Ostavite novce i bježite!

Pogledajmo istini u oči, i jasno priznajmo da je situacija godinama nepromjenjena i da oni sitni pomaci ne prate porast vozila, a pogotovo ne komoditet, obijest i bezobrazluk Zadrana kojima je ispod časti napraviti dva tri koraka do grada, pa se svi žele parkirati ispod zvonika katedrale
Već se dulje vrijeme po svim medijima govori o upitnoj turističkoj sezoni. “Hoće doći – neće doći”, “preživjet ćemo i bez njih – propali smo ako ne dođu”, i sve u tom stilu. Smišljaju se slogani, daju popusti (to pak malo rijeđe), i radi se na tome da se spasi što se spasiti dade. Onima koji ne misle da treba živjeti za turizam ili od njega, i koji od tog istog turizma imaju samo paprene cijene stambenog kvadrata, skuplju hranu, piće i ostale troškove života, njima je svejedno, ali zato onima koji su sudjelovali u “apartmanizaciji” najljepše obale na svijetu, onima koji su puno uložili u objekte i lokale, crne misli kolaju glavom. S druge strane, kod takvih je prisutan neki čudan način razmišljanja, po kojem se turizmom baviš tako da osim objekta ne napraviš ništa drugo, a turisti su poput rumenog nordijskog kupača koji je odlučio preplivati Amazonu na mjestu gdje se održava godišnja skupština krvoločnih pirana, i treba ga dakle oglodati do same kosti.
NAJLJEPŠI TRG NA SVIJETU ILI….
Zeleni trg, ili kako ga još zovemo Forum, jedan je od najljepših urbanih prostora na svijetu. Tako bar mislimo mi, koji smo na njemu odrastali, a i drugi koji vole ovaj grad. Prije dvije tisuće godina Rimljani su ga napravili velikog poput nogometnog igrališta, sa svojim svjetovnim i posvećenim dijelom (žrtvenik je još u Arheološkom muzeju, mogao bi korisno poslužiti). Onda su koje tisućljeće kasnije i stari Hrvati malo gradili po njemu i oko njega, pa je tako nastala jedna od najzanimljivijih i najljepših predromaničkih građevina crkva Svetog Trojstva ili Donata, a nešto kasnije i sv. Anastazija i sv. Marija (tu je malo pomogao i Koloman). Prije stotinjak godina dobili smo i veliki zvonik i tada je bilo gotovo s gradnjom, bar što se sakralnih objekata tiče. Za vrijeme Drugog svjetskog rata savezničke su bombe sorile sve stambene zgrade, a mimoišle crkve (osim sv. Marije, ali je ona lijepo obnovljena) tako da smo dobili velik, slobodan prostor, na kojem se relativno dobro uklopila i nova zgrada Arheološkog muzeja. I to je bilo sve do zadnjega rata. U njemu, hvala Bogu, ništa na Forumu nije oštećeno, a nakon njega, povratkom turista, netko je mudro zaključio da je to idealno mjesto za štandove sa zanimljivim artiklima.
…GYPSY MARKET
Moja iskustva iz mnogih naših turističkih mjesta, uvijek su ista. Mještani takve trgovine – svaštare u pravilu ne podnose, iako oni, sami po sebi ipak predstavljaju nekakvu turističku ponudu. Nekada smo ih posprdno nazivali “gypsy” marketima, i smijali se ponudi suvenira, drvenim čapljama, reljefima mostarskog mosta, starca koji ore plugom, klatnom i čunjićima, te sitnom bižuterijom, a danas su ti trivijalni i kičasti artikli zamjenjeni visokoumjetničkim predmetima poput električne šarene slike vodopada koji šumi (uistinu ne znam kako se to čudo zove), dječjih automatskih pušaka sa plastičnim mecima, domoljubnih artefakata, od nacionalnih simbola do konkretnih ličnosti, i ostalim lijepim stvarima kojima je pravo mjesto uz najnamenitije povijesne građevine našega grada. U redu je, ne kažem ja da se ne mogu kupiti korisne stvari poput šešira, marama, maski i peraja te razglednica, ali zašto se ti objekti nisu mogli smjestiti na neko zgodnije mjesto? Na ovaj je način potpuno zauzeto šetalište prema rivi. Zašto? Zato jer prodavači imaju običaj svoje štandove (koje inače, koliko mi je poznato, skupo plaćaju i tako pune gradski proračun) proširiti još za koji metar-dva-tri, i tako zauzeti pola ulice. Ipak, činjenica je da svi rade i zarađuju, što znači da ovakvi turisti vole ovakve “suvenire”. Pa neka im bude. Ali zašto na ovakvoj elitnoj lokaciji? 
