Kako smo se iz Trsta vratili sa samo dvije najlonske vrećice

Kinezi su otvorili mnoštvo dućana u kojima su prodavali svoju već poznatu robu, a od prijatelja iz Rijeke smo čuli priče koje graniče s fantastikom. Pričali su kako svaki taj dućan ima neke tajanstvene podrume u kojima nestaju ljudi, tama ih proguta i nitko ne zna što se s njima dogodilo. To ide toliko daleko da smo od jedne cure iz Kopra čuli da nije pametno zaspati u autu na parkiralištu, jer se možeš probuditi s kirurškim šavovima na mjestu gdje ti je do maloprije bio bubreg
Kada smo prije nekoliko godina objavili reportažu iz nekadašnje ex-Jugoslavenske trgovačke meke, grada Trsta, nisam ni slutio da u Zadru ima toliko, nazovimo ih tako, “Trstonostalgičara”, koji se još uvijek rado sjećaju onih dana kada su permanentno hodočastili u ovaj talijanski grad. Tada smo zaključili da odlazak u Trst ima smisla ako želite konačno biti samo obični turisti i u miru razgledavati njegove zanimljivosti i ljepote. Problem je u tome što se putovanje do tamo, usprkos novosagrađenoj autocesti, nije u ovih nekoliko godina osjetnije vremenski skratilo, tako da jednodnevni izleti i dalje nisu nešto posebno isplativi, ali ako ste u Rijeci, onda je to već druga pjesma. Kako smo prošli tjedan radili reportažu iz Opatije ostalo nam je dosta slobodnog vremena, i kada je netko primjetio da do Trsta nemamo 300 kilometara kao da smo u Zadru, već samo sedamdesetak, nismo se dvoumili iako je već bilo 3 sata popodne. Za manje od sat vremena našli smo se u poznatom “silosu” gdje smo ostavili naše moćno vozilo.
OSNOVNI POVIJESNI PODACI
Ali, podsjetimo se samo kratko onoga o čemu smo već opširno pisali, a to je par osnovnih podataka o glavnom gradu pokrajine “Friuli-Venezia-Giulia”, smještenom na križanju između Apeninskog poluotoka i srednje i istočne Europe, a koji je baš zbog te pozicije odavno proglašen prirodnom vezom između istoka i zapada. Bio je i pod Rimskim carstvom, Mletačkom republikom, a da i ne spominjemo Habsburšku monarhiju koja je uostalom ostavila najdublji trag, kako na njegovu izgledu, tako i na mentalitetu njegovih građana. Trst je oduvijek bio trgovište jer su ga još i Rimljani nazvali “Tergeste” što na sanskrtu (“terg”) znači tržnica, a pravi razvoj trgovine je počeo kada su ga austrijanci 1719. proglasili otvorenom lukom. Nakon Prvog svjetskog rata bilo je svega, ali poslije natezanja sa Zonom A i B Trst 1954. Londonskim memorandumom konačno pripada Italiji, što je 1975. i potvrđeno poznatim Osimskim sporazumom. Danas Trst ima 200.000 stanovnika i potpunu administrativnu autonomiju.
VELIKO TRGOVIŠTE (NE ONO ZAGORSKO)
Svoju slavu ovaj grad stječe 60-tih godina prošlog stoljeća kada postaje omiljena destinacija tadašnjih Jugoslavena željnih jeftinije i kvalitetnije odjeće i obuće, kao i onakve kakva se kod nas još nije mogla ni kupiti. Tada je sve ličilo na košnicu po kojoj su bauljale horde kupaca skupljenih “od Vardara pa do Triglava”, umornih otečenih nogu i pospanih lica koje bi po rukama navlačile sve veće količine plastičnih vreća kako bi se dan bližio kraju. Dolazili su posebni autobusi u kojima je bilo svakakvih putnika, od mladih šminkera pa sve do starih baka koje su usprkos predinfarkntnom izgledu vukle sa sobom nezamislive količine prtljage. Ono što im je svima bilo zajedničko to je sumnjiv izgled koji je osobito dolazio do izražaja kada bi došli pred carinike koji su opet imali neki čudan način selekcije pa bi često pretresali ljude pristojnog lika s dvije torbice u ruci, a propuštali švercerice sa petnaestak vrećetina iz kojih bi virili komadići traperica, suhomestane robe, tehničke opreme i ostalih lijepih i zabranjenih stvari.
