Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Predstave za djecu traže nekakvu klauneriju da bi se zadržala pažnja

17.01.2011. 23:00
Predstave za djecu traže nekakvu klauneriju da bi se zadržala pažnja


Jazine su već postale ekstremna situacija. Djeca ostaju bez karata i plaču jer ih nemamo gdje smjestiti, hladno nam je, imamo jednu sobicu koja nam je garderoba, tu vježbamo, pijemo kavicu. Željno iščekujemo veliku pozornicu, svoju garderobu, puno više publike i zadovoljnije publike, jednom rječju da to bude pravo kazalište. Nismo samo mi zaslužili, zaslužili su svi koji žive ovdje. Mislim da je to normalno, nije više ni spektakularno nego hajmo više otvoriti, ući i raditi, kaže Zalović o novoj zgradi KLZ-a
Zadarski lutkari imaju razloga za zadovoljstvo jer čini se da im je Djed Mraz ove godine odlučio ispuniti nekoliko želja. Upravo su završili sedamnaestu po redu reviju vlastitih predstava naziva “Sunce u Jazinama” koja je još jednom oborila sve rekorde posjećenosti, a u lipnju ih čeka domaćinstvo SLUK-a, te konačno useljenje u novu zgradu. Za sve one koji ne znaju što je to SLUK radi se o Susretu lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske. Osim useljenja u novu zgradu i ugošćivanja SLUK-a, 2011. godina važna je i zbog toga što Kazalište lutaka Zadar ove godine slavi 60 godina od svog osnutka. Sudeći po ovako dugoj tradiciji lutkarstva u Zadru nije ni čudno kako su izgradnju zgrade Kazališta lutaka inicirali sami Zadrani na referendumu o mjesnom samodoprinosu. A zahvaljujući upravo izvanrednim glumcima, novoj zgradi Kazališta, te SLUK-u, Zadar će nakon rukometnog prvenstva i rukometne groznice u lipnju nakratko osjetiti lutkarsku groznicu.
Povodom sedamnaestog završenog „Sunca u Jazinama”, ali i nadolazećeg SLUK-a razgovarali smo s dvoje glumaca Kazališta lutaka – Jurjom Arasom i Sanjom Zalović.
I ove godine, kako smo već pisali u nekoliko navrata, „Sunce u Jazinama” oborilo je sve rekorde posjećenosti. Da podsjetimo, radi se o reviji predstava Kazališta lutaka koja se tradicionalno održava svake godine u siječnju. Ove godine mališani su imali priliku vidjeti pet predstava: “Tri praščića”, “Mali dinosaurus”, “Avanture Čupija i Mupija”, “Psić koji nije znao lajati” te “Crvenkapicu” koja je zaključila ovogodišnju reviju. Valja istaknuti kako je “Crvenkapica” jedna od predstava koja se na ovom festivalu igra svake godine, a ujedno je i prva predstava Kazališta lutaka koja se neprekidno izvodi već 60 godina.
Provjereni recept
“Sunce u Jazinama” prvi puta je održano 1994. godine, a ono što je počelo kao zabava za djecu u ratnim godinama preraslo je u tradiciju. Ove godine slavi sedamnaestu obljetnicu, a i nakon sedamnaest godina djeca dolaze u rekordnom broju. Možete li se uopće prisjetiti početaka ove revije?
Aras: Prvo smo igrali “Sunce u Kalelargi” i sve predstave održavale su se u Hrvatskoj kazališnoj kući, danas Hrvatskom narodnom kazalištu. Tad je to imalo malo drugačiji oblik nego što ga danas ima. Predstave su se igrale svaki dan, u velikom kazalištu i uglavnom su dupkom bile popunjene, s tim da smo u to vrijeme radili i “Šumu Striborovu” sa Zlatkom Svibenom koja je isto tako bila velika predstava rađena u velikom kazalištu. Bile su tu još predstave poput “Palunka” i “Judite” koje su dobro sjedale u taj prostor i u tom smislu je ta manifestacija bila nekako značajnija. Nakon nekog vremena prestala je suradnja s HKK-om, te smo se preselili natrag u Jazine tako da smo nekim automatizmom preselili taj repertoar ovdje, ali to je, naravno, zbog prostora onemogućilo igranje velikih predstava. Danas je “Sunce u Jazinama” uglavnom smotra predstava namijenjena djeci.
