Otočani nisu lijeni i znaju računati

Želi se stvoriti slika da su otočani skloniji linčarnici nego tvornici. Nisu ljudi s otoka lijeni nego pametni i ne žele da ih iskorištavaju – da rade za mizernu plaću, a sve na otoku kupuju puno skuplje nego da žive u gradu

Poskupljenje povlaštenih putnih karata za radnu snagu koja s kopna dolazi na otoke uzbunila je otočne poslodavce. Direktorica tvornice ribljih prerađevina Mardešić Marina Depolo na konferenciji Otočnog sabora upozorava da je zbog poskupljenja karte s 360 kuna na 1.800 kuna mjesečno ugroženo deset radnih mjesta, očekuje se pad proizvodnje, a neposredno se baca svjetlo na ribare čija će prodaja biti ugrožena. Diže se buka i traži od svih nas da svojim novcem, koji uplaćujemo u državni proračun, smanjimo troškove rada privatnom kapitalu. Mi bismo svojim novcem trebali pomoći njima, jer je to za njih najjeftinije rješenje. Nedopustivo!
Svi smo svjesni osjetljive gospodarske situacije na otocima te kako je bitno očuvanje svakoga radnog mjesta na njima. Na jučerašnjoj konferenciji je, međutim, bilo izrečeno nekoliko stvari koje su stvarno proparale uši čak i u tišini. Depolo kaže da se onaj s otoka koji je htio raditi u Mardešiću već zaposlio te da ne očekuje da će radnike za deset radnih mjesta, čak petnaest u sezoni, pronaći na otoku. Na novinarsko pitanje što otočani ne žele raditi, odgovara – valjda već imaju posao. U multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice u zraku se moglo osjetiti kako većina prisutnih misli da to nije istina, već da je Saljanima draže sjediti na Linčarnici nego raditi u Mardešiću. Ipak, je li to baš tako?
Žena koja radi u Mardešiću na soljenju inćuna stoji cijeli dan na nogama i prima neto plaću od 2.600 kuna. Vrlo jeftina radna snaga za poslodavca. Ukupni troškovi poslodavca da zaposli jednu takvu ženu, bruto plaća plus jeftini troškovi puta, iznose manje od 3.700 kuna. To smo do sada omogućavali mi, jer je Mardešić plaćao putnu kartu 360 kuna, a ne tržišnu u iznosu od 1.800 kuna. Sada država ukida povlastice, možda i iz razloga što otočne poslodavce žele natjerati da se okrenu otočnoj radnoj snazi i plate ih kako treba.
Želi se, međutim, stvoriti slika kako su otočani skloniji linčarnici nego tvornici. Nisu ljudi s otoka lijeni nego pametni i ne žele da ih iskorištavaju. Ana iz Zadra radit će za 2.600 kuna u Salima i dizati se na katamaran u 5 ujutro. Ona za razliku od svoje imenjakinje iz Sali s tim novcem čak i može nešto kupit, makar kruh i mlijeko. Ana iz Sali s 2.600 kuna ne može ništa kupiti jer ona plaća kruh, mlijeko, kavu, meso i sve druge potrepštine 20 posto skuplje nego Ana iz Zadra. Druge troškove da ne spominjemo. I zato ona ima pravo kad kaže da neće svoje slobodno vrijeme dati za ništa. Radije će raditi po kući, odgajati djecu, paziti stare roditelje, kopati vrtal.
Sada kada se uvodi reda na tržište kapitalisti panično traže od nas da im iz svog džepa platimo da zadrže na poslu Anu iz Zadra i očuvamo njihove profite. Nije im palo na pamet da Ani iz Sali ponude veću plaću, da njoj daju novac koji daju za prijevoz drugih žena iz Zadra i još malo ekstra. Ne! Puno jednostavnije je dizati buku na državu, kukurikati uobičajene socijalne parole kako se ugrožavaju radna mjesta i uništava gospodarstvo. To što oni uništavaju jednu obitelj, jer majka koja radi u Salima nije kući cijeli dan, a prima crkavicu, ne spominje se. Gospodo, vrijeme je da u stopostotnom obujmu prihvatite da radite i živite u kapitalizmu. Radniku treba platiti slobodno vrijeme koje tražite da on žrtvuje za vaš rad, a ne ih držati na minimalcu i od drugih tražiti da vam pokrivaju troškove poslovanja. Nemojte tražiti rješenja za svoje probleme iz socijalizma, a prava na dobit i odnos prema radnicima uzeti iz kapitalizma.