Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Mislim da više nikad neću imati vremena i energije odvaliti put oko svijeta u 97 dana

16.05.2011. 22:00
Mislim da više nikad neću imati vremena i  energije odvaliti put oko svijeta u 97 dana


Mislim da više nikad neću imati vremena i energije odvaliti put oko svijeta u 97 dana. U tom smislu zalogaj je velik i roman je neka kruna svega toga. Ne mogu reći da ću sad prestati putovati, ali sumnjam da ću ikad više uspjeti napraviti nešto ovako veliko – Hrvoje Šalković


Hrvoje Šalković doputovao  je i do Zadra. Danas među  najprodavanijim i najčitanijim  hrvatskim piscima svoj veliki  boom doživio je 2006. godine  kada je osvojio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni  roman za putopisno avanturistički roman “Pravi se da ovo  nisi vidio”. Ni prije toga Šalković nije bio besposlen pa je  već imao objavljenu zbirku  priča “Com opanci, com obojci”  te roman “Pala karta”, a od  tad pa do najnovijeg romana  “Nulti meridijan”  izdao je romane “Pravi se da ovo nisi  vidio”, “Zec na mjesecu”,”Oko  cucka pa na mala vrata” te  “Kombinacija d.o.o.”.
Šalković je veliki ljubitelj  putovanja pa se može pohvaliti  da je od 196 zemalja svijeta  posjetio njih 101, a “Nulti meridijan” upravo sažima i neka  iskustva s njegovog posljednjeg putovanja za koje kaže da  je to bio “put oko svijeta u 97  dana”. Osim što piše punom  parom Šalković svakodnevno  komunicira sa svojim čitateljima i drugim ljubiteljima knjige preko svoje facebook grupe  “Gonzo putopis uživo!” koja  danas ima oko 39 tisuća članova.
U Zadar je Šalković prošli  tjedan svratio kako bi promovirao “Nulti meridijan”, a mi  smo ga uhvatili prije druženja s  čitateljima kako bismo saznali  detalje s posljednjeg putovanja, ali i sve drugo što bi vas  kod Šalkovića moglo zanimati.
Dio prihoda od  romana u  humanitane svrhe
U Zadar si došao predstaviti svoju najnoviju knjigu  “Nulti meridijan”. Pa možeš li  je ukratko predstaviti čitateljima?
-Roman je izašao prije jedno  mjesec dana, oslanja se na putovanje oko svijeta u stotinjak  dana, točnije 97, i poprilično je  dinamičan i brz. Moram reći  da “old school” forma putopisa  na žalost više ljude ne zanima.  Ta zlatna  vremena kad si otputovao u neku zemlju , napravio putopis na šest, sedam  stranica, super ga naplatio kao  autor i ljudi su ga čitali s  guštom, više ne postoje. Zato  se više oslanjam na tu kratku  formu facebooka, a kad to pretočim u književnost volim da  bude brzo i dinamično. Nema  potrebe daviti čitatelja s opisom krajolika, za to čovjek  uključi Nacional geography i  sam pogleda kako izgleda bilo  koje mjesto na svijetu.
Meni osobno roman se  sviđa. Izišao je u Nakladi Ljevak, a dio prihoda od romana  uplaćen je u humanitarne svrhe. Skupljali smo novac za jednu Vukovarku koje je htjela  studirati, dio love skupili smo  od romana, nešto od nekih  prodajnih fotki i poslali smo  malu na faks.
Je li ovaj roman tvoje najbolje ostvarenje?
– Pa je, sigurno je vrhunac,  prvo u smislu putovanja jer  mislim da više nikad neću imati vremena i energije odvaliti  put oko svijeta u 97 dana.  U  tom smislu zalogaj je velik i  roman je neka kruna svega  toga. Ne mogu reći da ću sad  prestati putovati, ali sumnjam  da ću ikad više uspjeti napraviti nešto ovako veliko.
