(Ne)plaćeni štrajk

Da su liječnici „viša klasa” prosvijetlilo se i prosvjetarima.
Njihov štrajk prošle godine nije plaćen, a reducirani posao u bolnicama vrednovan je punom plaćom! Kako je Vlada prema korisnicima proračuna mogla postupiti različito, pitaju se u sindikatima prosvjetara osjetivši se podređenima i obezvrijeđenima. I to s pravom. Ne mogu postojati dvostruka mjerila i različiti postupci prema štrajkašima u školi i u bolnici. Kakva se poruka šalje? S nastavnicima je lako, a s liječnicima nije. Zakon se može poštivati, a i ne mora. Prvi su lako zamjenjivi, drugi nisu. Sustav školstva još nekako diše, a sustav zdravstva doima se na izdisaju.
Nije se ministar Ostojić stoga usudio dirnuti u pravo na štrajk svojih kolega i na koncu će ih nastojati odobrovoljiti, nakon što je ustrajno mjesec dana testirao njihovu odlučnost.
Zdravstveni sustav, naime, koji je prema kolapsu krenuo još ranije, nikako ne odaje dojam sređivanja stanja, nego bi se sve mogao dodatno pogoršati odugovlačenjem „bijele bune”, a ionako nedostajući kadar  teško bi se nadomjestio. Jednostavno, liječnici imaju prostora za svojevrsnu ucjenu ministra. Pacijenti za živu glavu protiv prava liječnika ne bi prozborili iako je nemoguće ne dirnuti u njihovo pravo dok bolnice rade kao nedjeljom.
 Hoće li liječnici koji su godine i godine učenja uložili u svoju profesiju moći izdržati pomisao da su u Hrvatskoj, članici Europske unije, puno manje plaćeni nego u drugim zemljama Unije? Ili će se pomiriti sa sudbinom da žive u zemlji gdje i oni koji uplaćuju u državni proračun imaju puno manje plaće nego u razvijenijim zemljama EU? Hoće li dignuti sidro i otići? To je također dio pitanja koja se motaju po Ostojićevoj glavi i blokiraju svaku njegovu ozbiljniju nakanu da se prometne u štrajkolomca.
Za razliku od nezamjenjivih na bolničkim hodnicima koje oboljeli, razumljivo, gledaju kao spasitelje i bogove pa ih javno i podupiru samo da bi i njihov strah za zdravlje bio manji, oni koji su kao visokoobrazovani zapeli u školskim klupama godinama su pritisnuti da se mire s mizernim plaćama i s ogorčenjem slušaju prazne hvalospjeve kako je njihov posao temelj razvoja društva jer od njih je kretalo i kreće sve pa i obrazovanje liječnika. Često se znalo čuti kako je ulaganje u obrazovanje investicija koja se uvijek isplati, no unatoč takvim parolama nastavnici su ostali marginalizirani i nije čudo da se sada prema njima vlast ima snage i obraza drugačije odnositi. Ne radi se o nekom velikom novcu koji je prosvjetarima uskraćen za jednodnevni štrajk, nego o principu i pravednosti. Teško će javnost razumjeti kako je to ministar obrazovanja Jovanović u Zakonu o radu ipak pronašao osnovu za neisplaćivanje dana provedenog u štrajku, a ministar Ostojić nije. Teško će to prihvatiti i Linić.
Sindikati prosvjetara najavljuju i tužbu kojom će nastojati izboriti plaćanje štrajka, jer kako reče čelnik sindikata Preporod Željko Stipić, novca ima, isplata punih “štrajkaških” plaća liječnika prvi je znak izlaska iz krize.
Šteta što je to vidio samo Stipić. Prava istina je, pak, da novca nema – no kako za koga! No vlast, što se tiče štrajka, ne bi smjela prema jednima biti maćeha, a prema drugima majka.