Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Nadam se da ću na Olimpijskim igrama u Pekingu biti pravi

Autor:

16.07.2008. 22:00
Nadam se da ću na Olimpijskim igrama u Pekingu biti pravi

Foto: Zvonko KUCELIN



Iako sam imao grozan posljednji dio sezone koji praktički nisam ni odigrao, vjerujem da ću u preostalih mjesec dana uspjeti vratiti pravu formu – kaže Metličić
Zadarski dio priprema kao druga stanica hrvatskim rukometašima na putu k obrani zlata s Olimpijskih igara u Ateni je završen. Do odlaska u Peking 3. kolovoza slijedi im još treća faza priprema u Crikvenici te zadnji dio u Zagrebu. Priliku za završnu riječ nakon priprema u Zadru dobio je Petar Metličić, kapetan “paklenih”. Zapravo, puno više od toga. Pero je pravi vođa reprezentacije u posljednjih šest godina, igrač koji je u svim kombinacijama koje smisle Lino Červar i njegovi suradnici. Vratili smo se unatrag, prema počecima koji i nisu bili baš bajni. Na Europskom prvenstvu u Švedskoj 2002. godine Hrvatska je zauzela 16. mjesto u konkurenciji isto toliko reprezentacija.
– To je bio dio našeg odrastanja nakon čega smo odlično reagirali i izvukli pouke iz jednog tako lošeg rezultata. Kad ljudi padnu na dno, teško se izvući iz takve situacije. Došao je novi izbornik Lino Červar koji je uspio okupiti novu, mladu, a uz to i talentiranu generaciju u kojoj se trebalo i poklopiti sve kako treba. Krenuli smo s Červarom u Portugalu 2003. gdje nitko, a posebno nakon poraza od Argentine u prvoj utakmici, nije ni mogao sanjati da ćemo postati svjetski prvaci. Jednostavno se nešto dogodilo, ni mi sami danas ne znamo formulu. Bile su jako dobre pripreme, radili smo u miru, nitko nam nije smetao, ali ni vjerovao u nas. Skupili smo sve ono dobro u nama u došli do vrhunskog rezultata.
Posljednje Olimpijske igre
Nakon što ste postali svjetski prvaci ostali ste do danas rukometna velesila. Kako objasniti kontinuitet dobrih rezultata?
– Nakon Portugala dobili smo zanos i samopouzdanje, ali za objasniti kontinuitet odličnih igara ove generacije najvažnije je istaknuti da u toj momčadi, a i u ovoj danas, nema nekvalitetnih ljudi. Svi mi imamo i dobre i loše strane, ali kad smo ove loše ostavili po strani i shvatili da jedan bez drugoga ne možemo, onda smo uz one igračke dobili još jednu kvalitetu više. Nismo se zadovoljili samo time što smo postali svjetski prvaci, nego smo htjeli dokazati da to nije bilo slučajnost i to nam je bila najveća motivacija. Rezultati su dolazili, sve više smo rasli kao momčad, počeli su dolaziti drugi igrači, ali krvav rad uz gomilu talenta koji posjedujemo, ipak nas je sve nagradio. Bilo je i poraza i natjecanja gdje nismo osvajali medalje, no uvijek smo ostajali složni, nikad nismo predbacivali jedan drugome eventualne propuste i to nas je najviše održalo na ovakvoj razini na kakvoj smo još i danas.
Jesu li vam ovo posljednje Olimpijske igre i kako se osjećate u zenitu reprezentativne karijere?
– Najvjerojatnije jesu posljednje Olimpijske igre, ne vjerujem da ću s 35 godina moći odigrati na visokoj razini. O tome sada ne treba razmišljati nego se fokusirati na ono što dolazi. Tu prvenstveno mislim na Peking i Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj, dva natjecanja na kojima se moramo potvrditi kao velika generacija. Imperativi su veliki, posebno za Svjetsko prvenstvo koje će donijeti još veći pritisak javnosti i očekivat će se i rezultat, od čega mi ne bježimo.
Kopljar mogući nasljednik
Bojite li se da bi eventualni neuspjeh u Pekingu ili na SP-u u Hrvatskoj mogao narušiti sliku o najtrofejnijoj generaciji hrvatskog rukometa?
– Ne, jer smo i do sada napravili puno toga i da više ništa ne napravimo, možemo hodati uzdignute glave. Nama svima će biti najdraže ako i nakon nas rukomet u Hrvatskoj bude na ovakvoj razini. Iako smo svjesni da neće biti možda veličina poput Balića, ali će doći neki mlađi koji su već sada s nama i koji su jedan veliki zalog hrvatske rukometne budućnosti.
Hoćete li se nakon nedavnog zahvata na koljenu uspjeti potpuno oporaviti do početka Olimpijade? Hoće li to biti onaj Metličić kakvog smo navikli gledati?
– Nadam se. Mirza i ja smo na dobrom putu. Iako sam imao grozan posljednji dio sezone koji praktički nisam ni odigrao, vjerujem da ću u preostalih mjesec dana uspjeti vratiti pravu formu. Kad vidim ove momke oko sebe koji me vuku i bodre, onda mi je i uz sve probleme s ozljedom puno lakše, a motiv je svaki dan sve veći iako nisam igrao na pripremnim utakmicama u Zadru.
Htjeli ne htjeli, stvorio se dojam da su Balić i Metličić nezamjenjivi. Balić zbog svoje lucidne i univerzalne igre, a Metličić zbog pozicije koju igra, desni vanjski, koja je deficitarna u hrvatskoj reprezentaciji. Tko bi vas mogao zamijeniti?
– Sigurno da je to u podsvijesti ljudima. Sigurno je da treba tražiti druga rješenja. Istina da nam je problem pozicija desnog vanjskog. Tu je mladi Kopljar koji bi u bližoj budućnosti trebao biti taj kalibar. Bilo bi nepošteno gurati ga u vatru tako neiskusnog i očekivati već sada velike stvari od njega. Pokušavamo se krpati s dešnjacima, a ja se nadam da ću uspjeti odraditi kako treba ova dva natjecanja, dok se ne uspije iskristalizirati situacija na toj poziciji.
Zadovoljan karijerom
Kako ste zadovoljni karijerom? Što je moglo biti bolje, a u čemu ste možda nezadovoljni?
– Ne mogu se potužiti ni na što. Moja karijera se jako dobro razvijala. Kad je riječ o izborima klubova u kojima sam igrao, nisam išao samo za novcem nego za napredovanjem. To je bilo ono najvažnije i to se na kraju isplatilo. Od Metkovića do Španjolske i Ademar Leon, odlične momčad s isto tako odličnim trenerom. U Leonu sam napredovao do Ciudad Reala, jednog od najtrofejnijih i najkvalitetnijih klubova u Europi. Osvojio sam praktički sve titule koje postoje, na klupskom i reprezentativnom planu, nedostaje mi samo zlato s Europskog prvenstva. Da se ponovno rodim, izabrao bih isti put i sretan sam što sam u sportu, pogotovo u rukometu koji je, smatram, najneiskvareniji sport trenutačno u svijetu. Najveći minus su ozljede koje su me unazadile u fizičkom smislu. Tijelo mi se malo potrošilo, ali to sve treba shvatiti kao dio sporta, isto kao i poraze.
Hoćete li karijeru završiti u Hrvatskoj?
– Volio bih, još imam odraditi ugovor do kraja u Ciudad Realu pa je vrlo vjerojatna opcija dolaska u Zagreb koji me zove. Bilo bi lijepo da većina nas reprezentativaca odigra zajedno u jednom klubu i možda napravimo još nešto za hrvatski rukomet.
Mislite li prenijeti rukometno znanje na djecu i mlade rukometaše?
– Rukomet je moj život. To volim i najbolje znam raditi, tako da ću sigurno ostati u rukometu i nakon prestanka igranja. Sigurno da u to ulazi i rad s mladima, što već Ivano i ja zadnjih godina u Splitu u našoj rukometnoj akademiji i radimo. Bilo bi glupo kad ne bismo ovo što znamo prenijeli na buduće generacije.