PROMETNI KOLAPSI
Kao što sam već jednom napisao, prometna situacija našega grada je tema koja zahtjeva poseban osvrt i sociološko-psihopatološko-ekonomsku analizu, pa ćemo se zadržati samo na problemima u turističkoj sezoni. Eto smo, hvala nebesima, dočekali otvorenje drugog kraka tunela Sv. Rok kojim sam rijetko prolazio, pa me ovakvog sebičnog baš i nije briga za to. Ipak, gosti će nam lakše dolaziti, što je velika stvar. A kada dođu automobilima u Zadar – bolje da ne dođu. Jako ih puno ljetuje sjeverno od grada, i nakon cjelodnevnog prženja navečer dolaze u grad preko križanja na “Smirićima” (namjerno pišem “S”, a ne “Ž”. Valjda znam kako mi se obitelj zvala), koje se baš sada na pragu sezone obnavlja. Kada se nekako uđe u grad, čovjek se uvaljuje u opasnu, za živce pogubnu avanturu, pa vozi satima do vrha Poluotoka i pokušava se negdje parkirati. Ni u kojem turističkom vodiču nisam vidio upozorenje gostima o strašnoj gužvi koja vlada, o nepostojanju dovoljnog broja parkirnih mjesta, a bome ni o upućivanju na parkiralište na Ravnicama i na Đilu. Na ovom mjestu jasno i glasno kažem da to ne bi ni imalo nekoga smisla, jer su ta parkirališta (osobito Ravnice) prenatrpana i preko ljute zime, a kamoli preko ljeta. Pogledajmo istini u oči, i jasno priznajmo da je situacija godinama nepromjenjena i da oni sitni pomaci ne prate porast vozila, a pogotovo ne komoditet, obijest i bezobrazluk Zadrana kojima je ispod časti napraviti dva tri koraka do grada, pa se svi žele parkirati ispod zvonika katedrale.
MUKE PO GOSTIMA
Dođeš tako na ljetovanje, a ona punjena paprika koju vučeš još iz rodnih Čeških Budjejovica više nije tako sviježa i dobra. Otrovan si i odlaziš u bolnicu. Bolnica dakako pruži pomoć, ali i pošalje gosta do Hitne da uzme uputnicu. Treba im objasniti kako doći do Hitne. To nije problem problem je što će ta operacija zbog strašne gužve trajati taman toliko da je mudro unaprijed uzmeti i uputnicu za internista (srce, tlak), neurologa (glavobolja, inzult) i naravno za psihijatra (slom živaca), jer sve ti to prijeti kada ljeti voziš po gradskoj gužvi. Olakotna je okolnost što je ove godine konačno (napominjem – KONAČNO!) napravljen kružni tok (ili se možda kaže tijek), tako da se do bolnice može doći i direktno sa Bulevara, a ne samo preko Relje.
Posebno bih apostrofirao dvije situacije. Jedna je bila kada su me prošlog ljeta turisti ispred robne kuće na Relji (kao da postoji neka druga) pitali kako će stići autom do Poluotoka. E pa sada vi dragi čitatelji zamislite sebe u toj situaciji. Kako bi vi to objasnili gostu? Ne bi shvatio ni domaći, a kamoli strani. Drugi sam cirkus doživio prije neki dan kada su pristala dva ogromna trajekta iz kojih je krenula prava bujica vozila koja je momentalno pri susretu sa normalnim prometom (normalnim!?) napravila zastoj, a u sve se to umiješao i popularni vlakić kojem netko odgovoran neodgovorno dozvoljava vožnju po prometnicama i pravljenje još veće gužve.
