Ima li humora bez Zagore?

Slika korisnika valentinam
TV SVEKRVA
Zvonko KUCELIN
Abdulah Seferović Sefi
SEFEROVIĆ KAO MANJINA / VELIČINA

Na Hrvatskoj su televiziji prikazali emisiju koja se zove „Sefi – dobri duh Zadra“ u kojoj su predstavili doajena zadarskog novinarstva gospodina Abduhala Seferovića zvanog Sefi. Ovaj je čovjek, tj. njegov život i rad, jedan od onih primjera kojega bi trebalo prikazivati kao uzor svima onima koji dolaze u nove sredine. Seferović je postao integralni dio kulturnog života Zadra, neka vrsta kroničara, osoba koja je jedan od simbola svoje struke i urbanog, uljuđenog življenja. Tko je jednom pogledao njegovu internetsku stranicu znat će o čemu govorim. On naime, za razliku od mnogih tzv. „kroničara“, ne piše zato da bi veličao sebe, već iz ljubavi prema gradu u kojem živi, a za to ipak treba biti čovjek malo iznad prosjeka.

Jedini bi prigovor imao na izvedbu i formu emisije. Naime, evidentno je da ovaj materijal nije radila, standardno kvalitetna ekipa Zadarskog studija Hrvatske televizije, jer vjerujem da bi njeni snimatelji i novinari to napravili jednako dobro, ako ne i bolje i onda se sigurno ne bi dogodilo da se jedna Tamara Šoletić prekrsti u „Šuletić“. Osim Šoletićke mogli smo vidjeti i druge ljude koji se brinu o kulturnom identitetu i tradiciji grada Zadra (Miljenko Domljan, Eduard Magazin...) i prava je šteta što je sve skupa trajalo samo dvadesetak minuta. I da... Za kraj, pitanje forme. Ova emisija naime spada pod serijal „Manjine“ po čemu bi se moglo zaključiti da Seferović u gradu Zadru spada u manjinu. A Sefi nije ni manjina i većina ovoga grada, već jednostavno rečeno – njegova veličina.

NAJČUDNIJA IZVEDBA HRVATSKE HIMNE

Kao što je poznato ja ne volim hrvatski klupski sport, ali sam veliki navijač hrvatskih reprezentacija, tj. živim za svjetska i europska prvenstva jer se tu ne može tek tako novcem kupiti kvaliteta. Na žalost, u nogometu i rukometu imamo igrače svjetske klase, ali posljednjih godina nikako da nam se posreći s trenerima. Zato nam ova 2018. Godina mora donijeti sreću i prvo ćemo s Červarom osvojiti europsko zlato, a onda na ljeto s Dalićem doći bar do finala svjetskog prvenstva.

Ali vratimo se i aktualnom natjecanju. S obzirom na to da su mi moji liječnici zabranili nerviranje, nikada ne pratim utakmice od početka, nego pričekam da povedemo s nekoliko golova razlike i onda se tek uključim. Protiv Islanda sam pak bio prisiljen gledati od prve minute i doživio sam jednu od najžešćih trauma od kako pišem ovu tv-kolumnu. Prvo sam sa zadovoljstvom popratio intoniranje islandske himne, a zadovoljstvo je bilo zbog toga što nije bilo primitivnih ispada i vrijeđanja protivnika i njihovih svetinja, što ne bi voljeli da nama netko radi, a onda je uslijedio šok. Himnu je naime otpjevala jedna žena koja je to napravila u skladu sa svojom profesijom, a radi se očigledno o školovanom sopranu. Problem je u tome što je sve to djelovalo vrlo egzaltirano i nikako nije spadalo u sportsku dvoranu. Najgore je bilo to što su igrači i publika također počeli pjevati i to je djelovalo puno umilnije i skladnije pa je to više ukazivalo na potpuno pogrešan izbor načina izvođenja himne i nesklad njene izvedbe. Da se razumijemo. Gospođa je očigledno školovana pjevačica, ali u ovom slučaju takve stvari jednostavno ne idu, a pogotovo što sam čuo da je protiv Srbije himnu izvela klapa koja je djelovala puno uhougodnije. Ma nema veze. Neka pjevaju i tamburaši samo da mi i dalje pobjeđujemo.

REKLAMA ZA JEDNE I DRUGE

Velika se prašina prošloga tjedna podigla oko emitiranja filma „Ministarstvo ljubavi“ koji navodno vrijeđa tekovine rata i sl. Film je prvo skinut, a onda je nakon reakcija javnosti vraćen u program, ali ne u 21.30 kako je trebao ići, nego malo prije ponoći. I to je sada kao neko rješenje da svi budu zadovoljni. A u stvari su svi i zadovoljni. Ovi koji su se bunili su malo bili u javnosti, film je dobio priličnu reklamu tako da ga je praktički pogledalo više ljudi nego što bi to inače bilo, a ja sam ga morao pogledati jer u njemu uz Dražena Khuna igra i meni omiljeni glumac Stjepan Perić koji je blistao u humorističnoj seriji „Instruktor“. I što reći? Film ko film. Onako, češka škola, umjerena duhovitost... Ali ja sam nešto shvatio. Kada hoćeš u ovoj zemlji napraviti komediju onda treba posegnuti za Dalmatinskom zagorom. „Muškarac bez brkova“, „Sonja i bik“, „Oprosti za kung fu“... Izgleda da je vlaški govor jako smiješan.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 votes)