Što se tiče nekog književnog  dijela isto je, za sada, vrhunac  mog rada. Mislim da je stilski  izbrušen jer napreduješ iz romana u roman. Sad je puno  lakše, vidim napredak u cijelom procesu od kad se bavim  pisanjem. Mislim, nisam ja nobelovac, to je jasno i ovo nije  neki vrhunac književnosti  da  padaš u nesvijest. Budimo  realni, ja imam tri čiste to priznati za razliku od ostalih pisaca. Nitko u Hrvatskoj nije  digao ljestvicu baš tako visoko  da je genijalac, svi smo mi  korektni pisci, netko manje,  netko više, ali mislim da i dalje  napredujem i da sam s ovim  romanom dosta napredovao.  Vidim to po tome što sam prve  romane nakon prve verzije  brusio do one verzije koja je  išla u prodaju, ovaj roman čim  sam ga predao uredniku i prvim čitačima već je bio skoro  pa finalna verzija.
Pišeš li na putu ili tek kad se  vratiš?
– Dobar dio romana, čak  polovica je nastala baš u hodu  u internet caffeima Filipina i  raznoraznih država. Za jedan  portal pisao sam dosta putopisa s tog putovanja i po povratku sam sve skupa spojio,  uz naravno stvaranje forme romana.
Roman nije bio razlog  putovanja
Je li putovanje bilo zbog  romana ili je roman nastao  zbog putovanja?
– Dok sam kretao na put  pojma nisam imao da ću napisati roman i uopće mi to nije  bilo u glavi. S ljudima iz Ljevka  sam razgovarao da bismo  nešto mogli objaviti po povratku s puta, ali ne ovo. Kad  sam se vratio s puta i kad smo  ponovno razgovarali o tome  zaključio sam da bih mogao  napraviti nešto od tih mojih  zapisa. Znači roman definitivno nije bio razlog putovanja.
Gdje još nisi bio?
– Na puno mjesta nisam bio.  Od 196 zemalja svijeta bio sam  u 101. Znaš koliko je to posla  još?
Većina tvojih romana naslanja se na putopisnu formu.  Misliš li nastaviti u toj formi ili ćeš uskoro napraviti neki iskorak?
– Kad pričamo o romanima, od šest romana prvi i drugi bili  su putopisni, treći,  četvrti i peti nisu  imali nikakve veze s  putovanjima, a ovaj  sad opet je putopisni.  Ajmo reći da najviše  “jašem” po toj putopisnoj formi, ali vjerujem u  ono da kad se nečim dovoljno dugo baviš staviš  točku i prebaciš se na nešto  deseto. Mislim da ću odvaliti  još tri, četiri vjerojatno velika  putovanja od nekih mjesec dana i ne vjerujem da ću više  pisati o putovanjima jer dojadio bih sebi, Bogu, vragu i  ljudima. Probao bih raditi  nešto sasvim deseto, neki scenarij ili roman u trećem licu što  mi je izazov  jer nisam nikad do  sad pokušao.
Scenarij u smislu sapunica,  ili?
-Sapunice nikad. Kako bih  rekao, ne prezirem ljude koji  gledaju sapunice, moja mama  ih gleda a ona je žena koju  obožavam, ali mislim da ne bih  znao napisati sapunicu sve i da  mi netko nudi milijardu eura.
Ti se sad trenutačno baviš  isključivo pisanjem. Mogu li  hrvatski pisci živjeti od pisanja?
– Od samog pisanja romana  ne, mada nije ni to beznačajna  lova. Kad dobiješ honorar i  podijeliš ga na dvanaest mjeseci dobiješ jednu mršavu  plaću, ali ipak plaću, kruh i  mlijeko su tu. Od romana ne,  ali ako imaš prodavan roman  on je samo jedna neonka koja  lovi bube. Na osnovu uspješnog romana dođu kolumne, sponzori i tako dalje.
Kod tebe je sve počelo s  VBZ-om, ili?
– Prije toga sam napisao dvije knjige. Tad kad sam dobio  VBZ-ovu nagradu govorio  sam kako ti moji prvi romani  nisu bili uspješni jer nisam  imao pojma o cijelom tom svijetu. Roman “Plava karta” prodao sam u tisuću primjerka po  solidnoj cijeni  i prije VBZ-a, u  to vrijeme bio sam uvjeren da  je to katastrofa. Sad kad sam u  ovoj branši shvatio sam da je ta  naklada za prvi roman uspjeh.
Knjigu prodaje  usmena predaja
Kolika je potrebna veza između književnog svijeta i poduzetničkog? Koliko je važna  dobra reklama? Prodaju li se  knjige ili pisci?