GLEDANJE SVISOKA
S obzirom da smo tamo imali i prijatelja i rodbine, često smo bili u društvu autohtonih stanovnika koji su se žalili na devastaciju grada koji je uistinu nalikovao na veliki, kako bi to Dalmatinci rekli, “kažin”, na gužvu i galamu, ali su pritom zaboravljali koliko je grad zarađivao na tim “gostima” prema kojima su se često odnosili potcjenjivački i svisoka, a osobito su to pokazivali kada bi bezobrazno zatvarali dućane već u podne i po i odlazili na pauzu od 2-3 sata dok bi mi onako umorni čekali da opet otvore vrata svojih pećina sa blagom. A nitko se nije sjetio otvoriti bar jedan pristojni javni WC ili neki pristupačni restoran pa su se ljudi izgubljeni vrtili oko onog jedinog malog parkića kraj kolodvora. Sve je to najbolje u pjesmi “Trst je naš” opisao naš veliki glazbenik, umjetnik i humanist Franci Blašković iz Pule koji je pjevao o “uplašenom narodu koji s najlonima hoda dostojanstveno” i o tome kako za njih posprdno govore “Quanto brutta gente – brutte Slave”. Svejedno, bilo im je vjerojatno žao kada su im prestali hodočastiti.
OČITE PROMJENE
Kada smo prije tri godine nakon duljeg vremena posjetili Trst, bili smo iznenađeni pustim ulicama, praznim dućanima, a da i ne spominjemo njihov drastično smanjen broj. Otkrivali smo tada ljepote toga grada, njegov stari dio, rimski amfiteatar, dvorac Miramare gore u brdu, Piazzu Grande (najveću u Italiji), neoklasicističke palače preko puta Ponte Rossa (u međuvremenu pretvorenog u parkiralište) i ostalo što smo godinama u potrošačkoj utrci s vremenom indolentno ignorirali. Nestali su dućani s tehničkom robom i autodijelovima, a ostali su oni sa cipelama i krpicama. Čuveni trgovački centar “Giulia” bio je napola zatvoren i sablasno prazan. Kinezi su otvorili mnoštvo dućana u kojima su prodavali svoju već poznatu robu, a od prijatelja iz Rijeke smo čuli priče koje graniče s fantastikom. Pričali su kako svaki taj dućan ima neke tajanstvene podrume u kojima nestaju ljudi, tama ih proguta i nitko ne zna što se s njima dogodilo. To ide toliko daleko da smo od jedne cure iz Kopra čuli da nije pametno zaspati u autu na parkiralištu, jer se možeš probuditi s kirurškim šavovima na mjestu gdje ti je do maloprije bio bubreg koji su brzi (i očigledno jako medicinski potkovani) Kinezi već presadili nekom kupcu… I da vam ne pričam više o tim stvarima.
POVRATAK NA MJESTO KUPNJE
Vjerojatno smo bili jedini Zadrani u zadnjih desetak godina koji su u Trst došli u ranopopodnevnim satima i bez plana o bilo kakvoj kupnji. Parkirali smo se u “silosu” više iz navike nego iz neke potrebe, a tamo smo našeg limenog ljubimca ostavili u društvu najbližih automobila koji su imali registacije Beograda, Celja i neku nedefiniranu bosanskohercegovačku, da se malo druži i sa susjedima evocira uspomene na bratstvo i jedinstvo. Potez ulica do Canala Grande je bio sablasno prazan, a čak mi se učinilo da ima manje kineskih dućana nego zadnji put. Ali zato Kineza nije bilo manje, nego čak i više. S obzirom da su Talijani iskreni vjernici i nemaju rasističkih predrasuda, ne treba čuditi koliko je ljudi usvojilo djecu iz Azije i Afrike, a sve je to rezultiralo dojmom da ima više malih azijata i crnaca nego malih Talijana iako, ruku na srce, moramo priznati da je centar Trsta i prije bio poznat po velikom broju starije populacije, tako da su brojne ljekarne bile jedini dućani gdje su više kupovali domaći nego gosti.
