Ante Pešut: Prepoznao sam Munjesa po očima, nosu i usnama

Nakon maltretiranja, tučnjave, vrijeđanja i zatvaranja u benkovački zatvor Duje Pešut je zbog straha za život 42 noći prespavao u otvorenom grobu na mjesnom groblju, a kada mu je skrovište otkriveno, 7. siječnja, napustio je Perušić

Munjes me je pokušao s leđa ugristi za vrat, a kada mi nije uspio progristi kožu, iz čizme je izvukao bajunetu i kada me je drugi zgrabio za kosu i glavu mi povukao prema koljenima, zarezao me po vratu. Govorio mi je da će mi se napiti ustaške krvi, a onda mi je s te posjekotine pio krv. Tukao me najviše po glavi i govorio da se ustaše i zmije tuku u glavu. Nisam ga dobro vidio jer mi je bio iza leđa, a ni ostale jer sam od udaraca bio sav krvav, a nisam ih ni smio gledati – riječi su kojima je Duje Pešut jučer pred Županijskim sudom u Zadru gdje se protiv Nikole Munjesa vodi postupak zbog ratnog zločina nad civilima opisao nemilo iskustvo koje je tijekom okupacije rodnog mu Perušića tamo doživio. Nekadašnji voditelj poslovnice Dalmatinske banke u Benkovcu ispričao je kako je u Perušiću ostao i nakon što su paravojne srpske formacije, kako one rezervnog sastava JNA, tako i policije tzv. SAO Krajine i “Martićevaca” započele terorizirati Hrvate, naivno misleći da ga, s obzirom da nikome ništa nažao nije učinio i da od 35 tisuća stanovnika benkovačkog kraja osobno poznaje dvije trećine, nitko neće dirati.
Tukli ga kundacima i nogama
No, 22. rujna 1991. godine nakon što se s radova na mjesnom putu vraćao kući presrela ga je jedna takva skupina uniformiranih i naoružanih muškaraca koji su ga započeli tući kundacima pušaka i nogama po cijelom tijelu. Potom su ga odveli u landrover u kojemu je već bio njegov rođak Grgo Pešut, a gdje ga je zatim nastavio terorizirati i mučiti optuženi Munjes. Vojnim landroverom prevezli su ih do tadašnje Stanice milicije u Benkovcu gdje su ga nakon što su mu oduzeli sve stvari, skinuli remen i vezice, bacili niz stepenice i ugurali u zatvorsku prostoriju u kojoj ga je dočekalo nekoliko Hrvata. Tu je prenoćio, a sutradan su ga nakon intervencije Branka Pupovca i njegova sina Dragiše, sumještana srpske nacionalnosti, pustili kući. U Perušiću je ostao sve do 8. siječnja 1992. godine. Tada je otišao u prostorije tadašnje benkovačke milicije gdje je rekao neka ga streljaju ili mu organiziraju prelazak na teritorij suvereniteta Hrvatske što su mu i udovoljili organiziravši autobus za sve Hrvate koji su željeli napustiti okupirano područje.
Na prepoznavanju u prostorijama za identifikaciju Policijske uprave zadarske među petoricom muškaraca, Nikolu Munjesa, u ponedjeljak nisu prepoznali ni Duje, a ni Grgo Pešut, no prepoznao ga je Dujin brat Ante i to, kako je kazao, po očima, nosu i usnama iako je od nemilog događaja prošlo 20 godina. U sudski zapisnik, međutim, ušla je i reakcija Ante Pešuta da je započeo dublje udisati i izdisati te da je nakon prepoznavanja Munjesa među petoricom muškaraca iz te prostorije izišao s rukom na prsima s lijeve strane gdje se nalazi srce.
Duje Pešut upravo je od svog brata i saznao da je osoba koja ga je mučila u vojnom landroveru Nikola Munjes.
– Tog dana kada mi je brat odveden ja sam stajao na vratima svoje kuće i vidio kolonu uniformiranih specijalaca za teroriziranje Hrvata gdje u koloni na razmaku od 15-ak metara s podignutim puškama i prstom na obaraču idu prema Grginoj kući. Tada još nisam znao da su mi brata već odveli, a sjećam se da je na začelju kolone bio upravo Munjes. Prepoznao sam ga po žutoj kosi, nekarakterističnoj za onaj naš kraj. Viknuo sam mu “žuti, što tražite ovdje”, a on se naglo okrenuo pogledao me uplašeno, vjerojatno iznenađen što sam mu se obratio da ga ne bi prepoznao – prisjećao se Ante koji je svega desetak minuta potom, od danas pokojnog Andrije Pešuta, doznao da su mu odveli brata. Odmah potom uputio se u zaseok sa srpskim stanovništvom gdje ga je dočekao jedan Berber, srednji od trojice braće. Upitao ga je “gdje mi je brat, što ste mi učinili s bratom”, a u tom je trenutku iz grmlja izišao Jovo Šarić nakon čega mu je Berber prislonio puščanu cijev na prsa, a Šarić mu žicom krenuo vezati ruke. No, u tom ih je naumu prekinuo Jugoslav Novaković, pripadnik milicije, koji im je rekao: “što to radite, to je čovjek iz našeg mjesta”. Isti je Anti objasnio kako su mu brata odvele te neke specijalne postrojbe nad kojima nitko nema nadzora te da je i on pred njima nemoćan. Sutradan su, ipak, Novaković te Branko i Dragiša Pupovac, uspjeli intervencijom u benkovačkoj miliciji ishoditi Dujino puštanje.
Prepoznao Nikolu Munjesa
– Brata sam vidio samo kratko sutradan kada je stigao kući. Bio je razbijene arkade, porezanog vrata i sav modar po glavi i rukama. Kada mi je rekao da ga je neki mršavi, sitniji, plavi muškarac maltretirao, a na osnovu onoga što sam dan ranije vidio, zaključio sam kako nema tko drugi biti nego Munjes jer je uz Berbera koji me dočekao u srpskom zaseoku bio jedini svijetle kose – ispričao je Ante koji je sutradan zbog straha za život i bratovih riječi “bježi jer tebe će ubiti” napustio Perušić i mjesec dana kasnije priključio se Hrvatskoj vojsci u kojoj je ostao sve do umirovljenja po završetku rata.
Priča Grge Pešuta slična je onoj njegova rođaka Duje s kojim je 8. siječnja napustio Perušić i svoju obiteljsku kuću od koje na odlasku, kako je kroz plač ispričao, nije mogao odvojiti pogled sve dok mu nije nestala iz vidokruga. Osim Hrvata na okupiranom području s tim paravojnim formacijama problema su imali i mještani srpske nacionalnosti koji su ih pokušali zaštititi, a u konačnici njihov je pohod, prema svjedočanstvima svih triju svjedoka, okončan na način da je do konca rata u Perušiću ostao tek jedan jedini Hrvat koji se priključio njihovoj vojsci, ali je i psihički obolio.
– On i danas živi i radi tu u Perušiću. Ljudi su ga prihvatili jer bile su to te nesretne ratne okolnosti jednako kao i jednu srpsku obitelj koja je također morala napustiti Perušić jer im je sin bio u Hrvatskoj vojsci, a bježali su kroz minsko polje – ispričao je Ante Pešut.
Suđenje se nastavlja danas kada bi na prijedlog Slavena Dmitrovića, branitelja optuženog Munjesa, na svjedočku klupu trebao sjesti Ive Kardum, načelnik zadarskog krima u vrijeme kada je podnesena krivična prijava protiv Munjesa. On bi trebao svjedočiti na okolnost utvrđivanja točnog datuma događaja s obzirom da je krivična prijava podnesena 21. rujna. Jednako je i u spisima tadašnjeg vojnog istražnog suca, a i cijeli prvotni proces nakon kojega je u odsutnosti osuđen na devet godina zatvora, vodio se tim datumom. Novom optužnicom Munjesa, koji je 25. ožujka po međunarodnoj tjeralici uhićen u Baru u Crnoj Gori, tereti se za isto djelo, no kao datum događaja sada se navodi 22. rujna.

