Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Uzbuđenje dosljednom nedosljednošću

16.11.2011. 23:00
Uzbuđenje dosljednom nedosljednošću


Svježina nekih rješenja baš govori u prilog toj i takvoj mladosti fotografa koji na počecima bavljenja ne robuju oprezu da se ostane u gabaritima stila i prepoznatljiva autorskog načina, nego se usude i na nedosljednost i na skokovito prelaženje s jednog motiva i načina na drugi. Što, složit ćemo se, ne mora značiti da se autor pogubio u svijetu fotografskog šarenila bez provodne niti – Vinko Srhoj


Više od 30 autora, mlađih od 30 godina, izlaže u Kneževoj palači do kraja studenog. I. biennale mlade hrvatske fotografije, sa svojom završnom izložbom, pobudio je velik interes javnosti, već prilikom samog otvorenja. Za razliku od brojnih izložbi, otvorenja kojih prolaze bez ikakvih komentara, projekt koji su pokrenuli studenti Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, te autori koji su se odazvali natječaju, izazvali su itekako pozitivne komentare, riječi koje bude nadu da likovna umjetnost ipak ima svijetlu budućnost.
– Od srca želim da ova manifestacija zaživi, poželjala je Ljubica Srhoj-Čerina, viša kustosica Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar, institucije koja je zdušno podržala ovaj projekt. Srhoj-Čerina se pritom prisjetila Salona mladih, te napomenula kako je prije pet, šest godina održan posljednji Salon.
Život-umjetnost
Osvrćući se na rad žirija, Vinko Srhoj je istaknuo kako „sagledavajući radove pristigle na 1. Biennale hrvatske mlade fotografije autora do trideset godina, možemo biti zadovoljni da se prijavio respektabilan broj od 131. fotografa s 621. radom.” Srhoj se osvrnuo na tri autora kojima su dodijeljene nagrade:
„Jedno se ime izdvojilo kroz potpuno suglasje žirija, ono Barbare Šarić koja je svojim fotografskim paralelizmima na temu ljudskog tijela polučila jednoglasnu odluku o prvoj nagradi. U višedijelnoj formi foto-kadrova, autorica je u neposrednu vezu dovela djela umjetnosti i sukladne forme živih osoba. U tom vizualnom paralelizmu kao da je htjela poručiti da je tjelesna izražajnost bez idealizacije jednako začudna u životu i u umjetnosti, i da antički kip ili Giacomettijeva skulptura imaju svoje žive pandane, i da obrnuto, svako tijelo nosi potencijalnost velike umjetnosti. Naravno, to bi bilo iščitavanje fotografija na razini evidentno uspostavljenih paralela: život-umjetnost. S druge strane, izvan podsjećanja na malog čovjeka i veliku umjetnost, možemo promatrati samo tijela kao beskrajne varijetete života, bilo da ona žive među nama ili nas dočekuju u postavima muzeja. Drugonagrađena Morena Čonka, snimajući usku traku stubišta kojim silaze ljudi, očistila je prizor od svake anegdotalnosti, od svake priče koja bi nešto rekla o onima koji silaze i prostoru kojims emkreću. Ostavila je tek stubište kao opću metaforu silaska ili uspinjanja s nedovršenim putanjom (stubama „rezanim” kadrom) koja sapinje naš pogled ograničen na usku traku koju vidimo.
Bez ograničenja dobi
Trećenagrađena Marina Ćorić, posebice na fotografiji naslovljenoj „Dot Dots”, kao u nekoj dalekoj reminiscencii na poznati rad Mana Raya „Noire et Blanche” koji u svezu dovodi žensko lice i crnačku masku umješno je uspostavila relaciju između madeža na ženskom licu i istočkane tkanine s koje kao da je taj madež proizašao, ili je stvar obrnuta. Hladna prisnost između ženskog lica i tkanine, koja je posljedicom jednog običnog madeža i sasvim običnog točkastog uzorka tkanine, priziva onu prigušenu erotičnost kakvu vidimo na ženama Mana Raya u blizini totemskih maski. Živo lice i neživa maska/tkanina kao da za trenutak mijenjaju uloge, ili se poistovjećuju. I kod autora izabranih za izlaganje, a i kod dijela onih koji, zbog limitiranosti galerijskim prostorom, nisu propušteni na izložbu, mada bi se „rahlijim” radom žirija mogli na nju uvrstiti, možemo sa zadovoljstvo istaknuti da mladi autori ne iskazuju nikakvo ograničenje dobi. Svježina nekih rješenja baš govori u prilog toj i takvoj mladosti fotografa koji na počecima bavljenja ne robuju oprezu da se ostane u gabaritima stila i prepoznatljiva autorskog načina, nego se usude i na nedosljednost i na skokovito prelaženje s jednog motiva i načina na drugi. Što, složit ćemo se, ne mora značiti da se autor pogubio u svijetu fotografskog šarenila bez provodne niti. Dapače, u nekim slučajevima to može biti i prednost smjelosti i uzbuđenja dosljednom nedosljednošću.”