– Definitivno knjige, ako  imaš drek od knjige možeš staviti tisuću  bilboarda  po cijeloj Hrvatskoj, zakupiti   čitavu TV mrežu da reklamira  samo tvoj roman, ali ako si loš  nitko ti ga neće prodati. To  sam isto shvatio u ovih nekoliko godina koliko sam u  ovoj branši. Knjigu prodaje usmena predaja. Ona prva  kampanja da se čuje da je knjiga  izašla je bitna, ali ako se počne  pričati da knjiga nije dobra  -zaboravi. Dovoljno je da dvadeset ljudi kupi knjigu i proširi  loš glas i gotov si. Je li PR  dobar – jest, svaki ozbljan nakladnik ima svoju PR službu.  Koliko pisac ima “filinga” da  doda to je bitno i to naši pisci  ne kuže, oni misle da su bogomdani zato što su nešto napisali pa sad trebaju sjedit doma i štrikat, a past će im s neba  lova  i slava . Ovaj posao je kao  politika, u našoj politici kaže  se koliko si ruku stisnuo toliko  ćeš dobit glasova, ista stvar,  moraš se angažirat, moraš ići  po knjižnicama, govoriti o  knjizi i tako ćeš doprijeti do  ljudi, ali samo ako imaš dobru  knjigu.
Mogu li mladi dobri pisci  danas uspjeti? Kolike su im  šanse da im neka renomirana  izdavačka kuća izda djelo?
– Sve je teže i teže. Svaki dan  dobijem šest do sedam mailova ili poruka na facebooku  gdje me netko moli da  pročitam nešto ili da se založim za nekoga kod nakladnika. Na žalost nemam previše vremena za to, ali tu i tamo  me znaju bliski ljudi zamoliti  da pogledam nešto njihovo.  Kad to pročitam,  ako mi se svidi, recimo prije tri, četiri  godine nazvao bih nakladnika i preporučio bih  ga a oni bi rekli: “ok neka  dođu, vjerujem ti, idemo tiskati”. Danas, zadnjih godinu  do dvije, a pogotovo ove godine stanje je jako loše. Prije  smo kukali kako je grozno, ali  sad vidimo da je prije ustvari  bilo dobro, sad je grozno.
Koga od domaćih pisaca  preferiraš? Čitaš li hrvatske  pisce?
– Baretićea, Karakaša,  Dežulovića, Tomića, Milanu  Vlaović…Evo od  Milane sam  pročitao “Bombone od meda”.  Ima dobrih autora, od tih imena koje sam nabrojao čim vidim knjigu trčim u knjižaru da  je odmah kupim. Nemam taj  problem kao naši pisci koji  inače imaju ogroman egotrip.  Kad netko nešto objavi mrze  ga, broje prodane primjerke, a  ne čitaju druge pisce. Ja nemam problema s tim, volim  domaću scenu i mislim da je  dobra.
Bio si ambasador “Tjedna  dobre knjige”. Treba li nam  više takvih manifestacija, misliš li da bi s vremenom moglo  prerasti u nešto veliko?
– Prihvatio sam to s takvom  čašću i ponosom, bez honorara  i bio sam oduševljen što su me  pozvali da budem ambasador  nečega takvoga. Bilo je dobro  za prvi put, može li biti još  trideset puta bolje – može. To  je tek sve u povojima, ali s  druge strane gledajte Noć muzeja koja je prvih par godina  bila malte ne truba, a sad je to  senzacija. Tako se nadam da će  biti i s Tjednom dobre knjige.  U Puli je bilo zaista fenomenalno, u Zagrebu baš nije, još  treba raditi na tome, ali hvala  Bogu da je netko nešto tako  organizirao. Umjesto tjedna  bračnog para Gotovac imamo  Tjedan dobre knjige što je sjajno.
Radiš li sad na nečemu novom ili se malo odmaraš s  obzirom da je ova knjiga izdana prije svega mjesec dana?
– Sad idemo u završnu fazu  promocija, stvarno sam obišao  cijelu Hrvatsku i zbilja sam  umoran, a još me čeka jedan  dio turneje. Ali to je poštovanje prema čitateljima, isto  kao na facebooku: u grupi  imam 39 tisuća ljud, ali  pročitam svaki komentar i ako  mi se svidi lajkam ga. Isto tako  ako je netko kupio knjigu i čita  je imaj poštovanje, sjedi u auto  i dođi u njegov grad.


