Šest do sedam sati vožnje od vrhunskih koncerata

U publici se opet, kao i na koncertu Stonesa u Crnoj Gori (“s Lovćena soko kliče, dobrodoš’o Džeger Miče!”) našlo šaljivaca pa smo čuli i prigodno “Kleptone Eriče, Srbija ti kliče”, ali to već spada u domenu lokalnog folklora
Kada je još prošle godine bilo najavljeno gostovanje ova dva rock velikana, znalo se da će odaziv biti velik, ali da će tako brzo planuti sve, za tamošnje prilike ipak dosta skupe ulaznice, ipak se nije očekivalo. Doduše, velik je broj ljudi došlo iz susjednih zemalja (pogotovo iz Hrvatske) tako da je na parkiralištu što se tiče registacija bilo prilično šaroliko. Ipak, moram napomenuti da je pauk uredno i po redu, ne praveći podjelu na porijeklo i tip, dizao i odnosio jedno po jedno nepropisno parkirano vozilo, što me ugodno iznenadilo, osobito kada sam shvatio da je mu je moj limeni ljubimac nedostupan. Inače, za razliku od koncerta Red Hot Chili Peppersa, ovdje je sve imalo nekakvog reda, a osobito sam se oduševio kada sam shvatio da pušači u dvorani nemaju nikakvih prava. Tamošnja je Arena građena slično kao i naše, a vjerojatno i oni jedva čekaju ovakve događaje da ih napune i tako barem malo vrate uludo potrošena sredstva.
Pozornica je bila malo čudna s nekakvim pozadinskim zidom sastavljenim od svijetlećih prozora, a izgledala je kao nekakav spoj crkvenog vitraža i solitera noću. Sve je to bilo totalno nefunkcionalno, jer bi, dok ste na njemu gledali snimku, imali osjećaj da gledate televiziju kroz zatvorske rešetke. Sa svake je strane, Bogu hvala, bio po jedan veliki ekran na kojem se sasvim lijepo moglo i izdaleka pratiti što se na pozornici događa. Unatoč strahovitoj vrućini koja je toga dana vladala, zahvaljujući moćnom klima uređaju, bilo je sasvim ugodno iako je jedna zgodna ženska do mene rekla da “ovkvu ledaru dugo nije doživjela”, što se može pripisati i njenoj ultrakratkoj suknjici. Zvučna je slika povremeno bila dosta neujednačena što je ovisilo i o položaju u dvorani, ali, za ovakav koncert i cijene ulaznica, ipak se očekivalo malo bolje. Dvorana je bila puna, a broj prisutnih je sutradan u medijima malo oscilirao i dok su jedni govorili da je prodano 16 tisuća ulaznica, drugi su spominjali preko 20 tisuća prisutnih.
Osvrt na modne detalje
Koncert je počeo bez suvišnog odugovlačenja i filozofiranja, tako da su akteri bez nekih eksplozija, grmljavine i bljeskova i ostalih đinđa, jednostavno izašli na binu, uzeli instrumente i počeli s repetitivnim rifom “Had To Cry Today” pjesmom s prvog (i jedinog) albuma “Blind Faitha”. Osobito je bilo lijepo što nisu pokušavali govoriti “domaćim” jezikom ili, poput Bona Voxa na zagrebačkom nastupu, recitirati Gundulića (to bi doduše s obzirom na mjesto održavanja koncerta bilo i malo neprimjereno), već je samo Eric rekao jedno jednostavno “Good evening, hallo!”, i zabava je mogla početi.
S obzirom da smo zemlja s jako razvijenim osjećajem za modne detalje, moram napomenuti da je Clapton imao neobičnu ni dugu ni kratku frizuru, s hollyjevskim naočalama na nosu, ali i modnim dodatkom u obliku rasparanih traperica (valjda je na koncertu zaradio dovoljno da kupi nove). Winwood se s košuljom “a la” kanadski drvosječa, malo šetao između gitare i svoga vjernog hammonda, dok se Eric držao svoga svjetloplavog stratocastera. Osim njih dvojice, na bini i nije bila pretjerana gužva, kako smo to navikli na ovakvim koncertima, tek ritam sekcija, i još jedan klavijaturist te prateće vokalistice.
