Trinaesto mjesto? Ne’š ti…

PSIHIČKI PROBLEMI JEDNOG KOLUMNISTA
Jedna stručna osoba koja se bavi ljudskom psihom, još je prije nekoliko godina zaključila da u mojim tekstovima, koji se odnose na javne manifestacije i emisije vezane uz glazbene događaje, postoji vrlo primjetna doza sadizma, zlobe i da ne ponavljam čega sve ne. To se osobito odnostilo na tekstove o komemoraciji za Majkla Džeksona, zabavne tv-emisije, a najviše na komentiranje manifestacija tipa „Eurosong”. Ta stručna, medicinski obrazovana osoba je po tom pitanju bila posve u pravu, jer je to stvarno istina. Posebno me nervira ono što se zove „fetišizacija”, tj. kada se nečem pridaje veća važnost nego što to zaslužuje, a po tom su pitanju uvijek u prvom planu naš sport i sudjelovanje na Eurosongu.
SLAVLJENJE BEZ RAZLOGA
Ne, ovaj put nisam napisao ni riječi o Eurosongu, a razlog je vrlo jednostavan. Nisam ga ni gledao jer sam imao pametnija posla na Višnjiku u društvu s još osam tisuća ljudi i nije mi bilo na kraj pameti provesti večer uz televiziju koju, u stvari, ni nemam. Poslije sam čuo da je onaj mladi gospodin bio 13. i da je to veliki uspijeh. Sjećam se dana kada su naši predstavnici bili prvi, četvrti, peti, sedmi, ali da se nešto padalo u nesvijest i slavilo osvojeno trinaesto mjesto, baš i ne. Gledao sam doduše tu pjesmu i taj nastup, ali da se nešto posebno izdvaja u moru sličnih pjesama, baš i nisam primijetio. Ma nemam ja ništa protiv toga Jakova, ili kako se već zove, ali me smeta ta samodopadnost koja je prisutna u cijeloj priči, a pogotovo što me to „čas falset – čas belcanto” pjevanje malo i nervira, tj. djeluje mi malo kao cijepanje ličnosti, da ne kažem shizofrenija. Drugim riječima – svaka vama čast. Zabavljajte se vi koliko hoćete na tim susretima, ali ne na naš račun i molim vas – bez lažnih oduševljenja i egzaltiranih ispada, jer trinaesto mjesto ipak nije ni blizu vrhu.
SVI SMO PONEKAD OPET ZAJEDNO
Show „Super ljudi” jedna je od onih „Svi Smo Opet Zajedno Jer Nam Je Inače Premaleno Tržište” emisija u kojoj se susreću ljudi iz bivše Jugoslavije, ili, kako sada vole reći – iz regiona. Činjenica je da je za emisiju, kada se već radi, bolje da ima veće tržište, pa su to napravili i ovi te su, koliko sam razumio, namijenili svoj proizvod za sve zemlje bivše Juge, osim Slovenije i Makedonije, što je donekle i logično, jer mlađi ljudi u tim zemljama slabije govore naše jezike, nego njihovi roditelji nekada. U žiriju su neki poznati ljudi koji su manje /u većoj mjeri/ ili više /u manjoj mjeri/ simpatični, a koji i nemaju mnogošto za reći, jer su im gosti više u domeni znanosti, nego šoubiznisa. Voditelj je očigledno Crnogorac, ali, da ne bi sada ispalo da im ja brojim krvna zrnca, vratimo se mi na samu emisiju.
„TI SI DIVNA OSOBA, MADA NEMAMO POJMA TKO SI TI”
Činjenica je da su natjecatelji ljudi koji, u većini slučajeva dobro zamjećuju i pamte, pa im se takvi zadaci i zadaju, a publika i stručni sud padaju u nesvijest od ushićenja. Meni osobno, neki od tih pamtitelja bacaju malo više na neke probleme vezane uz neka stanja, o kojima sada ne bih raspredao jer za to nisam dovoljno stručan, ali ako su u emisiju došli dobrovoljno, onda je to u redu. Ono što mene strašno živcira, to su pojedini komentari koje možemo čuti od članova žirija, a u kojima su oduševljeni natjecateljima, a osobito onda kada se radi o mlađim osobama ili djeci. Ono što me izluđuje je izjava – „ti si divna osoba”. Ma kako on u par minuta može zaključiti da je netko divna osoba!? Dobro, da je taj netko u tih par minuta napravio nešto izuzetno humano, da je spasio nekome život, ili da je donirao neke žešće novce za nekog potrebitog, ja bih razumio i rekao da je to divna osoba, ako ćemo suditi samo po tome činu. Ali samo zato što je netko u stanju zapamtiti neke nizove brojeva, ili dijelove slika, proglašavati toga za „divnu osobu”, meni je osobno potpuno van svake pameti.