Kao što je Aras istaknuo “Sunce u Jazinama” svojevrsna je smotra predstava Kazališta lutaka te se svake godine igraju uglavnom iste predstave koje su djeca odgledala i po nekoliko puta. Unatoč tome svaki put kad dođu na predstavu mališani sudjeluju i komentarima pomažu svojim najdražim likovima u predstavi. Sanja Zalović smatra da djeca zapravo vole šarenilo, glazbu i veselje, a sve to pruža im kazalište lutaka te oni uvijek iznova rado dolaze.
Zalović: Neke su predstave stvarno fenomen, kao “Tri praščića” ili “Crvenkapica” te djeca uvijek dolaze izrazito na te naslove. Teško je zaključiti zašto je to tako. Možda zato jer su to priče koje zaista svatko poznaje, i mi i naša djeca, rađene su davno, imaju taj neki starinski štih, to su paravanske predstave. Djeca vole lutke i uvijek im se vraćaju, mislim da vole buku, šušur, možda se i boje ali djeca se vole pomalo bojati, strašiti se međusobno, kao luda vožnja u lunaparku. „Sunce u Jazinama” je provjereni recept, sastavljeno od predstava koje igramo tijekom godine,a gdje se pokazala najbolja recepcija djece.
A uz dječje i lutkarske predstave tradicija Kazališta lutaka je da rade i ozbiljnije predstave. Tako su se, upravo prije dvadeset godina kada je Zadar prvi puta ugošćivao SLUK, predstavili s „Juditom”, a na ovogodišnjem SLUK- u igrat će jednako velik naslov „Michelangelo Bounarotti” premijerno izveden ljetos. Ipak raditi predstave za djecu i predstave za odrasle nije isto. Kako se pripremaju za jedne, a kako za druge rekli su nam sami.
– Različiti su pristupi. Obično su predstave za djecu fizički teže jer zahtijevaju brzinu, izmjenu pokreta, padanje, skakanje, nekakvu klauneriju da bi se zadržala pažnja djece te je taj fizički mehanizam itekako prisutan. Što manja djeca to više akcije. S druge strane ozbiljne predstave zahtijevaju jedan drugačiji studiozni pristup koji je fizički uglavnom lakši, ali je zato psihički teži. Iznenadilo me kod „Micelangela” koji sam pritisak na kraju imao. Mjesec dana ležerno sam dolazio na probe, a u zadnjih dva, tri dana kako se bližila premijera nešto me počelo ubijati, jedva sam dočekao da prođe, kaže Aras.
Još veći pritisak glumci bi mogli osjetiti na samom SLUK-u jer je „Michelangelo Bounarotti” jedna od predstava s kojom će se predstaviti zadarski lutkari. Zanimljivo je iz usta glumaca čuti zašto premijera poput „Michelangela” može izazvati toliko nervoze i zašto je baš ta predstava dobila čast da bude igrana na ovogodišnjem susretu lutkara.
– To je apsolutno najbolja produkcija koju smo radili od Regoča naovamo, s tim da je to jedna sasvim druga priča u tom jednom dramaturško-producentskom smislu kazališta. Ono što je kod „Michelangela” posebno jest da on nastavlja tu tradiciju zadarskog lutkarstva koje se usuđuje raditi bilo što. Ova predstava je u klasi „Planina” ili „Judite”, pripada jednom svjetonazoru Kazališta lutaka koje se usuđuje raditi nešto pomaknutije od klasičnog lutkarstva za djecu. Djelomično to duguje tome što Zadar nije imao dramsko kazalište dugo vremena i zadarsko je Kazalište lutaka na neki način, kroz taj vremenski period, radilo na više frontova i u toj slobodi manje sredine, a ipak sveučilišnog grada stvorilo jednu jezgru koja se bavila kazalištem kao umjetnošću, a ne kao nekim formalnim produkcijskim sredstvima pedagoško-odgojne funkcije građanstva, komentira Aras.
Festivali – imperativ lutkara
Velika lutkarska manifestacija SLUK u Zadru će biti održana u trajanju od 1. do 5. lipnja 2011. Za to vrijeme u Zadru će se okupiti dvjestotinjak glumaca i stručnjaka iz čitave Hrvatske. Uz kazališta koja se samostalno prijave, na SLUK-u će nastupiti lutkarska kazališta iz pet velikih gradova: Osijeka, Zagreba, Splita, Rijeke i Zadra. Svako od kazališta odigrat će dvije predstave, a nijedna od predstava ne smije biti starija od dvije godine, dakle od održavanja posljednjeg SLUK-a. Jedna od predstava s kojom će nastupiti Zadar bit će „Michelangelo Bounarotti”, a glumci još uvijek ne znaju koju će drugu predstavu igrati. Kako se SLUK do sada svake godine održavao u Osijeku na zadarskim lutkarima dodatan je pritisak jer će za promjenu ove godine oni biti domaćini. Radi se o velikoj organizaciji koju ne snosi samo Kazalište lutaka nego i centar UNIMA. To je lutkarski centar na svjetskoj razini koji ima i svoj hrvatski ogranak koji svake godine sudjeluje u organizaciji ove lutkarske manifestacije.