Konkretan sadržaj
Materijal je, kako se i očekivalo, bio mišanca (kako to lijepo nazivaju babe na zadarskoj pjaci) pjesama s ploča njihovih prethodnih grupa, zajedničkog albuma “Blind Faitha”, te samostalnih albuma. Primjetio sam i jednu zanimljivost. Naime, ni jedna izvedena pjesma nije bila mlađa od 30-ak godina što se zapravo moglo i očekivati. Sve skupa je trajalo nešto više od dva sata što je pristojno, ali je za te pare moglo i malo više. Publika je u početku bolje reagirala na Claptona, ponekad pretjerujući s orgazmičkim ovacijama na svako grebanje po žicama, ali se to mijenjalo kako je postajala svjesna Winwoodove veličine. Publika je u stvari bila najviše na razini događaja. Nisu u cijelosti dobili ono što su očekivali jer su izostale neke poznate pjesme, a dogodilo se ono što je često na ovakvim koncertima. Izvođači svjesno izbjegavaju neke poznate pjesme kojih su se zasitili i okreću se onom materijalu koji ih trenutačno veseli, a što se najčešće ne poklapa s mišljenjem onih koji su platili ulaznicu. Ali ajmo mi malo na set listu.
– “Presence Of The Lord” – ova, možda i ponajbolja stvar koju je Clapton sam napisao, prvobitno je objavljena na jedinom albumu supergrupe Blind Faith, jedina je uz uvodnu “Had To Cry Today” s te ploče (izostala je prekrasna “Sea Of Joy”). Večeras su je otpjevali naizmjenično (kao što su svojevremeno Coverdale i Hughes pjevali “Smoke On The Water”), iako su na kraju “upadali” jedan drugome u riječ, a Clapton je iznimno izveo onaj ubrzani gitarski solo.
– “Crossroads” nije izvedena onako mahnito kako su to radili Creamovci, ali je svejedno zanimljiva, osobito uz prateće vokale dviju zgodnih divojaka. Velika je šteta što je to bio jedini osvrt na legendarni “Cream” jer vjerujem da bi svi bili oduševljeni da su čuli npr. “White Room” ili “Badge”.
– Ne znam je li je akustična verzija “Layle” bila zbog toga da čestite starine sjednu i otpočinu (ipak su obojica ušla u sedamdesete godine života) ili ne, ali ovo anemično izvođenje legendarne žestoke pjesme (još uz onaj ljigavi hand-clap), nije mi išlo u tek i skoro da sam do kraja zaspao.
– “Cocain” je prema očekivanju trajao skoro 8 minuta i bio je, uz “Laylu”, vjerojatno najočekivanija pjesma ove večeri. Sjećam se svojevremeno, kada po selima zadarskog zaleđa (dok se još nisu svirali narodnjaci) nisi više znao što ćeš svirati, onda bi raspalio desetak minuta “Smoke On The Water” i “Cocaine”, a to su večeras napravili i ova dvojica. Predugo. Stvar je spašao klavijaturist Chris Stainton koji je maštovito osvježio ovu monotonu izvedbu.
– Znam da će me netko optužiti za bogohuljenje, ali “Voodoo Chile” je bio jedan od najdosadnijih dijelova koncerta, koji nije spasio čak ni moćni Winwoodov hammond. Nije to naravno bilo loše odsvirano, čak je i zanimljivo čuti ovakvo viđenje poznate Hendrixove pjesme, ali deset minuta je ipak bilo previše.
– Pravo je osvježenje bilo čuti i možda najstariju Winwodovu uspješnicu “Gimme Some Lovin’” (1966.) njegovog prvog sastava “Spencer Davis Group”. Winwood je pjevao jako nadahnuto, a osobito je bilo lijepo kada bi ga kao u “Midland Maniac” pomogle i one dvije divojke.
– “Well Alright”, predivna pjesma Winwoodovog “Traffica” je imala dugi uvod u obliku pjesme “Glad” (s albuma “John Barleycorn Must Die”, ako me pamćenje još služi) s dominantnim klavijaturama i vrhunskim Stevinim vokalom.
– “Driftin’” je bio klasičan primjer finog bluzarenja s jednako ugodnim doprinosima i Ericove gitare i Stevinog hammonda koji je često prekidan reakcijama oduševljene publike.
– “Dear Mr.Fantasy” grupe “Traffic” je izveden na jedini bis, i bio je jedan od vrhunaca večeri, a Winwood ga je otpjevao onako kako se to od njega i očekivalo, što će reći – vrhunski.
