Za ovčara nema godišnjeg ni bolovanja, no trud se isplati

Kolan na otoku Pagu jedno je od rijetkih otočnih mjesta u kojemu mladi ljudi ostaju živjeti i zasnivaju obitelji. Zvonimir Oliverić jedan je od njih. Nakon zvršene srednje škole i nekoliko godina rada u ugostiteljstvu, odlučio se zajedno s ocem i majkom, na već uhodanom obiteljskom gospodarstvu, baviti ovčarstvom, poljoprivredom i ugostiteljstvom.
– Otac i majka već su imali svoj OPG i oko 120 ovaca, a ujedno i brojna priznanja i medalje za kvalitetu sira koji se u našoj obitelji proizvodi po tradicionalnom receptu koji se prenosi s koljena na koljeno. Moji roditelji počeli su se baviti ovčarstvom još 1988. godine kad je djed ocu poklonio 24 ovce. Ja sam prvo krenuo sam sa svojim gospodarstvom, a onda smo se udružili i tako je do danas, priča ovaj 39-godišnjak, danas otac dvoje djece koje, iako su još mali, već uvodi u obiteljski posao.
Svaka pomoć je, kaže Zvonimir, dobrodošla. Njegov radni dan za vrijeme mužnje, točnije od 20. prosinca do 10. lipnja, započinje i prije svitanja, već oko pet ujutro, a završava navečer oko 20 sati. Danas Oliverići imaju oko 290 ovaca od čega 240 muznih. O njihovu hranjenju, pojenju, mužnji ujutro i navečer te svemu ostalom, brinu Zvonimir i njegov otac. Kad imaju janjce, tu je dodatni mukotrpan i iscrpljujući posao, no Zvonimir kaže kako se trud ipak isplati.
– Često me pitaju može li se od ovog posla živjeti. Naravno da može jer se inače ne bi bavili time, ali da bi se netko uopće bavio ovčarstvom mora to voljeti i biti spreman na puno odricanja, priča Zvonimir, dok mu ovce prilaze i jedu iz ruke.
– Nema tu ni godišnjeg, ni bolovanja, ni nedjelje, ni blagdana, ali kad je uključena cijela obitelj, ipak se može otići par sati na lignje, kaže Zvonimir kojemu je ribolov i hobi i odmor. Posao oko proizvodnje sira u obiteljskom gospodarstvu obtelji Oliverić vode žene – Zvonimirova majka i supruga, inače zubna tehničarka.
– Ona je odrasla u Zadru gdje smo se i upoznali, ali se priviknula na život na otoku i svoju struku zamijenila proizvodnjom sira. Zanat je naučila od moje majke, ona od tete, teta od bake… Mi sir proizvodimo bez pasterizcije, ručno, kao što se to radilo u vrijeme dok nije bilo ni struje, ni strojeva, kaže Zvonimir dodajući kako je upravo to tajna dobre kvalitete sira koji godinama na svim sajmovima od Paga, Istre, Zagreba, Varaždina i drugih, osvaja zlato za izvornost i kvalitetu.
No, da bi se sir proizveo, potrebno je ovce dobro nahraniti, a za to nije dovoljna ispaša već ih je potrebno i dohranjivati sijenom i kukuruzom, posebice kad nose i imaju mlade. Mužnja također iziskuje dosta vremena.
– Čim pomuzemo ovce mlijeko nosimo u našu obiteljsku mini siranu gdje onda moja supruga i majka dalje odrađuju onaj dio oko proizvodnje sira. – U međuvremenu smo otvorili i konobu gdje poslužujemo svoje vino i svoje povrće. Tako osim oko ovaca imamo posla i u vinogradu i vrtu. Imamo oko 1.800 trsova vinove loze, oko 500-tinjk sadnica povrća, a uz to i maslinik s oko 130 stabala, kaže Zvonimir.