– Festivali su inače imperativ našeg posla, osim publike koja je jedan dio priče, i mi kao glumci imamo veću želju nego mogućnosti da idemo na festivale. I SLUK je jedan susret za vrijeme kojeg postoji predstavljanje nečega o čemu se nakon predstave još može razgovarati. Nakon što ti dani prođu dobiješ nove ideje promatrajući druge, zapravo živiš kazališni život zaista u pravom smislu te riječi. Ono što je nama u Zadru problem jest što nema toliko struke s kojom bi se mogli družiti i iskomunicirati ono što radimo. Na neki način nedostaje nam ogledalo, u smislu da taj koji prima ono što dajemo ima svoj ritam primanja, mi s pozornice to vrlo često možemo promašiti, a struka je ta od koje dobiješ prave povratne informacije. Naravno da je redatelj najodgovorniji, ali ni tih mjesec do dva dana koje provodi s nama ponekad nije dovoljno, a i on je samo jedan tako da festivali predstavljaju imperativ našeg posla, pojašnjava Aras, a Zalović dodaje:
– SLUK meni osobno predstavlja jedno posebno druženje. Nije to samo predstavljanje naših najboljih ostvarenja, nego se tu radi i o razgovoru s kolegama i neformalnom druženju. Slavonci su izvrsni ljudi i uvijek nam prirede krasna iznenađenja i zaista se svake godine veselimo tom odlasku u Osijek, no jedna stvar me izuzetno raduje zbog održavanja SLUK-a u Zadru, a to je što će konačno naši klinci u Zadru vidjeti stvarno najveća lutkarska ostvarenja u Hrvatskoj. Inače, na žalost nemaju tu priliku, jer mi nemamo svoju sezonu kao HNK i ovo će zaista biti izvanredna prilika da Zadrani vide profesionalno lutkarstvo u Hrvatskoj.
A osim Zadranima SLUK bi i Zadru trebao donijeti jednu izvanrednu promociju. Bit će tu petnaestak profesionalnih kazališta, po tri-četiri predstave svakoga dana na različitim lokacijama, bit će uključene i neke izložbe i drugi događaji, medijska reklama, a nadasve otvaranje nove zgrade. Glumci se slažu, ovo je konačno zaslužena nagrada za njihov dugogodišnji rad.
– Prije par godina stalno sam govorila kad ćemo više useliti u novu zgradu, sad više ne govorim. Znam da ćemo u lipnju, da moramo i normalno je da smo zaslužili i podrazumijeva se. Jazine su već postale ekstremna situacija. Djeca ostaju bez karata i plaču jer ih nemamo gdje smjestiti, hladno nam je, imamo jednu sobicu koja nam je garderoba, tu vježbamo, pijemo kavicu. Željno iščekujemo veliku pozornicu, svoju garderobu, puno više publike i zadovoljnije publike, jednom rječju da to bude pravo kazalište. Nismo samo mi zaslužili, zaslužili su svi koji žive ovdje. Mislim da je to normalno, nije više ni spektakularno nego hajmo više otvoriti, ući i raditi, kaže Zalović. Do konačnog uređenja i ulaska te rada u novoj zgradi lutkari s radom nastavljaju kao i do sada. Uskoro će početi i na pripremi nove premijere „Drago Č. i tvornica čokolade” prema priči Roalda Dahla „Charlie i tvornica čokolade”. Premijera bi trebala biti igrana malo iza SLUK-a te bi trebala biti prva premijera lutkara igrana u novoj zgradi. Na ovoj predstavi lutkari će surađivati s redateljem Zlatkom Svibenom.
– Lagano ćemo početi rad na premijeri, ali ona će ići nakon SLUK-a da ne bi preopteretili cijeli sustav. Igrat ćemo repertoarno ovo što imamo, bit će tu i tamo neko gostovanje i mislim da bi bilo jako dobro prije SLUK-a još koji put odigrati „Michelangela”, prvo da se malo osvježi, a s druge strane mislim da će se tražiti karta više pa bi trebalo odraditi tu predstavu i prije toga, najavljuje i zaključuje Aras. Sudeći po velikim najavama iz Kazališta lutaka ova godina definitivno će biti godina lutkara.


