Naši susjedi hranu plaćaju i po dvostruko nižim cijenama

Doputovati iz Zadra u najveći grad najjužnije kopnene talijanske pokrajine Calabrije – Reggio Calabriju bez avionske karte u džepu pravi je pothvat. S obzirom na to da Reggio, koji ne slovi za turističku destinaciju, pa shodno tome ne broji ni niskotarifne aviokompanije, potpisnik ovih redaka odlučio se na maratonsko putovanje trajektom i vlakom. I pokajao se! Put je trajao cijelu noć i dan.
Najprije je trebalo preživjeti nevjerojatnu gužvu na trajektu Zadar – Ancona, punom Talijana koji su se vraćali s godišnjih odmora. Neki pripremljeni za put, a neki, sudeći po odjeći, u zadnji trenutak pristigli s plaže, naši prekojadranski susjedi udobno su se razvukli na ručnicima za plažu, spremni prespavati putovanje. Ništa bolje nije bilo ni u vlaku Ancona – Rim u kojem se kao regionalnom vlaku nije moglo rezervirati sjedeće mjesto, već je trebalo što prije uskočiti i pronaći svoje “mjesto pod suncem”. No kako put između Ancone i Rima traje svega tri sata, putovanje i nije bilo naporno. No za stići iz Rima u Reggio treba imati poprilično strpljenja. Iako na toj liniji vozi jedan od najbržih i najluksuznijih talijanskih vlakova – Frecciargento, put traje više od pet sati, a ni cijena nije nešto što im ide u prilog. Karta košta 80 eura što zajedno s kartom od Ancone do Rima, košta 30 eura, i cijenom karte trajekta od Zadra do Ancone od 500-tinjak kuna iznosi gotovo 200 eura u jednom smjeru. No sve se prijevozne i novčane muke zaborave po silasku u Reggio.
Oaza autentične južnjačke atmosfere
Najjužniji veliki kopneni talijanski grad, veličine Splita, oaza je autentične južnjačke atmosfere, gotovo tropske vegetacije, tople mediteranske klime i srdačnih ljudi. Cijene u Reggiu su niže nego na bogatom sjeveru Italije što posebno pogoduje državnim službenicima, koji imaju iste prosječne plaće kao i kolege na mnogo skupljem sjeveru (oko 1.700 eura) pa mnogo bolje žive. Ostatak stanovnika u prosjeku manje zarađuje. Kriza je opasno pokucala i na talijanska vrata, no sudeći po osmijesima na licima ljudi, oni to podnose bolje nego Hrvati.
Najpogođeniji su mladi ljudi koji se ne uspijevaju odvojiti od roditelja pa je, kao i u ostatku Europe, sve veći broj mamonna – starijih muškaraca Talijana koji žive sa svojim mamama. Kako Reggio nije turističko središte sredinom kolovoza na gradskim plažama moglo se vidjeti uglavnom Talijane, bilo oni sa stalnom adresom u pokrajini ili porijeklom, pristigli u zavičaj na odmor.
Iako najveći grad Calabrije, i najvažnije gospodarsko središte regije Reggio, nije industrijski grad. Glavna privredna grana je proizvodnja hrane, a najvažniji izvozni proizvod je voćka bergamotto – svojevrsni križanac između limuna i grejpa, neizostavni sastojak brojnih parfema i slastica. Rodna zemlja i topla klima, a svakako i pametno promišljanje Kalabreza, svjesnih značaja hrane, osigurali su opstojnost njihove poljoprivrede. Voće i povrće neusporedivo je jeftinije nego kod nas, gotovo sve vrste mogu se kupiti po jedan euro za kilogram. I to ne “umjetno” proizvedeno voće i povrće, kakvo se prodaje u hrvatskim supermarketima, već ukusno, dozrelo na suncu, izvornog, autentičnog okusa. Breskvi je, primjerice, nekoliko vrsta, ovisno o stupnju slatkoće, od “standardnih” do onih najslađih, a tamo ih zovu breskve za kolače. Mogu se kupiti i banane proizvedene u regiji, a ne zamrznute, dopremljene iz Afrike.
