Život nikada nije bio ugroženiji

Eutanazija je ozakonjena u pet zemalja. Okruženje u kojem živimo upućuje na civilizaciju smrti i čini se da život nikada nije bio u povijesti ugroženiji, nego što je u ovim vremenima. Na početku prošlog stoljeća ozakonjen je pobačaj, a na kraju tog stoljeća djeca su ozakonila ubijanje roditelja – dr. Miroslava Markulin

U dvorani Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru u srijedu je predstavljena  knjiga dr. sc. don Jerolima Lenkića pod nazivom “Eutanazija u  moralno-teološkoj prosudbi”.
Pozdravne riječi uime zadarskog nadbiskupa mons. dr.  Želimira Puljića uputio je don  Milivoj Bolobanić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.
Želja je autora ove knjige  predstaviti niz činjenica o eutanaziji, ali i moralnim vrednotama uopće, u življenju nekih  posebnih situacija života, koja  se inače zanemaruju. Don Jerolim ovim djelom poziva na  ljudsku i kršćansku solidarnost  s umirućima, potrebu ustrojavanja mreže hospicija po hrvatskim gradovima, rekao je  don Pavao Mesarić.
Nema mjesta za  eutanaziju
– Ovu knjigu bi trebao imati  svaki župni ured, svaki katolički  liječnik, da vidi spektar eutanazijskih smicalica. Crkva je sakrament novoga i vječnog saveza u Kristu, tako da je cijela  knjiga prožeta tim stavom. Stav  je autora da nema mjesta za  eutanaziju, već za ljubav, solidarnost s umirućima, želeći dati potporu terminalnim bolesnicima, njihovim obiteljima te  vrednovanju palijativne medicine. Ova knjiga govori o tri života, biološkom od začeća do smrti, kliničkom i vječnom, kazao je  don Damir Juričin.
– Što bolesnike najviše boli?  Gotovo osamdeset posto  svećenika kaže da imaju iskustvo da bolesnike i starce najviše  boli osamljenost i napuštenost  od bližnjih i djece, jedan je od  podataka koji je izdvojio don  Mario Soljačić.
– Eutanazija je ozakonjena u  pet zemalja. Okruženje u kojem  živimo upućuje na civilizaciju  smrti i čini se da život nikada  nije bio u povijesti ugroženiji,  nego što je u ovim vremenima.  Na početku prošlog stoljeća  ozakonjen je pobačaj, a na kraju  tog stoljeća djeca su ozakonila  ubijanje roditelja, upozorila je  dr. Miroslava Markulin.
– Naši propisi, školovanje i  zakletva, sve je u smjeru da moramo biti čvrsto na stajalištu da  životu odgvorimo “da”. Danas se  rijetko umire u obitelji, smrt je  institucionalizirana, bilo zbog  toga što obitelj ne može, nije  spremna, niti ima mogućnosti  svojim članovima omogućiti  umiranje u kući tako da je smrt  postala problem i za pojedinca, i  za obitelj. Najveći problem bolesnih ljudi je da se osjećaju  osamljenim i napuštenim. Ljudi  žele sačuvati svoje dostojanstvo  i u bolesti, ne žele biti nikome na  teret, pa čak ni svojim najbližima u obitelji. Do kraja treba  poštivati ljudsko dostojanstvo,  navela je dr. Markulin uputivši  na potrebu hospicija.
– Hospicij bi bio nešto od  životne važnosti za nas, jer sama  palijativna skrb uključuje medicinsku skrb. Medicinska skrb  je samo jedan dio palijativne  skrbi koja je daleko šira. U tu  skrb spada i dušobrižništvo za  terminalne bolesnike, medicinska skrb, socijalna skrb. To je,  dakle, timski rad koji je potreban. Ovo je vrijedan rad i nezaobilazan, zaključila je dr. Miroslava Markulin istaknuvši  primjer Majke Terezije Kalkutske koja je skrbila o umirućima i  pružila najbolji primjer kako se  treba skrbiti o njima i kako se  treba odnositi prema životu na  završetku. “Meni se čini iz mog  iskustva i rada da bi nam dobro  došla jedna Majka Terezija zadarska”.
Saslušati bolesnika
– Jasno je da cjeloviti kršćanski govor o životu ne može zaobići najizravniji govor i o onome  što nameće iskustvo patnje, starosti, bolesti, umiranja i smrti.  Strah od smrti obuzima svakog  tko se nađe pred neposrednom  opasnošću. Posebno je naglašen  u onih osoba koje nisu okružene  dobrotom i pažnjom bliskih osoba. To je strah beznadne osamljenosti i ostavljenosti. Strah  od smrti kao prijelaza u nepoznato i dolaska pred vječnu  pravdu, pred Boga, posebno je  tjeskoban u onih osoba koje su  tijekom minula života mislile samo na sebe i svoje probitke.  Ipak, neovisno o tome u kakvom  je duhovnom stanju i raspoloženju bolesnik te kakav mu je  minuli život, treba doći i stati uz  njegovu bolesničku postelju. Potrebno je imati snage saslušati  ga. Vidjeti ga i doživjeti u njegovoj istini, s kojom je on sada i  pred sobom i pred Bogom. Na  smrtnom prijelazu treba ohrabriti umirućega i njegove  ukućane. Onome tko ozbiljno  shvaća duhovnu skrb za bolesne  i umiruće ne treba posebno naglašavati, da je navještaj Božje  Riječi nenadomjestiv, naglasio  je don Jerolim Lenkić uz važnost sakramenta bolesničkog pomazanja. Dodao je da čovjek  koji vjeruje u Boga kakvog nam  je objavio Isus Krist, otajstvo  svoga života i smrti gleda i  proživljava u otajstvu Isusova  života, smrti i uskrsnuća.
U glazbenom dijelu programa nastupili su Šime Lenkić iz  Bibinja, otac don Jerolima, koji  je ikavicom izveo skladbu na  glagoljaškom, stroslavenskom  napjevu, sastav HKUMST-a  “Magnificat” iz Zadra i  Svećenička klapa Sveti Zoilo.