Memento za Škabrnju i Vukovar

Sjećate li se gdje ste bili kad su pali Škabrnja i Vukovar? Nema onog hrvatskog čovjeka koji ne zna odgovor na ovo pitanje i to u detalje, 22 godine poslije. Dvije najveće tragedije u suvremenoj hrvatskoj povjesti i danas nas zaokupljaju, ali ne i dijele, kako se neki trude prikazati. Bez obzira na svoja politička uvjerenja i danas se pognute glave sjetimo naših Škabrnjana ubijenih na svojim pragovima, samo zato jer su voljeli svoj dom i svoju zemlju.
 Jedan sam od onih koji je u oba grada izgubio nekog od članova svoje rodbine, a svakog 18. studenog moja žena pali svijeću za sve njih, ali i za mene, jer sam na taj datum, 1996. godine, preživio pad u 100 metara duboku provaliju na Velebitu. U ove dane kad jedna dio Hrvatske moli i pati, drugi dio trpi gospodarsku nesreću koja se nadvila nad nama, treći se bave razbijanjem ploča ne zato da bi rekli ćirilici ne, nego da bi proveli jednu politiku koja ima za cilj dezavuirati drugu. Nažalost, Hrvate jedino smrt i tuga zbližavaju, a ne radost i bolji život.
U 50 godina svog života u Zadru ne pamtim deset uzastopnih godina kad se moglo reći da se lijepo živjelo. Jedna konstanta koja se pola stoljeća vuče ovim prekrasnim krajem jest da sve naše elite od 1945. pa naovamo, je ta da koliko dobra naprave, dvostruko toliko naprave lošeg. Svaki je uspjeh hodanje kroz trnje, skupljanje žrtava na oltarima ove ili one ideologije, a čast, poštenje i sreća nisu više rezervirani niti u kućnom odgoju. Što će nam onda brak kao institucija, ako nije posljedica ljubavi? Što će nam djeca za koju nemamo posla? Što će nam prazne priče o tome kako smo slobodni, a ne možemo si priuštiti put do tog Vukovara kako bismo, ne mahali zastavama, nego oplakali svoje mrtve i od njih nešto naučili, kad već to, više od pola stoljeća, ne uspijevamo od živih?