Specifično i vrlo popularno voće je plod kaktusa ficoindiano (indijska smokva) koji raste doslovno na svakom koraku. Okusa je na tragu lubenice i aloje, po ga Kalabrezi rado konzumiraju za osvježenje. Interesantno je naglasiti: voće i povrće je omogućilo opstanak malih voćarni koje možete vidjeti gotovo na svakom prometnijem gradskom punktu. Kalabrezi nisu dopustili da ih truju “umjetnim” voćem i povrćem iz velikih trgovačkih lanaca, već su tvrdoglavo ostali vjerni svojim malim proizvođačima. Rezultat je slaba ponuda voća i povrća u supermarketima, no zato bogata i cijenom prihvatljiva u malim obrtima. A tamo gdje nema malih voćarni uvijek se nađe neki poljoprivrednik na cesti, ispred auta, s “kašetom”, dvije, tri… ukusnih plodova prirode.
Trgovački obrti na svakom uglu
Kako u Calabriji poduzetnici rade da bi živjeli, a ne da bi se obogatili, malih trgovačkih obrta je na sve strane – mesnica, ribarnica ili zalogajnica. Kuhati kući stoga gotovo da i ne treba, dovoljno se spustiti u kvart i uzeti domaći ručak, pripremljen baš onako kako biste ga skuhali i sami. Cijena svega nekoliko eura. A izbor – autohtona kalabrijska kuhinja: riba sabljarka na sve moguće načine, pamidori punjeni parmezanom, krušnim mrvicama, kaparima, peršinom… kobasice s koromačem, sezamom i neizostavnim paperoncinom, raznim začinima…, “spiza” izvanrednog ukusa.
A tek kolači, to je priča za cijeli članak. Kalabrezi su poznati po bogatim kremastim kolačima punjenim kremom od ricote, maskarponea, krcati kaloričnim kvalitetnim sastojcima. Koliko je kult kolača popularan svjedoči i činjenica da Kalabrezi za vikend, a često i radnim danom, odmah ujutro rezerviraju svoju količinu kolača za taj dan, kako ne bi bili prodani do njihovog dolaska, kako bi ručak primjereno zasladili. Žalosna je činjenica da u cijelom Zadru gotovo da i nema, osim nekolicine restorana, tako dobrih kolača kakve nudi svaka njihova gradska slastičarnica.
Dvije najpoznatije slastice su pignolata – nešto poput fritula s raznim preljevima, među kojima je najčešći preljev od limuna te dito di apostolo – rolada punjena kremom pasticerom (slastičarskom kremom) s bijelom glazurom od šećera i trešnjama na vrhu. Kalabrezi obilno koriste i bajame od kojih rade čuvenu pastu, koja se koristiti za pravljenje mlijeka od bajama ili za glazuru za kolače. Paket od 400 grama košta oko četiri eura, a dovoljan je za dvije litre mlijeka od bajama. Tko nema volje sam pripremati uvijek može kupiti gotovo po cijeni od dva eura za litru i uživati u božanstvenom okusu, gustoj kremastoj tekućini koja je neusporedivo bolja od bajamova mlijeka koje se prodaje kod nas i koje zapravo ima samo miris bajama, no ne i okus.
Puni ugostiteljski objekti
Južnjački, opušteniji, zapravo ljudski primjereniji način promišljanja svijeta, odražava se na svakom koraku u pokrajini. Mjerne jedinice po restoranima i kafićima ne postoje. Ako, primjerice, naručite koktel nećete kao u Zadru dobiti uglavnom samo led i loš alkohol, već popriličnu količinu originalnih likera, dobro smućkanih, a uz čašu će vam servirati i nekoliko ukusnih zalogajčića: pohanu mozzarellu, male komade pizze, pohano povrće, sitne njoke s povrćem ili mesom… i potaknuti vas da lagano “zamezite” i naravno naručite još jedno piće. Princip zarade na količini, a ne na marži, rezultira popunjenim restoranima, kafićima, svih ugostiteljskih objektima pa se za ljetnih večeri tražila stolica više. A onda kada ste se udobno smjestili u neku od malih tratorija za preporučiti je najpoznatije jelo regije – parmigianu, svojevrsnu verziju musake od povrća koja se priprema tako da se jedan na drugi sloj slažu red balancana s grilla, red mozzarelle, red pamidora pa tako nekoliko puta te na kraju sve prelije mrvicama, sirom, peršinom i lukom te zapeče u pećnici.
