Kaštradina crnogorska, ajvar zamalo slovenski

U toj ponudi koja nedostaje svoje bi mjesto trebala naći i mnoga jela koja su bilo djelomice, bilo potpuno povezana s prostorom Zadarske županije i kojih nije malo. Može se spomenuti bukovački prisnac, janje na ninski, suhu hobotnicu, srdele na ražnju, lukoranski vitalac, mazinski krumpir, sir iz Kraja, inšavor…

Oporavak hrvatske kulinarske baštine započeo je prije nešto manje od deset godina i može se reći da se s vremenom sve bolje provodi. Brojne manifestacija u kojima se promoviraju domaći specijaliteti održavaju se tijekom čitave godine u svim dijelovima Hrvatske, u čemu ne zaostaje niti Zadarska županija, a organiziraju se i brojne smotre i degustacije vina. Također se ovom problematikom prošle godine konačno počela baviti i država. Donesen je pravilnik o hrvatskoj autohtonoj kuhinji u kojem se nalazi popis petstotinjak jela, zajedno sa standardima hrvatske gastronomije kako su je propisali stručnjaci. Predviđen je i posebni znak “Hrvatska autohtona kuhinja” koji će moći isticati oni restorani koji zadovolje postavljene kriterije u svojoj ponudi to jest da im autohtona kuhinja čini sedamdeset posto ponude njihova jelovnika. Za one kojima je prosjek ponude ispod sedamdeset posto, predviđen je posebni, “mali znak” koji će imati pravo isticati u skladu s Pravilnikom.
Pravilno vrednovanje nacionalne gastronomije priključilo se tako ugostiteljsko-turističkoj djelatnosti s kojom je ionako blisko povezano. No, dok hrvatski turizam i to na svim razinama, od obiteljskog pansiona do hotelskih kuća, već više od desetljeća uspješno i sve uspješnije posluje preko interneta, uporaba ovoga oruđa u promicanju hrvatskih autohtonih jela prilično je skromna, osobito ako se usporedimo sa zemljama iz najbližeg okruženja. Premda pretraživači poznaju pojam “hrvatska kuhinja” i kad ga se upiše na nekom od češćih svjetskih jezika, sadržaj koji se pod time dobiva nije uvijek sasvim zadovoljavajući.
Ćevapi über alles
Na njemačkom govornom području pojam hrvatske kuhinje je tako još uvijek neraskidivo vezan uz ćevapčiće, ražnjiće i pljeskavice. Može se, doduše, naći i puricu s mlincima, dagnje na buzaru, jastoga i fiš paprikaš, a tu su i sarma te punjena paprika koje su se naturalizirale u skoro svim istočno i srednjoeuropskim zemljama, dok se na nekim stranicama na njemačkom jeziku može naići i na arambašiće. Slastice su obrađene nešto bolje i netko si je dao truda i predstavio i međimursku gibanicu oko koje već desetljećima traje spor sa Slovencima koji je nazivaju prekmurskom. Predstavljen je također i neuspio pokušaj Slovenaca da zaštite ajvar kao svoj proizvod.
Stranice na engleskom jeziku koje su namijenjene najširoj, upravo svjetskoj internetskoj javnosti sadržavaju nešto širi izbor jela od onih na njemačkom, no i ovdje je skoro isključivo riječ o specijalitetima koji su zajednički većini prostora jugoistočne Europe. Onih uistinu autohtonih delikatesa zapravo je jako malo i skoro ih je nemoguće locirati na mreži. O brudetu se, doduše, može naći doslovce par rečenica u Wikipediji, no s nekim drugim specijalitetima može se doživjeti i neugodnih iznenađenja. Kaštradina se tako na engleskim stranicama svuda predstavlja kao tradicionalno crnogorsko jelo iz Njeguša.
Na hrvatskom – svega
Pozornost s kojom su ne samo Slovenci, nego i Crnogorci, Bosanci i Srbijanci priredili svoja kulinarska predstavljanja na internetu, znatno nadmašuje hrvatske pokušaje. Svaki posjetitelj s osrednjim znanjem engleskog jezika može saznati svakojake i u biti zanimljive priče i anegdote o Karađorđevoj šnicli, leskovačkom vozu, nastanku ajvara kao zamjene za kavijar, bosanskom loncu, đulbastiji i lutenici. Naši susjedi nisu također zaboravili spomenuti mnoge zajedničke dijelove gastronomske baštine, ali nisu propustili istaknuti svoje posebnosti. Ono što hrvatskom predstavljanju smeta puno više od ćevapa je izočnost jela kao što su komiška pogača, slavonski čobanac ili odnedavno zaštićeni soparnik.
U toj ponudi koja nedostaje svoje bi mjesto trebala naći i mnoga jela koja su bilo djelomice, bilo potpuno povezana s prostorom Zadarske županije i kojih nije malo. Može se spomenuti bukovački prisnac, janje na ninski, suhu hobotnicu, srdele na ražnju, lukoranski vitalac, mazinski krumpir, sir iz Kraja, inšavor…
Ono što svakako ohrabruje jest da su gastro web stranice na hrvatskom jeziku već sasvim solidno popunjene najrazličitijim receptima domaće i autohtone kuhinje i mnogim informacijama o toj tematici. To pokazuje da ne samo svijest, nego i potreba za takvim oblikom priopćavanja postoji i u području domaće gastronomije. Idući korak, u kojem, doduše, već kasnimo, bio bi prevođenjem makar na engleski jezik prilagoditi i otvoriti te sadržaje svjetskoj čitateljskoj javnosti, kao prvi marketinški korak prema tamošnjim tržištima.