Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

11 C°

Solidna predstava koja je mogla biti puno bolja

Autor: Valentina Mlađen

16.07.2013. 22:00
Solidna predstava koja je mogla biti puno bolja

Foto: Fabio ŠIMIĆEV



Uz nekoliko uspjelih duhovitih trenutaka, za koje je ipak zaslužniji sam tekst nego glumačka izvedba opći dojam je da se, možda zbog sparine koja je nalegla na dvorište Providurove palače, ili se možda nije sve poklopilo kako treba, glumcima nije dalo i da nisu dali sve od sebe


Najteže je sjesti i slušati tuđe probleme, otvorena uma i s koncentracijom usmjerenom samo na tu jednu osobu koja govori. Iako svi mi za sebe rado smatramo da smo odlični slušači, rame podrške svojim prijateljima, većina nas zapravo samo čeka da osoba koja priča završi kako bismo i sami počeli govoriti o svojim problemima pa sve završi onom vječnom frazom: “Ma, ajde, meni/mojoj/nekom se dogodilo isto to/puno gore…” Teatar Rugantino s predstavom Terapija, po tekstu mladog autora Jordana Cvetanovića i u režiji Zadranke Maje Šimić, donio je na 19. Zadarsko kazališno ljeto priču na koju bi bilo tko u publici teško mogao odgovoriti ovom famoznom rečenicom.
Likovi kao karikature
Osam “pacijenata” sjeda ispred publike, osam životnih priča, na prvi pogled nepovezanih, a kako predstava teče tako i publika uviđa da su svi likovi međusobno itekako povezani obiteljskim, susjedskim, poslovnim i drugim vezama, i ispovijedaju svoje živote. Homoseksualni par, slijepi ratni vojni invalid, majka koja je otjerala sina zbog svoga uskog shvaćanja života (inače jedan od homoseksualca s početka priče), drugi povučeni sin koji stalno šuti, beskrupulozni direktor… samo su neki od likova koji se isprva čine potpuno običnima, s običnim problemima, a kako priča odmiče njihove mračne tajne i traume isplivavaju na površinu te otkrivaju pravi razlog njihova dolaska na terapiju.
Iznimno zanimljiva tematika priče koja obrađuje brojne probleme s kojima se danas suočava čitavo društvo te su svi ovi likovi zapravo reprezentativni primjerci neke društvene skupine, a njihovi problemi uopćeni za tu skupinu, na žalost nije uspjela preduboko dirnuti zadarsku publiku. Uz nekoliko uspjelih duhovitih trenutaka, za koje je ipak zaslužniji sam tekst nego glumačka izvedba, i nekoliko trenutaka u kojima je primjerice slijepac – pričajući o konju koji se tijekom rata bacio u ponor s litice – glumac Siniša Popović uspio dirnuti publiku opći dojam je da se, možda zbog sparine koja je nalegla na dvorište Providurove palače, ili se možda nije sve poklopilo kako treba, glumcima nije dalo i da nisu dali sve od sebe. Nedostajalo je upravo te dubine i emocije da se dobije dojam iskrenosti, a u nekim trenucima likovi nisu odmaknuli dalje od karikature.
Publika kući otišla zbunjena
Priča je ovo koja ima dovoljno snage da se gledatelj zapita treba li odgovoriti na jedno od pitanja koja je na kraju postavio Luka Dragić u ulozi sina koji šuti: “A vi? Zašto vi stalno šutite? Što je s vama?” Na žalost, tijekom zadarske izvedbe nije bilo dovoljno emocija da ih publika ponese svojim kućama. Ne može se reći da glumački trojac Siniša Popović, Luka Dragić i Gordana Gadžić – svi s godinama iskustva iza sebe – nisu bili dobri, ali od njih se možda očekivalo da budu odlični, a bili su osrednji.
Umjesto emocija publika je kućama otišla zbunjena, jer ova predstava ne može se ocijeniti ni lošom ni dobrom, nešto je pokušala i uspjela napraviti, ali ne dovoljno pa je bilo teško omotati misli oko ideje i donijeti opći zaključak. Sve u svemu moglo bi se reći solidna izvedba za Teatar koji zasigurno može puno bolje.