Usnuli i (ne)probuđeni

Relativna medijska površnost s kojom se suočio petnaesti Međunarodni festival suvremenog kazališta „Zadar snova”, više nego što bi to učinilo apsolutno ignoriranje, i više nego što to čini estradizacija političkih i ekonomskih tema, ogoljuje stanje uma „desetih godina” 21. stoljeća u Hrvata

Koliko se, u bitnom, hrvatska neoliberalna stvarnost razlikuje od fikcije, ali fikcije samo u žanrovskoj podjeli, prikazane u filmu „Talleres Clandestinos”  koji iznosi sudbinsku pomirenost bolivijske krojačice koja u  Argentini za šivaćim strojem radi za  ekskluzivnu modnu marku koja radom na crno racionalizira troškove  proizvodnje? Razlikuje li se imalo domaća društvena odgovornost prema  pojedincu ili pojedinki od filmske priče  Vijetnamke Mai Anh koju na putu prema  obećanoj zemlji siluje upravo osoba koja ju u  obećanu zemlju treba odvesti, i to uz potpunu  indiferentnost suputnika? Čini se nemogućim  biti u publici filmskog dijela 15. „Zadra snova”  i ne postaviti ova pitanja.
Relativna medijska površnost s kojom se  suočio petnaesti Međunarodni festival suvremenog kazališta „Zadar snova”, više nego što bi  to učinilo apsolutno ignoriranje i više nego što  to čini estradizacija političkih i ekonomskih  tema, ogoljuje stanje uma „desetih godina” 21.  stoljeća u Hrvata. Treba biti pošten prema  ovom desetljeću i napomenuti kako je spomenuti fokus na kadriranje prvog sloja očitog  produkt simbiotskog procesa  u kojem se prkos  devedesetih  godina prošlog stoljeća, što generacijskom smjenom, što neoliberalnim  „ošarenjivanjem”  stvarnosti, posebice u medijima, ispuhao na valu sljepoće establišmenta  za sve ono što ne donosi profit ili političke  poene, a što izgradnjom društva u kojem svakodnevne muke porađanja egzistencije građaninu ili građanki dostaju kao dovoljna dnevna  doza umjetnosti unutar predstave preživljavanja u kojoj pojedinac nije sudionik performancea s kojim se ostvaruje interferencija, već  je podjednako sveden na konzumenta, kako  vlastitog života, tako i svega onog što se u  medijskom žargonu obuhvaća riječju – kultura.
U okviru spomenutih međa krletke zadarske  stvarnosti unutar hrvatskog habitata manje  začuđuje što u medijskom prostoru nije ostala  jeka dviju predstava koje, na senzibilitetom  različit način, tematiziraju usamljenost jedinke  suočene s entropijom života – „Beckett”  francuskog „Orian Theatra” u izvedbi Mehdija  Farajpoura prema monodrami „Krappova posljednja vrpca” Samuela Becketta ili „Klepsydre” poljskog „Teatra a part” u izvedbi Monike Wachowicz. Više iznenađuje činjenica da  je bonacu za sobom ostavilo otkazivanje predstave „Seigradi”, talijanske grupe autora „Santasangre” koja se zbog korištenja hologramske   tehnologije mogla održati samo u HNK Zadar.
„Budući da je program u svom integralnom  obliku objavljen u medijima, te na press konferenciji, a da je obavijest o otkazivanju najma  dvorane iz Hrvatskog narodnog kazališta zbog,  kako nam je rečeno, odluke o početku radova u  dvorani, stigla nakon tih javnih objava, te  obzirom da, kako je svima poznato, u  Zadru ne postoji alternativna dvorana  koja bi mogla ugostiti predstavu koja  koristi hologramsku tehnologiju, jedino  što nam je preostalo je dužnost o tome  obavijestiti zainteresiranu javnost te  raskinuti ugovor na štetu festivala, ali  jasno – ponajviše na žalost građana koji  su ovaj program platili, i posebno publike koja predstavu na kraju neće biti u  prilici vidjeti”
Ovako je glasilo priopćenje organizatora festivala koje za sobom, osim očitog  pitanja poštivanja ugovora o najmu od strane  jedne ustanove „pod kapom” Grada Zadra  prema festivalu čiji je donator također Grad  Zadar, pri čemu propada novac zadarskih poreznih obveznika, ostavilo i višeslojna pitanja  geneze odbijanja priznavanja građanskih prava  onome što nije proizvedeno u „tvornici snova”  pobočnika političke elite i/ili ne donosi profit  od turizma.
U sjeni medijski prenesenog pogrešnog dojma  da „nešto” pod nazivom „Igra tucanja”, pogotovo ako se prikazuje na filmskom platnu,  nužno mora biti neka vrsta alternativne „Emanuelle”, ostao je ukupan program kratkog filma  koji je u posljednjih pet godina  postao ravnopravni segment izvedbenom dijelu festivala.  Neadekvatnost amputacije rubrika koje u javnim glasilima nose egidu kulture od svakog  prodora političke misli podjednako se mogla  dijagnosticirati kod refleksija predstave koja  tematizira reintegraciju ratnog veterana „Me  and Al” (Mini Teatra & Kazališta Hotel Bulić  redatelja Ivice Buljana u izvedbi Senke Bulić i  Marka Madnića), „Rozamunde” (Kraljevskog  pozorišta Zetski Dom redateljice Senke Bulić)  u kojoj Tihana Ćulafić i Marinko Leš publiku  ostavljaju pred izazovom istraživanja emocionalnih pohlepa, što prema stvaranju mita o  sebi, što prema oblikovanju voljenih prema  vlastitim režijskim zamislima, ali i „Miting  istine” Vie Negativa gdje, po tekstu Bojana  Jablanovca, Boris Kadin sa seta jednakog onome s predizbornih skupova, u ritmičkom ubrzanju od dalmatinske šansone do rocka, donosi  deuterijski pojačan atom političkih poruka koje su, uostalom, i kreirale upravo ovakve desete  godine 21. stoljeća.
U rezimeu zbivanja oko festivala „Zadar snova”, održanom između 8 i 13. kolovoza 2011.,  prostor optimizmu ostavlja činjenica da se i  nakon desetljeća i pol postojanja, festival nije  zatvorio u vlastiti univerzum, nego nastavlja  graditi, ne samo elastičnost apsorpcije, već i  kapacitete generiranja raznovrsnosti umjetničkog izričaja, što se pokazalo uvrštenjem u  program projekata stvorenih zadarskim snagama, gdje su se uz „Miting istine”, našli i  „Decipula” redateljice Vjere Vidov,  „Tri marije  hojehu”  Zadarskog plesnog ansambla koreografkinje Sanje Petrovski, i „Tri sestre” –  koreodrama  Jasne Brkljačić.