Epilog
Sve u svemu, bilo je dobro. Iako je izostalo puno poznatih pjesama, gledatelji imaju razloga biti zadovoljni. Nismo čuli Ericove “Tears Of Heaven”, “Wonderful Tonight”, “I Shot The Sheriff”, ili pak Steveove “I’m A Man”, “Keep On Running”, “Back In The High Life” ili meni omiljenu “Sometimes I Feel So Uninspired”, ali tome se ne treba čuditi jer ova dvojica imaju toliko dobrih pjesama da bi, u slučaju da se išlo za ispunjavanjem svih želja, nastup trajao dva dana. Nadalje, koncert je puno više najavljivan Claptonovim imenom nego Winwoodovim, što je pogrešno, s obzirom da je Steve čak malo bio i zastupljeniji, barem ove večeri. U publici se opet, kao i na koncertu Stonesa u Crnoj Gori (“s Lovćena soko kliče, dobrodoš’o Džeger Miče!”) našlo šaljivaca pa smo čuli i prigodno “Kleptone Eriče, Srbija ti kliče”, ali to već spada u domenu lokalnog folklora.
Što se tiče nas koji smo došli iz Hrvatske, mislim da nam se trud isplatio. Jer, ako kreneš iz Zadra i odmah uđeš na autoput, pred dvoranom si za nekih 6 do 7 sati, ovisno o brzini. Još ako se podijele putni troškovi, nije ni tako loše. Loše je ako nemaš klimu, a vani je +50°C, ali to već nema veze ako si mlad i izdržljiv, što mi na žalost nismo bili. Od zemlje Srbije nismo vidjeli skoro ništa jer se s autoceste silazi u neposrednoj blizini dvorane, tako da nam je jedini susret s domorocima bio onda kada su nam dva mala cigića na semaforu pokušali oprati vjetrobran, ali su brzo uplašeno ustuknuli pred našim urlicima i prijetnjama. Za auto i hrvatsku registraciju se ne treba brinuti, osim ako nisi pametan kao neki naši prijatelji koji su ostavili torbicu na vidljivom mjestu ispod vjetrobrana, i naravno ostali bez jednog i drugog (i torbe i stakla). Sve u svemu, dolazi vrijeme “open air” festivala i koncerata, pa ako imate volje i novaca iskoristite priliku. Mi ovu nismo propustili.
 

Dramatičan susret bluesera i narodnjaka

Ima jedna stvar vezana uz ovo gostovanje koja je dodatno uzburkala duhove, a koja samo dokazuje na kakve se gluposti u državama bivše, znate već koje, zemlje obraća pažnja. Naime, u najavama na dan koncerta, a i na svim portalima nakon istog, najviše se govorilo o tome kako je Clapton poželio upoznati Gorana Bregovića, i to vrlo dramatično. Prvo uvod: “Engleski rock gitarist Eric Clapton poželio je upoznati Gorana Bregovića. U producentsku kuću Music Star stigao je Claptonov e-mail kojim je, nakon što je čuo glazbu iz filma “Underground”, izrazio želju da mu se omogući kontakt s Bregovićem, pa je u roku od nekoliko sati sve dogovoreno.” Uz to ide i laž da je Brega zbog toga doletio avionom iz Pariza (zašto treba spominjati avion – pa ne bi valjda doletio na ognjenom zmaju), jer je poznato da je u to vrijeme bio u svojoj kući.
Dalje je sve išlo glatko: – “Uoči večerašnjeg koncerta u beogradskoj Areni dvojica će se glazbenika upoznati, a Claptonu će tom prilikom biti darovani svi albumi Gorana Bregovića. Nagovještava li ovaj susret i novu suradnju doznat će se uskoro”. Ili: – “Do prvog je susreta došlo u samoj Areni, a drugi se odigrao već sutra ujutro u Bregovićevoj kući”. A tamo se odigravala prava drama: “Eric je posjetio Breginu kuću na Senjaku gdje su dva sata pili kavu, slušali glazbu i dogovarali suradnju.” Osim toga kažu da je Bregović poklonio Claptonu nekoliko svojih albuma, i da je Clapton u tom trenutku “na opće iznenađenje zapjevao čuvenu temu iz pjesme “Ederlezi”. Ali, naša dva golubana nisu bili sami – dodao bih ja.
U službenom (pazite dobro – “službenom”) priopćenju kažu da nisu bili sami jer je s njima u društvu bio i Winwood. Odmah sam pomislio kako je šteta što se nisu sjetili pozvati i mene, jer sam, vjerovali ili ne, u to doba boravio u istom kvartu, a s obzirom da i ja imam nekoliko lijepih ciganskih pjesama. Nadalje, evidentno je da im Bregović nije pustio onu pjesmu koju je napravio onome dječačiću za Euroviziju, jer bi mu gosti u tom slučaju vrišteći pobjegli iz kuće. Ali, šalu na stranu. Ovo samo govori koliko su se naši mediji srozali što nije ni čudo s obzirom kolika je intelektualno-kulturološka razina onih koji ih prate.