 MUNJES IMA ALIBI ZA 21. RUJAN 1991. GODINE

 Kako je u obrazloženju zahtjeva za utvrđivanjem točnog datuma događaja istaknuo Munjesov branitelj Slaven Dmitrović na jučerašnjoj raspravi, njegov je klijent 21. rujna bio na pogrebu u mjestu Korlat, a da bi to potkrijepio, Sudskom je vijeću dostavio osmrtnicu te osobe i fotografiju na kojoj se jasno vidi Munjes s križem pokojnika u rukama. Fotografija je prema mišljenju njegova odvjetnika, dokaz kako on nije ta osoba koja je počinila ratni zločin nad Pešutima i zbog toga što se na njoj jasno vidi da mu je kosa crvena te da dužina kose ne odgovara opisu koji su iznijeli svjedoci.

 SPAVAO U GROBU 42 DANA

U potresnom svjedočanstvu o svom boravku u Perušiću za vrijeme okupacije Duje Pešut je iznio i činjenicu da je čak 42 dana zbog straha za svoj život spavao u otvorenom grobu na mjesnom groblju.
– Nakon što su me pustili iz benkovačkog zatvora ja više od straha od tih specijalaca koji su nam upadali u kuće nisam ni jednu noć prespavao u kući. Pronašao sam jednu otvorenu grobnicu i tamo si namjesti nekakav ležaj, a danju sam se kretao u blizini kuće. Na njihov Božić, 7. siječnja otkrili su mi skrovište – prisjećao se Duje koji je sutradan, kako bi spasio živu glavu, od milicije u Benkovcu zatražio da mu dozvole odlazak na hrvatski suvereni teritorij.