KULTURNA PONUDA
Da bismo uopće govorili o kulturnoj ponudi, trebamo nešto definirati. Kome mi to nudimo kulturu? Onoj gomili koja je došla iskoristiti svaku sekundu za dobivanje preplanulog tena i kojoj je sve ostalo samo odmor od toga, ali na način da se na svemu uštedi? To je onda đir po gradu obilazak “orgulja” i “pozdrava” koji, budimo realni, kao da su ciljano napravljeni za takav profil gostiju. Tu će se oni slikati svojim digitalcima i sjesti će, a da ne moraju platiti ni naručiti. Ali to nije kulturna ponuda. Kulturna ponuda su muzeji, izložbe, predstave, koncerti, dakle ono što većinu gostiju nimalo ne zanima, a osobito ako za to treba platiti ulaznicu. Osim toga, što je vrlo indikativno, pri organiziranim obilascima, od muzeja se razgleda samo “Zlato i srebro Zadra”, dok drugi muzeji kao da i ne postoje. Tko zna, možda se ovoga ljeta krene i prema Muzeju antičkog stakla. A nije da nemamo bogatu ponudu. Tu su Kazališno ljeto, Zadar snova, Zadart, pa udruga Šigureca, ali te vrijedne događaje posjećuju mahom Zadrani i tek rijetki kulturniji gosti, dok većina svoje kulturne potrebe zadovoljava kupujući autohtone suvenire na već pomenutim štandovima.
ZABAVA
Što se tiče zabave, situacija je slična, a sve je vezano za grad i sitne noćne sate. Nemamo baš neke rastrošne goste, i većini je cilj prošetati dječicu đir po gradu, da se malo odmore od plaže i to im je dovoljno. Ove razne fešte i feštice su pokušaj ugostitelja da dignu neku dodatnu paru, a to je moguće mahom sa domaćim stanovništvom. Pa se tu dovedu neizbježne klape, nešto se roštilja, a u stvari se samo stvara još veća gužva bez nekoga efekta. Neš´ti ponude. Nešto mlađih ljudi ide po partijima tek toliko da se potroši malo alkohola i sličnih stimulativnih sredstava, a o čemu svi sve znaju ali nitko ne govori otvoreno. Lijep je broj mladih kojima se zabava sastoji od sjedenja na Rivi sa bocom pive ili vinčine u ruci, a koji se od onih sa partija razlikuju po tome što koriste daleko jeftinije stvari na kojima legalno zarađuju vlasnici obližnjih trgovina (osim ako su kupci maloljetni, što nije neuobičajeno). Rezultat je, pak, isti. Bljuvanje po grmlju i plašenje poštenih prolaznika. Osim toga, što se turisti imaju zabavljati? Đir po gradu i na spavanje, skupiti snagu za sutrašnju turu izlaganja sunčevim zrakama. To je prava zabava.
KAKO JESTI I PITI?
Naši se gosti, u većini, ponašaju kao zadnja sirotinja koja uopće ne misli o svojim domaćinima i šparaju svaki novčić, umjesto da bez pogovora ostavljaju sve svoje imanje našem domaćem čoviku koji je uložio silna sredstva u restorane i apartmane. To su nezahvalnici koji jednostavno ne žele plaćati nešto skupo i nekvalitetno. Ja obično ismijavam one koji škrtare na hrani a voze skupa vozila, ali ako malo pogledate što se sve nudi a za koje novce, shvatiti ćete o čemu govorim. Prvo, cijene pića po kafićima koje su ponekad, kao u slučaju prirodne limunade koja je deseterostruko veća od svoje nabavne cijene (pri čemu se ne potrude niti maknuti špice, nego samo onako stisnu limun šakom i dodaju vodu), uistinu kriminalne, a da i ne govorimo o tome da na mnogim mjestima ne možete dobiti decilitar vode uz kavu nego morate naručivati flaširanu vodu gdje dva deca koštaju kao tri litre u dućanu. Cijene su ponekad uistinu abnormalne, i nije čudo što nam turisti kupuju piće u dućanu, i ostavljaju ugostitelje da negoduju zbog njihove škrtosti.
Što se tiče hrane, situacija je u Zadru vrlo zanimljiva. Neki dan bio sam na jednom stručnom skupu u Zagrebu nakon kojega smo nas desetero otišli u neki usputni restorančić i za tridesetak kuna po glavi jeli desetak različitih ukusnih jela. Tako nešto je u Zadru nemoguće. U gradu je ponuda još i pristojna, dok se malo dalje nudi uistinu svašta. Zanimljiva je kategorija “povrće na žaru”. Za “samo” 40 kuna dobijete dvije i po fete balancane, jednu tikvicu i tri masline na koje je bačena šaka soli. Daleko je jednostavnije kupiti dvije pizze, negdje sjesti i pojesti ih u slast, nego plaćati ovakve stvari.
VRIJEME JE ZA APARTMANE
Već i vrapci na granama cvrkuću o tome da su apartmani vreće bez dna, da stvaraju samo gubitke, da gostiju nema, a kada i dođu da više razbiju i unište nego što novaca ostave, i da su, jednostavno rečeno, nešto potpuno neprofitabilno. Tim više začuđuje njihov broj, i to koliko ih se još gradi. U zadnje vrijeme vozim se malo biciklom po Boriku, Kožinu, Petrčanima, Zatonu i Ninu, i nisam mogao ni zamisliti koliko ih je sagrađeno. Pa tko će sve to napuniti? Kako će ti siroti ljudi preživjeti do iduće godine? Iskreno govoreći, baš me briga. Tko ih je tjerao da grade trokatnice? A doći će ipak nešto gostiju. Pa će opet biti brojanja, koliko su se puta tuširali, koliko su puta povukli vodu u vodokotliću, da i ne govorimo da svatko tko ostane manje od deset dana stvara čisti gubitak. Ipak, ovo je vrijeme kada ne možeš naći ni jednoga majstora, jer su se svi razmilili po vikendicama i kućama, gdje rade zadnje pripreme za prihvat dragih nam gostiju, a koji će sve to tijekom sezone, kako kažu bijesni domaćini, temeljito uništiti. Zato je najbolje odreći se takvih nametnika i u pravom kršćanskom duhu, u dogovoru sa karitativnim i socijalnim udrugama, primiti besplatno djecu iz domova i hrvatske obitelji slabijeg imovinskog stanja, da tako bolje upoznaju lijepu našu i njeno tradicionalno gostoprimstvo.
DOBRO DOŠLI DRAGI GOSTI
Crno nam se piše. Po svemu sudeći sezonu mogu spasiti građani bivše, znate već koje države. Mi smo sada u nekim nelijepim odnosima sa Slovencima, a opet, zanima me tko će odbiti primiti slovenskog gosta. Opet će se s prijezirom gledati na goste iz bivšeg istočnog bloka, a i mnogi bi se Zagrepčanin mogao provesti kao moja rodica koja je rođena Zadranka, ali su joj zbog zagrebačke registracije naši primitivni divljaci pod okriljem mraka oštetili novo auto. Opet će se naši kršni momci junačiti po disco klubovima i izazivati incidente o čemu ćemo na žalost čitati po crnim kronikama, a ljeto je i idealno vrijeme za pokazivanje skupih auta i divljanja s njima između turističkih kombija i karavana, koji svojom sporinom tako iritiraju naše žestoke vozače. Jer, grad i turistička zajednica mogu se truditi napraviti najbolje, ali ne mogu promijeniti mentalni sklop pojedinih naših sugrađana. I da ne duljim više. Nuditi ćemo premalo, a tražiti previše.

 GRADU NA SRAMOTU

Kada je moj pradjed Giovani Smirich, ugledni povjesničar, restaurator i umjetnik, prije devedesetak godina u vrtu svoje kuće napravio sfingu, nije ni slutio da će jednog dana služiti na ruglo i sramotu gradu i ljudima koji se osjećaju njegovim dijelom. S obzirom da se nalazi uz prometni dio obale koji bi jednoga dana trebao postati “lungo mare”, turisti zastaju i pitaju o čemu se radi, ali to na žalost ne mogu saznati. Ne postoji ni jedan natpis, ploča, slika u vodičima, ništa što bi gostu objesnilo o čemu se radi, tko je to napravio, zašto se nalazi baš tu (a priča je zanimljiva i romantična), a da i ne govorimo da autor kao značajna povijesna ličnost i kulturni djelatnik, nema ni svoju ulicu. I umjesto da se njome upotpuni turistička ponuda toga dijela grada, sfinga onako unakažena i išarana, s vrtom i kućom koja je njen neraskidivi dio, služi da turisti vide kakvi smo prema svojoj kulturnoj i povijesnoj baštini. Sramota za cijeli grad.