CIJENE – NIŠTA POSEBNO
Čudan je osjećaj kada idete po Trstu sa 700 – 800 eura u džepu, a nemate priliku potrošiti ih. Više iz radoznalosti nego iz stvarne potrebe posjetio sam nekoliko trgovina i zaključio da cijene jesu nešto manje nego kod nas, ali da bi vam se dolazak osjetnije isplatio jedino da dođete s kombijem i napunite ga stvarima za šest mjeseci unaprijed i da pritom naši carinici ništa ne primjete. Dobro, možda sam malo pretjerao, jer su neke stvari i osjetnije jeftinije nego kod nas, ali kao što smo već rekli – Zadar ipak nije Pula ili Rijeka. Što se mene tiče, iako sam poznat kao materijalni manijak, kupio sam samo nekoliko kilograma parmezana (da kilograma – jer razlika u cijeni i kvaliteti je velika), dvadesetak vrećica gotove kineske hrane, par pakiranja “Bacci Perugini” (kojima je bio istekao rok trajanja tako da nisu ništa valjali), i neke grickalice za po putu, tako da sam isto kao prije tri godine prošao preko granice prazna prtljažnika. Vi naravno već pogađate da me sada, kada sam bio čist kao suza, nijedan carinik nije ništa pitao, već su samo mahali da prođemo.
JEZIČNI ZABORAV
Kao i prilikom našeg prošlog posjeta, primjetili smo da velika većina trgovaca više uopće ne govori hrvatski jezik, a po svemu sudeći, polako zaboravljaju i slovenski. To se doduše odnosi na mlađe ljude koji su u zlatno doba trgovine još bili mali, dok neki stariji, preživjeli primjerci sasvim lijepo govore naš jezik, a osobito onda kada se raspitujete za nešto skupo, a iz džepa vam viri novčanica od 500 eura. Sve je manje i trojezičnih natpisa i putokaza, a za pravo reći za njima nema ni potrebe jer ovdašnji Slaveni ionako svi dobro govore i razumiju talijanski jezik. I dalje primjećujemo da su stariji trgovci ljubazni i susretljivi, dok nas one mlade cure gledaju nekako čudno, s pogledom punim averzije, ali mi im nismo krivi što moraju cijeli dan stajati na nogama i posluživati nas.
PROBLEMI U ODSLASKU
Nekada je posjet Trstu obavezno završavao u trgovačkom centu “Giulia” za kojega smo čuli da je zatvoren, ali da se otvorio jedan novi u “Zoni industriale”. I sada je nastao problem. Godinama smo odlazili prema granici direktno iz Giulijine garaže, a sada smo morali prvo naći novi centar, a onda krenuti iz njega i izaći iz grada posve novim, nepoznatim putem. Taj novi centar, čije sam ime zaboravio, a da ga nisam zapisao, je ogroman i vrlo luksuzno uređen, tako da smo i tu proveli ugodne trenutke gledajući zgodne Talijanke od kojih nijedna nije imala više od metar i po visine. Nažalost, ništa nismo kupili jer smo jako bogati i već sasvim solidno opremljeni odjećom, obućom i hranom za preživjeti sljedećih dvadesetak godina, a s obzirom da još nije došlo ono “sconto i saldi” vrijeme, onda zbilja nije bilo smisla na silu trošiti teško zarađeni novac. Pod okriljem noći smo se nekako uspijeli dokopati granice i tamo stali u jedan od onih bivših free shopova iz kojega smo, s obzirom na cijene, prije izašli (bolje reći – istrčali s krikom i kletvom na usnama) nego što smo ušli.
Samo putovanje nazad je proteklo ugodno jer na cesti nije bilo “ni pasa”, a s obzirom da zahvaljujući autocesti, na koju se najpamentnije uzverati tamo kod Senja, izbjegavate tzv “Podvelebitsko primorje” i sve čari njegovih okuka, stigli smo relativno sigurno. Vadeći prtljagu, sa tugom smo shvatili da svako od nas ima tek jednu najlon vrećicu i da nemamo što raporediti po policama smočnica i frižidera. Ipak, vratili smo se još iskusniji i pametniji (ako je to uopće više i moguće) nego što smo otišli, a to je ipak najveća korist od putovanja.