Svakoj zgradi pumpa za vodu
Vodu konzumirate iz boce, jer je voda iz vodovoda slankasta. Nedostatak vode uvjetuje da svaka zgrada ima svoju pumpu za vodu da bi stanovi bili opskrbljeni vodom i u večernjim satima kada pada tlak iz gradskog vodovoda. Jedna pumpa dođe 800-tinjak eura što i nije mali izdatak. Na žalost nužan ako mislite koristiti vodu i iza 19 sati. Gradske plaže su pješčane, a more iznimno toplo, neusporedivo toplije nego u Zadru pa su prije nekoliko godina zbog topline mora imali i navalu meduza, kojih na sreću više nema. Grad se nalazi uz najtjesniji morski prolaz između kopna Italije i Sicilije, nasuprot sicilijanskog grada Messina, koji je od Reggia udaljen koliko Zadar od Preka. Morske su struje jake, n o ne uspijevaju rashladiti moru. Upravo navedeni prolaz glavna je ruta kruzera, tankera i ostalih brodova na relaciji Mediteran – Afrika u pravcu Sardinije, Korzike i dalje Azurne obale, pa ima i “velikih riba” te nije preporučljivo kupanje daleko od obale. No nema razloga za brigu, sve su plaže ograđene, posebice one privatne gdje cjelodnevni boravak košta oko osam eura i dobijete dvije ležaljke, jedan suncobran i mali stolčić, a na raspolaganju vam je i opremljen bar, teretana, tuševi, a navečer i plesne večeri. Zapravo dnevni ljetni ritam grada odvija se na plažama gdje se osim užitka kupanja u prekrasnom plavom toplom moru može ugodno i lješkariti, jesti, piti… a onda navečer i plesati.
Reggio je poznat po tome što ima najduži lungomare u Italiji na što su stanovnici iznimno ponosni. Talijani ga zovu najljepših kilometar i pol gradske šetnice uz more. A odmah do šetnice su stoljetna, ogromna, impresivna stabla.
Ležaljke – četiri eura
Tko nije spreman izdvojiti četiri eura za ležaljku može otići na jednu od besplatnih plaža i ponijeti svoju ležaljku i suncobran, neminovnu zaštitu od jakog, gotovo tropskog sunca. Ono što bi moglo zavarati tek pristiglog turista su temperature koje i ne izgledaju tako visoke, zbog zemljopisnog položaja grada, jer stalno puše vjetrić. No treba biti oprezan, i uz vjetar koji hladi, sunce opako prži. Vjetar donosi na kopno slani morski zrak što se očito ne sviđa komarcima kojih u gradovima gotovo da i nema. Reggio, kao i većina talijanskih gradova snažno živi dominantnu katoličku vjeru pa su vjerske fešte centralna gradska događanja. Premještanje Gospina kipa iz jedne crkve u drugu, koju nose stanovnici regije razlog je za narodno veselje pa ljudi na svoje prozore i balkone vješaju raznobojne velike plahte s izvezenim crkvenim motivima, bogate čipkom, kiteći tako cijeli grad. A fešte su samo dio zabavnih događanja u zimi kada grad, iako brojčano slabiji nego ljeti, ne pada u zimsku depresiju već nastavlja život.