Apsolutna discipliniranost




Imaš li neku rutinu kad radiš ili pišeš samo kad te “pukne” inspiracija?
– Imam apsolutnu discipliniranost i po meni je to jedini način. Obožavam pisati, to mi je strast, ali to je i posao. Znači da bi bio pisac, naravno moraš biti talentiran, moraš znati slagati rečenice i ideje, ali je to i posao. Funkcioniram na tom principu da mjesecima pripremam teren u glavi, slažem likove, skiciram ideje i kad dođe do samog čina pisanja, ustajem u osam ujutro,popijem kavu, iskopčam mobitel i radim do ponoći. Nazovem prije toga roditelje i prijatelje i obavijestim ih da me mogu zaboraviti na dva do tri mjeseca, nema kava, kina, izlazaka ili slično. Izgubio sam neka prijateljstva zbog toga, ali po meni je to jedini način


O piscu…


Hrvoje Šalković rođen je u Zagrebu 1973. godine. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a nakon toga otišao je u London da unaprijedi znanje engleskog jezika. Tamo je ostao tri godine, a u međuvremenu upisao je poslijediplomski studij na University of Westminster. Magistrirao je 2000. godine. Nakon toga Šalković se vraća u Zagreb te se bavi pisanjem i putovanjima. Proputovao je sto zemalja na svih sedam kontinenata. Na facebooku je Šalković osnovao grupu “Gonzo putopis uživo!” u kojoj ima oko 39 tisuća članova. Danas je jedan od najprodavanijih i najčitanijih hrvatskih pisaca. Prije mjesec dana objavljen mu je najnoviji roman “Nulti meridijan”.


Okušati se u kazalištu


Je li bilo kakvih ponuda u smislu ekranizacije kojeg romana?
– Bilo je ponuda, sjedio sam s producentima na kavama, ali s obzirom da moji romani imaju veze s putovanjima to bi bilo preskupo. U biti vidjet ćemo, nije baš bajno u ničem u državi, a pogotovo u filmskoj produkciji.
Ono što me baš fura i što bih probao napraviti je nešto za kazalište. U Kerempuhu sam u zadnje vrijeme pogledao dosta kazališnih obrada romana pa i Tomićevo “Čudo u Poskokovoj Dragi”.  Počelo mi se to motati po glavi, a kazalište je super jer tu nema prevare. Ti napišeš kazališni komad, dođeš na premijeru i sve je jasno u sat i pol, ili si truba il’ si car.
Misliš li da si dorastao tom zadatku? Roman i kazališni komad ipak su različite forme?
– Apsolutno me nije strah, što sad ako ne uspije, pa dobro, probao sam. Mislim bolje je probati pa zaribat, nego sjedit u  kafiću i pričati dvadeset godina kako sam mogao napisati  scenarij. Nije me strah  jer to sve ima veze s pisanjem, a to je moja branša. Ne volim one ljude koji pjevaju, plešu, vode, sviraju, slikaju, fotografiraju i rade sto različitih stvari odjednom.