Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Neke stvari ne mogu se kupiti novcem

Autor: Valentina Mlađen

16.08.2013. 22:00
Neke stvari ne mogu se kupiti novcem

Foto: Marin GOSPIĆ



Može li se kvaliteta umjetnosti mjeriti brojem prodanih ulaznica i ne plaća li i ta malobrojna publika isto tako poreze i prireze i puni državni, županijski i gradski proračun pa valjda i oni imaju tjedan dana u godini pravo da u svom gradu pogledaju ono što vole


Tijekom praćenja ovogodišnjeg, sedamnaestog festivala suvremenog kazališta – Zadra snova, nekoliko puta su me pitali koliko je ulaznica prodano i koliko ljudi dolazi na predstave, a na moj odgovor 50-ak, 30-ak, a nekad i manje postavljalo se pitanje opravdanosti festivala koji se plaća novcem poreznih obveznika. No može li se kvaliteta umjetnosti mjeriti brojem prodanih ulaznica i ne plaća li i ta malobrojna publika isto tako poreze i prireze i puni državni, županijski i gradski proračun pa valjda i oni imaju tjedan dana u godini pravo da u svom gradu pogledaju ono što vole. Sjećam se i kad sam prošle godine pratila Glazbene večeri u sv. Donatu, da osim “razvikanih” opera i koncerata ni oni nisu privlačili masovnu publiku, no rijetko tko će dovoditi u pitanje ovu manifestaciju. S druge strane ako ćemo umjetnost mjeriti prodanim ulaznicama i zarađenim pogledajmo što zadarska publika voli. Lagane komedije, osobito ako se bave vječnom temom muško ženskih odnosa, uvijek dobro prođu no rijetko koji kritičar će se složiti kako je to velika umjetnost. Ne znači da komedije u Zadru nisu dobro došle i da kazalište ne treba imati i tu svrhu rasterećenja, zaborava od vlastitih problema, ali ako mu je to jedina svrha kazalište prestaje biti mjesto djelovanja i postaje mjesto u službi propagande. Za Zadar snova nešto mora značiti i činjenica da već godinama privlači umjetnike iz čitave Europe, a pažljivim osluškivanjem uvjerila sam se i stranu publiku koja je pratila nekoliko ovogodišnjih izvedbi.
Ove godine Zadar snova imao je raznolik program, a važnost se daje na onaj predznak suvremenog. Predstave i performansi obilježeni su velikim glumačkim i redateljskim imenima i izvan hrvatskih granica poput Senke Bulić ili Ivice Buljana, predstave nagrađivane u Europi i Hrvatskoj, predstave o kojima se piše i koje su u većini slučajeva nešto što se u programima službenih kazališnih institucija ne može vidjeti, a predstavljaju suvremeni teatar ne po broju godine kada su nastale već po svom konceptu i izvedbi.
Istaknula bih prvu izvedbu koja je otvorila festival – Rekvijem za organe autora i izvođača Senke Bulić, Ivane Jozić i Damira Martinovića Mrleta u kojoj je po tekstovima Antonina Artauda kroz glazbu, ples i glumačku izvedbu prikazan teatar okrutnosti kojega je surovost neizostavan dio. Uz Artaudove rečenice izvedbu su obilježili i posebni mikrofoni koji snimaju unutrašnjost ljudskog tijela, zvukove organa kojih se čovjek, po Artaudu, da bi se riješio svoje nesavršenosti i mehanizama kojima robuje, mora riješiti kako bi konačno bio iskonski slobodan. Bila je to izvedba koja uzdrma sva osjetila i djeluje na gledatelja ne samo vizualno i slušno, već i na podsvjesnoj razini. Jedna od najboljih izvedbi na ovogodišnjem Zadru snova bila je ona trupe ROOM100: C8H11NO2. Kombinacija dokumentarističkog prikaza psihičke bolesti shizofrenije, a zatim i njena umjetnička manifestacija kroz ples, koristeći zrcalenje vode kao podlogu poniranja u dubine drugosti, osobito ako zrcalo shvatimo u njegovoj simboličnoj funkciji prolaza u drugi svijet, u onozemaljsko donijela je ovoj predstavi u kojoj nastupa splitski dvojac plesača europsku nagradu Jeunes Talents Cirque Europe 2009-2010. Stop Spot Mehdija Farajpoura plesna je predstava nastala kao radionica ovogodišnjeg Zadra snova, a u kojoj sudjeluje 15 plesača iz nekoliko europskih gradova među kojima i nekoliko Zadrana. Iako je predstavi u nekim trenucima nedostajalo dinamike, upravo ta statičnost i ponavljanje karakteristični su za ovog redatelja svjetskog kalibra koji već nekoliko godina surađuje sa Zadrom snova. Ova je predstava, također nastala uz podršku Francuskog kulturnog instituta, a potporu zagrebačkim umjetnicima kao dugogodišnji suradnik daje i Grad Zagreb.
Kako Zadar nema priliku često gledati profesionalne plesne produkcije predstava Love will tear us apart/Boys don’t cry – u režiji Saše Božića i izvedbi Petre Hrašćanec i Marka Jastrevskog bila je pravo osvježenje. Petra, inače Zadranka koja je konačno školovanje odradila u Strasbourgu, je za ovu ulogu nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju plesnu ulogu 2012. godine. Pred kraj zanimljiva predstava Šuma, drvo, skoro, skroz posvećena orgazmima, a Zadar snova završen je premijerom Ivice Buljana Razdvajanje ljubavi, po tekstu Ramberta Pascala, koji ima nekoliko zaista snažnih mjesta, a glumci Pia Zemljič i Marko Mandić dali su jako dobru interpretaciju, iako je predstava još uvijek u radnoj verziji. Iako treba biti iskren pa reći da su neki dijelovi bili, doista predugi i prezamorni pa je dio publike napustio gledalište tijekom izvedbe.
Za kraj treba pohvaliti i ovogodišnju suradnju Zadra snova i Kazališta lutaka Zadar u kojem je, uz sv. Dominik i dvorište Providurove palače gdje je završen festival, izvođeno dosta predstava, a koje se pokazalo savršenim novim utočištem suvremene umjetnosti.
Konačni zaključak dosta je jednostavan. Da, Zadar snova nema masovnu publiku, reći da se radi o profitabilnom festivalu u financijskom smislu krajnje je smiješno, ali dok proračun od zarade Zadra snova neće biti nimalo bogatiji bez imalo zadrške može se reći kako bi Zadar bez ovog festivala bio itekako siromašniji.