Žao mi je što ne nosim zastavu
Hrvatsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Pekingu nosit će Ivano Balić, što će reći da su konačno i rukometaši dočekali tu čast. Je li vam žao što niste barjaktar?
– Iskreno govoreći, stvarno mi je žao što to nisam ja, bez ikakve zavisti što će to biti Ivano. Mi smo veliki prijatelji i nema tu nikakve ljubomore i bilo čega takve vrste. Oduvijek mi je bio san nositi hrvatsku zastavu na otvaranju Olimpijade i želio sam tu čast kao svojevrsnu krunu moje karijere. No ne mogu i ne smijem biti potpuno nezadovoljan, jer je na kraju ipak jedan od nas rukometaša dobio tu čast i smatram da je to jedna satisfakcija svima nama koji smo učinili mnogo za hrvatski sport proteklih godina.


Hrvatskoj treba slovenski model
Stanje u hrvatskom klupskom rukometu je zabrinjavajuće. Može li se govoriti o centralizaciji rukometa na hrvatski način?
– Nažalost, mislim da je liga kod nas najveći problem. Pritom mislim da iz te lige odlazi dosta neafirmiranih igrača, klubovi su u velikim problemima, pogotovo financijskim, ali mislim da će puno toga krenuti nabolje nakon Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj. Hrvatskoj su potrebna bar tri jaka kluba da bi mogla afirmirati igrače, stvarati novu bazu. Tu bismo se trebali povesti za Slovenijom koja ima solidnu ligu i dva-tri jaka kluba koja su konkurentna u europskim natjecanjima.