatku? Roman i kazališni komad ipak su različite forme?
– Apsolutno me nije strah, što sad ako ne uspije, pa dobro, probao sam. Mislim bolje je probati pa zaribat, nego sjedit u kafiću i pričati dvadeset godina kako sam mogao napisati scenarij. Nije me strah jer to sve ima veze s pisanjem, a to je moja branša. Ne volim one ljude koji pjevaju, plešu, vode, sviraju, slikaju, fotografiraju i rade sto različitih stvari odjednom.
najnovije
najčitanije
Svijet
TURSKI PREDSJEDNIK
Erdogan čestitao Putinu i ponovno ponudio posredništvo oko Ukrajine
Hrvatska
KAMPANJA SE ZAHUKTAVA
Grbin: “Imamo ustavni udar pištoljem na vodu”. Božinović: “Oni nemaju ni program, ni ljude, ni stranku”
Crna Kronika
OPTUŽEN JE
Osječki policajac optužen za ubojstvo djevojke službenim pištoljem
Hrvatska
STRANI RADNICI
Ličke pastire zamijenili strani radnici s Dalekog istoka, zadovoljni su plaćom i uvjetima
Hrvatska
NEVIĐENA KAMPANJA
SDP objavio sliku “onoga čije se ime ne smije izgovoriti”
Crna Kronika
više ozlijeđenih
Dovršen očevid prometne nesreće kod Zelenog hrasta
Zadar
ZLATNI PIR
Ljubav na prvi pogled Marije i Ivice Masnića traje već pola stoljeća
Zadar
(NE)ZAINTERESIRANI ZA POLITIKU
Razgovarali smo sa zadarskim maturantima koji dobivaju pravo glasa, evo što kažu o izborima
Crna Kronika
51-godišnjak
TEŠKA NESREĆA Pijan izazvao frontalni sudar u Zagradu, ozlijeđene tri osobe
Nogomet
dobio po glavi