Gradska se događanja sele s plaža na glavnu gradsku promenadu – Corso Garibaldi, gdje je svoj prvi butik nekada imao i slavni talijanski dizajner Gianni Versace, koji je rodom iz Reggio Calabrije. Corso Garibaldi siječe i neka vrsta gradske žičare, zapravo kosa pokretna traka poput one na aerodromima jer, kako je grad smješten na blagoj uzvisini, nešto poput naše Rijeke. Kako bi olakšali stanovnicima kretanje kroz grad postavljena je ta pokretna traka – od mora do vrha grada, naravno besplatna, a najviše ju koriste stariji stanovnici grada. A s vrha prekrasan pogled na more, na Siciliju, na vulkan Etnu u daljini, na beskrajno plavetnilo i zalazak sunca koji, usprkos svemu, ipak nije ljepši od ovog našeg zadarskog.

 HRVATSKA ZASTAVA NA TALIJANSKOJ PLAŽI

Na udaljenosti od sat vremena vlakom od Reggio Calabrije smjestio se gradić Shilla, nazvan po božici Shilli koja je pokušala zavesti Odiseja po povratku iz Troje u Itaku. Talijani ga jednostavno obožavaju. A i imaju zašto, prekrasna pješčana plaža smjestila se podno visokih planina, na jednoj od njih nalazi se i zamak grofa Ruffa, nasljednika čuvene gradske plemićke obitelji koji i danas igra važnu ulogu u gospodarskom i kulturnom životu grada i regije. Centar Shille je na vrhu planine iznad plaže, sklop niza uskih uličica i šarmatnih malih trgova, pun trgovina, suvenirnica i tratorijica. S vrha se pruža nevjerojatan pogled na more, na plažu koja na trenutke podsjeća na čuvenu Copacabanu. Koliko je Shilla popularna među Kalabrezima svjedoči i činjenica da dva puta dnevno vlak vozi besplatno iz grada u Shillu kako bi svi mogli uživati na plaži, a takvih je popriličan broj, suncobran se gotovo i ne može naći. Uz plažu su štandovi s ručnicima, naočalama, suvenirima, tkaninama, odjećom… uobičajenim potrepštinama štanderske ponude. Cijene su i više nego prihvatljive pa se, primjerice, ogromno laneno platno s mitološkim motivima može naći već za 10 eura, a ženski lagani pamučni, svileni i laneni kaftani za svega 7-8 eura. Jedna od plaža ima izvješene i zastave svjetskih zemalja, među kojima se našla i hrvatska zastava kao znak dobrodošlice u EU.

 NAJPOZNATIJE SVJETSKE MARKE 70 POSTO JEFTINIJE

Kao i svi talijanski gradovi i Reggio obiluje brojnim trgovinama odjeće, obuće i nakita. Glavna šoping ulica u gradu je Corso Garibaldi, gdje se smjestila i čuvena talijanska robna kuća Coin, u kojoj su tijekom kolovoza bile ljetne rasprodaje pa se moglo napraviti uistinu dobar shopping. S cijenama nižim i do 70 posto bili su pristupačni i brendovi poput Trussardija, Armanija, Calvina Kleina, Donne Karan ili nešto jeftinijih, no još uvijek skupih Davida Mayera ili Desiguala. Nasuprot Coina smjestila se najpoznatija gradska prodavaonica unikatnog nakita – Fannan, centralna gradska lokacija za kupovinu skupocijenog i originalnog nakita, rađenog od zlata, srebra, dragog kamenja i koralja. Vlasnik Alessandro Garofalo ističe da su mu mušterije uglavnom kupci koji cijene poseban, originalan, po mjeri rađen nakit, koji se ne viđa na svakoj ruci, vratu ili ušima. Trenutačno jako dobro “ide” nakit s mitološkim i motivima mora, intenzivnih plavih, bakrenih ili koraljno crvenih nijansi. Tko nema za unikatan nakit može otići u drugu krajnost i iskoristiti sajam koji se održava svaki petak u blizini želježničkog kolodvora i gdje se može naći mnogo toga. Od suhih kolača s pistačima i bajamama, suhih pamidora u maslinovu ulju, kapera, finih materijala živih boja, obuće, odjeće, nakita i sitnih potrepština po cijenama neusporedivo nižim nego na zadarskoj tržnici.