Nijemac mi je ostavio napojnicu od 400 kuna!

Jedan Nijemac mi je ostavio najbolju napojnicu. Došao je na šank, malo smo pričali, počastio je ekipu pićem i izvadio eure da plati račun. Rekao sam mu da mu ne mogu uzeti eure, on je otišao promijeniti ih i dao mi 800 kuna za račun od 400, priča veseli Perić

Prvu večer svoga boravka u Zadru, prije četiri godine, proveo sam s cimerima u “72” na pivi. Nastavio sam dolaziti dok nisam počeo raditi kao konobar i sada sam svaki dan ovdje. Atmosfera je odlična i gosti isto. Lako je ovdje raditi, treba samo poštivati devizu barba Ratka – svi gosti su kraljevi i tako ih se treba tretirati, a samo je jedan car, a to je on, kaže Josip Perić, momak iz Imotskog koji je u Zadar došao studirati na Kulturi i turizmu i igrom slučaja završio u kultnom zadarskom kafiću radeći kao konobar. Počeo je preko student servisa, a nakon toga je uslijedio stalni radni odnos.
Lako je s imotskim genetskim kodom!
Posao u “72” ima svoje specifičnosti. Tamo se ne stvara jutarnja gužva u ispijanju kava kao u drugim gradskim kafićima. Međutim, zato su petak i subota navečer pakleni za konobare. Fenomen kafića iz zadarske Varoši jest da dok štekati okolnih kafića stoje napola prazni, ovdje se čeka u redu za stol i stolac, kao da se radi o najpoznatijem pariškom restoranu. Za zadržati takav rejting bitni su, kao i svugdje u ugostiteljstvu, ljudi. Perić s upisanim imotskim genetskim kodom lako se snašao u novim uvjetima.
– Treba znati pričati s ljudima i uvijek im biti spreman pomoći. Ja kažem da ako ti pomogneš drugome, to će ti se vratiti. Strancima smo uvijek na usluzi. Oni ne poznaju grad pa često pitaju gdje se nalaze na karti i kojim putem će najbrže doći tamo gdje žele. Mi smo konobari u jednu ruku i vodiči našim turistima, govori Perić te ponosno ističe kako je raditi u “72” odlično.
Upoznavanje cura ipak je najljepši dio posla
– Gazda mi je fenomenalan, plaća dolazi uredno i što je jako važno nema nikakvih incidenata. Ovdje većinom dolaze stalni gosti. Dolaze nam i stranci koji su čuli za nas od drugih i brzo se uklope u naš ležerni đir. Osjećaju se komotno ovdje. Vraćaju se i stari gosti. Neki dan su kod nas bili piloti koji su kod Ratka dolazili za vrijeme Domovinskog rata. Isto tako je došao jedan Nijemac koji je ovdje u “72” bio davne 1978. godine. Došao se slikati pored našeg znaka, ali nije mogao jer je uklonjen. Čovjek je htio svojoj ženi i djeci pokazati gdje je dolazio u svojoj mladosti. Stvarno fantastično.
Svakom konobaru je važna napojnica koju gosti ostavljaju. Perić kaže da se od manče skupi za marendu i kutiju “duvana”. Kad dođu stranci zna se zalomiti i više.
– Volim s ljudima popričati i pomoći im, naročito strancima. Jedan Nijemac mi je ostavio najbolju napojnicu. Došao je na šank, malo smo pričali, počastio je ekipu pićem i izvadio eure da plati račun. Rekao sam mu da mu ne mogu uzeti eure, on je otišao promijeniti ih i dao mi 800 kuna za račun od 400.
Dok se prisjeća masne manče koja je neočekivano završila u njegovom džepu maše zgodnoj studentici koja mu uzvraća pozdrav.
– Dobra strana ovog posla jest što se upozna puno cura. To je najljepši dio ovoga posla, kaže za kraj Perić.