60 GODINA KAZALIŠTA LUTAKA ZADAR


Lutkarsko kazalište u Zadru osnovao je Bruno Paitoni krajem 1951. godine, a njegov kreativni movens bio je Mile Gatara, član Drame zadarskoga Narodnog kazališta. Paitoni je na čelu Kazališta lutaka bio punih deset godina no nikada nikome nije potanko opisao što ga je privuklo lutkama. Poljski lutkarski redatelj i sveučilišni profesor Wieslav Hejno piše roman „Lutkar” koji donosi neobične podudarnosti s likom Paitonija, ali i zadarskim Kazalištem lutaka, a i sam je u Zadru uprizorio tri predstave. Dolaskom Hejna u Zadar tadašnje lutkarstvo već se dosta odmaknulo od tradicionalnog lutkarstva kakvo je vodio Paitoni, a istaknuto mjesto u promjenama zauzimao je Branko Stojaković.
Početkom rada Filozofskog fakulteta (1956.) te ukidanjem Narodnog kazališta (1963.) zadarsko Kazalište lutaka postaje okupljalište tadašnjih intelektualaca i inteligencije. 1969. “Dobri zmaj” Edwarda Dobraczynskoga ocijenjen je kao najlutkarskija izvedba te godine u Hrvatskoj. U tim godinama u zadarskom lutkarstvu sudjeluje i Luko Paljetak koji unosi neke bitne inovacije u kreativnom radu kazališta. Kada je Wieslav Hejno stigao u Zadar došao je napraviti prvu lutkarsku predstavu za odrasle. Za predložak je odabrana “Celestina” Fernarda de Rojasa. Dok je „Celestina” osvajala 1977. godine došla je inspekcijska zabrana rada u Jazinama, no Kazalište lutaka nije odustajalo.
Dvije godine nakon „Celestine” Kazalište utaka uprizorilo je „Postojanog kositrenog vojnika” za kojeg su Stojaković i Paljetak dobili prestižnu nagradu Slobodne Dalmacije. Osamdesete su za Kazalište luztaka značile svojevrsnu stagnaciju, a tih godina i Branko Stojaković odlazi u slobodne umjetnike. Na njegovo mjesto dolazi izvrsni Mojimil Mihatov, a 1986. počinje i gradnja novog Kazališta lutaka koja je prekinuta nakon dvije godine da bi bila nastavljena 2003. godine. U proteklih više od 100 godina to je prva zgrada u Hrvatskoj koja se gradi za potrebe profesionalnoga kazališta. Tih godina vraća se i Stojaković a privremenu pozornicu uprizoruje u crkvi Svetog Dominika. Već 1989. Majaronom i Stojaković uprizorili su “Ribara Palunka” koji je proglašen krunom tadašnjega hrvatskog lutkarskog stvaralaštva.
Hejno ponovno dolazi u Zadar 1990. i s Mojmirom Mihatovom radi “Muku Svete Margarite”, zadarsku dramsku legendu iz 1500. godine. Iduće godine Marin Carić (1957 – 2000) i Branko Stojaković postavljaju na scenu Marulićevu “Juditu”. Bilo je to pravo proročanstvo ratne kataklizme. 1992. Stojaković pogiba u prometnoj nesreći te „Judita” postaje njegova oporučna predstava, a nakon nje uslijedile su mnoge velike produkcije. Konačno nakon 60 godina rada ove godine u lipnju zadarski lutkari useljavaju se u svoju novu zgradu.




 SLUK


Prvi susret lutkara održan je u Opatiji, u listopadu 1969. godine gdje su se susrela samo tri kazališta: Zagrebačko kazalište lutaka, Kazalište lutaka “Domino” iz Rijeke i naravno naše Kazalište lutaka Zadar. Susret je održan i slijedeće godine u Osijeku kada se trima kazalištima pridružuju Lutkarsko kazalište “Pionir” iz Splita te Dječje kazalište “Ognjen Prica” iz Osijeka. Nakon kratke pauze od šest godina, Zajednica kulturnih djelatnosti Općine Osijek 1977. godine osniva Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske, danas poznatiji pod skraćenicom SLUK. Potpomognuti od svih kazališta lutaka u Hrvatskoj osnovali su bijenalnu manifestaciju koja se održava svake dvije godine u Osijeku, a traje do danas. Jedini put kad se manifestacija nije održala u Osijeku bilo je 1991. godine kada je domaćin SLUK-a bio Zadar, a ove godine u lipnju, nakon dvadeset godina Zadar će ponoviti svoje domaćinstvo.