17 °C
Online izdanje
Subota, 24.lipnja 2017.
Vi ste ovdje:  Home » Prilozi » Donat
RSS feed
Današnji broj
Donat
Povratak
Baština zadarskog majstora Gepetta
Piše: Abdulah Seferović
Ostala je svjedočiti kako je Branko Stojaković uspio u gradu bez ikakve lutkarske tradicije zažariti stvaralačku energiju koja će zadarske lutkare svrstati među vodeće lutkarske ansamble u zemlji, a lutkarstvo afirmirati kao prepoznatljivu oznaku zadarskoga umjetničkog identiteta - o Juditi
Branko Stojaković

Dvadeset godina nakon preranoga i tragičnog odlaska Branka Stojakovića još uvijek nije sagledana sva veličina i značenje njegove umjetničke baštine. Dobro se zna da je vidno obogatio poslijeratni zadarski kreativni potencijal i hrvatskom lutkarstvu proširio prostore stvaralačke slobode, ali nedostaje potanja analiza njegova udjela u modernizaciji hrvatske lutkarske poetike ili kataloga inovacija.

Rušenje paravana

Onaj tko, primjerice, primijeti kako na pozornici nove zgrade zadarskog Kazališta lutaka nema ni traga lutkarskom paravanu, teško se može dosjetiti kako je to u neposrednoj vezi s jednim od prvih Stojakovićevih iskoraka u veliku avanturu. On je bio taj koji je prije gotovo pola stoljeća, točnije 1963., porušio zidani lutkarski paravan u staroj dvorani u Jazinama, čime je širom otvorio vrata svemu onome što će izmijeniti okoštalu lutkarsku praksu, kao što su demistifikacija animacije ili brisanje granicâ među žanrovima.

Podjednako je na začuđujući način uspijevao ići ukorak s duhom novog vremena, u gradu koji je, prema opisu dr. Antuna Travirke, bio "reduciran na neveliki ljudski potencijal od jedva petnaestak tisuća stanovnika, u ogoljenom vremenu ruševina i teška rada, u neimaštini koja je reducirala i najskromnije prohtjeve, bez temeljitijih znanja, bez relevantnih informacija, bez mogućnosti ozbiljne komparacije ili oslonca na tradiciju".

Odgovor na tako što ne bi trebalo tražiti u devastiranom gradu već u Brankovoj darovitosti. Iz nje je izvirao kreativni potencijal i afinitet za nove medije - strip, film i televiziju. Ako mu je inozemstvo bilo nedosežno, a Zagreb daleko, u Zadru je mogao, uz nešto stranih filmova, gledati talijansku televiziju. Na jednoj strani, televizijski lutak Topo Gigio, a na drugoj strani lutkarske scene u igranom filmu Lili, s Leslie Caron i Mel Ferrerom, bili su dovoljan poticaj njegovoj nesputanoj imaginaciji.

U svakom slučaju, autentičan stvaralački nespokoj zabilježen je na malenoj, ali kreativno potentnoj zadarskoj lutkarskoj sceni, istodobno kada i u Zagrebu. Prva samostalna Brankova predstava - Čarobna kaljača iz 1961. godine - imala je podjednako povijesno značenje, kao što ga ima zagrebački Alibaba i 40 razbojnik, također iz 1961.

Duhovni kazališni prostor

Alibabu su međutim radili afirmirani umjetnici i iskusni kazalištarci, Berislav Brajković i Berislav Deželić, a Čarobnu kaljaču puki kazališni početnici, Zvonko Festini i Branko Stojaković. Ipak, u oba slučaja, prvi put u novijoj praksi hrvatskog lutkarstva autori se nisu trudili stvoriti privid u kojem će pozornica biti ono što nije već su dopustili da bude ono što jest - duhovni kazališni prostor.

U Zadru se time počela graditi poetika u kojoj lutke više neće tajiti da su lutke i kojoj će Luko Paljetak 2011. odati posebno priznanje: "Teatar funkcionira kao generalna metafora, a ne dokument. To sam naučio kao student u Zadru, gdje sam radio kao lutkar i redatelj u lutkarskom kazalištu".

Paljetak je među zadarske lutkare došao 1969. godine. Sa Stojakovićem je, uz ostalo, uprizorio legendarne predstave - Ružno pače (1972.) i Postojanog kositrenog vojnika (1978.). Dok je Ružno pače dočekano kao afirmiracija zadarske lutkarske semantike, dotle je Kositreni vojnik ocijenjen kao "najvažnija predstava u povijesti hrvatskoga lutkarstva". Njome je definirano novo shvaćanje animacije i porabe profinjenih postupaka za tvorbu metaforičkih scenskih slika, provi¬đenih dubokim i složenim konotacijama.

U svemu tome, pak, nije moguće previdjeti Brankovu antejsku vezanost za rodni grad. U osamdesetim godinama doslovce je dominirao pozornicama ondašnjega jugoslavenskog lutkarstva, ali nikada i nigdje nije bio tako uspješan kao u Zadru. Uspjeh je ponovio tek kada se vratio, a vratio se 1989. radi početka gradnje nove kazališne zgrade. U devastiranom, hladnom i praznom prostoru bivše crkve sv. Dominika tako je fascinantno vizualizirao Ribara Palunka (u režiji Edija Majarona) da je prihvaćen kao predstava neobične ljepote, slične "nekom čipkastom treperenju spiritualnih tvari". Proglašen je krunom ondašnjega hrvatskog lutkarstva.

Proročanske predstave

Znakovito je kako su u tom istom prostoru uprizorene predstave koje su na čudesan način postale proročanske. Prvo je Wieslaw Hejno 1990. s Mojmirom Mihatovom postavio Muku Svete Margarite, a iduće godine Marin Carić s Brankom Stojakovićem Marulićevu Juditu. Za Muku Svete Margarite rečeno je da je "postala prva prava proročanska najava ratne kataklizme", a za Juditu da je "djelo koje nije moglo biti više proročanski odabrano nego što jest".

Izvedbe, međutim, nisu prorekle kako će Judita postati oporučna predstava Branka Stojakovića. U njoj je sažeto sve ono zbog čega je bio "najveći hrvatski kreator lutaka i lutkarski scenograf, koji je razvio osobenu poetiku, za koju su vezani najsmioniji prodori i najveći dometi ne samo zadarskog Kazališta lutaka". Ta velika art-predstava "premašuje granice svog medija i pretvara se u vrijedan teatarski čin". U njoj "predmeti prevrtljivih dimenzija i oblika" tvore "neku novu, tajanstvenu dramatičnost, jaču od riječi".

Ostala je svjedočiti kako je Branko Stojaković uspio u gradu bez ikakve lutkarske tradicije zažariti stvaralačku energiju koja će zadarske lutkare svrstati među vodeće lutkarske ansamble u zemlji, a lutkarstvo afirmirati kao prepoznatljivu oznaku zadarskoga umjetničkog identiteta.

Preporučio ga dr. Vjekoslav Maštrović

Branko Stojaković rođen je u Zadru, 21. listopada 1937. Njegovu likovnu i tehnološku darovitost vrlo je rano uočio dr. Vjekoslav Maštrović koji ga je preporučio zadarskome Kazalištu lutaka. Ondje je volontirao od 1955. do 1960, pohađajući istodobno likovni tečaj ak. slikara Alfreda Petričića i akademika dr. Ive Petriciolija. Godine 1960. postao je stalnim članom umjetničkog ansambla Kazališta lutaka u Zadru. Taj angažman prekinuo je samo od 1980. do 1988, kada je djelovao kao samostalan likovni umjetnik.

Jamačno nije bilo lutkarskog kazališta u bivšoj Jugoslaviji u kojemu nije likovno opremio bar jednu predstavu. Također je gostovao u Žilini (Slovačka), Reggio Emiliji (Italija), Lodžu i Bjelsko - Biala (Poljska). Radio je u dramskim kazalištima Zagreba, Beograda, Zadra i Varaždina, na televiziji i filmu.

Često je izlagao na samostalnim i skupnim izložbama. Nagrađen je većim brojem strukovnih i društvenih priznanja. Bio je članom HDLU-a i ULUPUH-a.

Preminuo je 21. lipnja 1992. u Zagrebu od posljedica teške prometne nesreće u Palešniku pokraj Garešnice (na cesti Kutina Virovitica).

Kreativna okosnica kazališta lutaka

Branko Stojaković bez svake je sumnje u velikoj mjeri označio jedno značajno razdoblje hrvatskog lutkarstva. Njegov je opus toliko obiman da se (...) doima poput prave enciklopedije inovacija, izuma i zahvata koje su tradicionalno lutkarsko kazalište preobrazili u suvremeni, živi, dinamični medij čiji su jezik, smisao i poruka jednako razumljivi i atraktivni potpuno različitim generacijama. Za zadarsko Kazalište lutaka njegovo ime bilo je sinonim. Bio je postojana kreativna okosnica oko koje se formiralo fino vezivo kazališnog umijeća. Njegova inventivnost, funkcionalnost, smirena estetika i duhovitost njegovih rješenja bile su preduvjet i poticaj na kojem se temeljila kazališna igra.

(Dr. Antun Travirka, 1997)

Trenutno nema komentara

Komentiranje više nije dostupno
Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr