Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Preživjelima obeštećenje, krivcima kazne, mrtvima mir

Autor: Ivan Stagličić

17.09.2008. 22:00
Preživjelima obeštećenje, krivcima kazne, mrtvima mir

Foto: Ivan JAMIČIĆ



Treba vjerovati da će mlađe generacije ideološki neopterećenih povjesničara svojim objektivnim radom utjecati i na isto takve generacije političara i da će se svim žrtvama omogućiti da ostvare pravdu; živima obeštećenje za muke i patnje, a mrtvima pravo na mirno počivalište i dostojan tretman njihovoga stradanja. A u društvu koje se smatra dezideologiziranim i utemeljenim na indvidualnim vrijednostima, to ne bi smio biti neki nedostižni cilj
Obilježavanje 65. obljetnice oslobođenja i dokinuća talijanskog koncetracijskog logora na otoku Molatu bila je proteklog tjedna prigoda za podsjećanje na teška vermena Drugog svjetskog rata, kao i na teška stradanja stanovnika ovih prostora tijekom talijanske okupacije koja se, kako je više puta upozoreno na molatskoj obljetnici, lako zaboravljaju ili prešućuju. Sama obljetnica održana je pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH i u organiazciji Grada Zadra u koordinaciji s Udrugom logoraša antifašista talijanskog koncetracijskog logora Molat. Predsejdnik organizacijskog odbora ove proslave bio je dogradonačelnik grada Zadra dr. Rade Škarica koji je istaknuo:
– U povijesti hrvatskog naroda postoje događaji, postoje datumi, postoje povijesne istine na koje neprestano trebamo skretati pozornost javnosti, pozornost mlađih uzrasta, koje moramo trajno zadržavati u našem pamćenju. Jedan od tih događaja nesumjivo je i fašistički koncetracijski logor Molat, kazao je Škarica.
Etničko čišćenje otoka
Podatci koji su izneseni dovoljno govore sami za sebe. U 434 dana postojanja logora, u njemu je bilo zatočeno preko dvadeset tisuća ljudi, među kojima velik broj žena i djece. U razdoblju od 30. lipnja do 25. studenog umrle su ili strijeljane 422 osobe, a sveukupno se broj stradalih procjenjuje na tisuću, što sve dovoljno govori o strašnim uvjetima života koje su zatočenici prošli u ovome logoru. Mnogi od četristotinjak okupljenih koliko ih je bilo na obilježavanju ove obljetnice, bili su i sami zatočenici logora, uglavnom u dječjoj ili vrlo mladoj dobi i svjedoče o nehumanim postupcima, pogotovo izgladnjivanju i neodgovarajućoj ishrani, kao i neljudskim uvjetima smještaja kojima su tada bili izloženi.
– Radilo se o fašističkom projektu etničkog čišćenja hrvatskih otoka od hrvatskog življa. Te podatke svjesno i danas prešućuju mnogi istaknuti dužnosnici aktualne talijanske vlasti. Smatram da je konačno došlo vrijeme da se o povijesnim događajima i počinjenim zlodjelima na jednoj i drugoj stani progovori objektivno, nepristano i na temelju povjesno utvrđenih činjenica, kazao je Škarica.
– Bilo je to zločinačko vladanje, suprotvno Ženevskim konvencijama, međunarodnom ratnom pravu i pravu na život koje je regulirano međuanrodnim konvencijama, podsjetio je dopredsjednik Udruge logoraša antifašista talijanskog koncetracijskog logora Molat Josip Bašić koji je i sam bio logoraš na Molatu, kao i u logoru na Sardiniji. O planovima talijanske vlasti govorio je i predsjednik Udruge Boris Baraba, naglasivši da je konačni cilj bio etničko čišćenje hrvatskih otoka na koje su Talijani mislili naseliti stanovništvo iz Calabrije. Baraba je također podsjetio na zločine koji su počinjeni pod fašističkom upravom u Dalmciji gdje je do 15. srpnja 1941. izvršena promjena svih javnih natpisa i naziva, zatim i imena mjesta i drugih toponima, kao i samih imena i prezimena stanovnika koji su svi bili prevedeni na talijanski jezik. Podsjetio je također da nijedan od tadašnjih ratnih zločinaca nikad nije priveden pred lice pravde. Ipak, o ovome teškom periodu povijesti istina sve više izlazi na vidjelo.
Jedini bez odštete
– Ovaj bivši koncentracijski logor više nije svjetska i hrvatska nepoznanica u širem smilsu riječi jer je Udruga tiskala knjigu autora dr. Josipa Grbelje “Talijanski genocid u Dalmaciji, konclogor Molat”. Knjiga je tiskana uz novčanu pomoć poglavarstva grada Zadra 2004. godine i time je hrvatska javnost mnogo više saznala o ovom logoru. Udruga je također kontinuirano surađivala sa svim javnim medijima i obavještavala hrvatsku javnost o detaljima iz povijesti iz ovoga logora, istaknuo je Baraba koji je kazao i da se u bivšoj zapovjednoj zgradi logora namjerava osnovati stalna muzejska zbirka koja bi bila uključena u sustav školskog i sveučlilišnog obrazovanja a pokrenuta je i incijativa da se ovo mjesto proglasi Memroijalnim centrom stradanja hrvatskog naroda u fašističkim logorima tijekom Drugog svjetskog rata.
Na komemoraciji na Molatu upozoreno je međutim i na nelogičnost po kojoj su logoraši talijanskih kocnetracijskih logora, jedini logoraši u čitavoj Europi koji nisu obeštećeni.
– Ovdje treba istaknuti da su i talijanski građani antifašisti koji su bili zatočeni u fašističkim logorima dobili su obeštećenje, čak i mirovine, zahvaljući svojoj talijanskoj Vladi. Dakle, svi europski antifašisti zatočeni u fašističkim i nacističkim logorima, dobili su obeštećenje osim hrvatskih logoraša antifašista, zar to nije u najmanju ruku začuđujuće? – zapitao se ovom prigodom Boris Baraba te naglasio da ova Udruga od 1992. godine kontinuriano traži pomoć od Vlada republike Hrvatske obrazalažući u detalje pravo na obeštećenje.
– Međutim, niti jedna Vlada RH do sada nije se zauzela za svoje građane. Ispada da smo građani drugog reda. Oečkujem od našeg premijera da će prilikom prvog bilateraranog susreta s premijerom Republike Italije otvoriti pitanje obeštećenja nas logoraša. To je krucijalno pitanje za nas logoraše i moramo ga istaknuti da bi Vlada to konačno jednom pokrenula s mrtve točke i da bi nam pomogla pravo i novčano ishoditi naša prava od talijanske Vlade, istaknuo je Baraba te najavio upućivanje posebnog zakonskog prijedloga o ovom pitanju Hrvatskom saboru te izrazio spremnost logoraša za nagodbu ali i tužbu protiv Italije ako drugo ne uspije.
Važne Milanovićeve minute
Osim obilježavanja spomena na molatski logor, u javnosti je isto tako nedavno posebno odjeknula vijest o posjetu predsjednika SDP-a jednom drugom gubilištu. Posjet Bleiburgu i stratištu u Teznom. Milanovićev gest pozdravili su kao civlizacijsko dositgnuće skoro svi politički čimbenici, a i on sam ga je tako označio, naglašavajući da nije riječ o skupljanju političkih bodova ali ni da to ne znači nikakav promijenjeni stav prema Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Premda je posjet izaslanstva SDP-a na navedenim mjestima trajao tek nekoliko minuta, može se reći da su za hrvatsku stvarnost to važne i vrijedne minute. Prešućivanje ili marginaliziranje “svojih” i pretjerivanje i sotoniziranje “tuđih” zločina nažalost je na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni već i predugo bila praksa. Pokazala je to na neki način čak i svečanost na Molatu prigodom koje je spomenuta važna, humana i plemenita misija koju je među logorašima vodio svećenik Eugen Šutrin kojega su govornici označili kao “pravog rodoljuba”, no nitko tamo nije kazao da su istog tog svećenika-rodoljuba partizani ubili na prijevaru 1945. godine u Privlaci. Stoga je posjet predsjednika stranke koja makar povijesno gledajući baštini i ostavštinu Komunističke partije iz koje se vremenom, preko Saveza komunista Hrvatske, a potom Stranke demokratskih promjena razvila u današnji, demokratski, SDP, mjestu na kojem su komunisti počinili zločine, svakako jedan važan pomak u raščiščavanju ideološke magle koja omogućava česte i neumjesne manipulacije teškom sudbinom žrtava različitih ratnih i poratnih terora na ovim prostorima.
Hrvatska i Baltik
Hrvatsko društvo se doista, šezdeset i više godina nakon Drugog svjetskog rata mora prestati dijeliti na tada ideološki suprotstavljene strane, pogotovo kad se danas suočava s nizom važnih i dalekosežnih političkih odluka. To će se, puno bolje nego nekom deklarativnošću, postići konkretnim mjerama. Primjerice, konačnim zalganjem Vlade za obeštećenjem stradalnika talijanskih logora, ali isto tako i prestankom relativiziranja partizanskih zločina koje se, nažalost, mogu čuti i od najvišeg predstavnika državne vlasti. U tome Milanovićeve riječi da su “ti ljudi imali pravo pošteno suđenje” svakako ohrabruje iako je i on tom prigodom prešutio da su Bleiburgu i bezbrojnim drugim gubilištima bili ubijani i civili, ljudi koji doslovno nisu imali nikakve veze s nekim zločinima pa ni ideologijama nego su bježali pred “komunistima” za kojima je nastupala i sovjetska Crvena armija o čijim se zločinima na čitavom prostoru srednje i istočne Europe tek nedavno počinju objavljivati strašni podaci i povijesni dokumenti.
Ne treba u svemu ovome zaboraviti da je situacija u Hrvatskoj kao i u svakoj pojedinoj zemlji specifična, ali da ima i dodirnih točaka s mnogim drugim europskim zemljama budući ih je ogromna većina bila uključena u Drugi svjetski rat, a mnoge od njih i na različite načine, na obje, pobjedničkoj i poraženoj strani. Dvojbe koje se javljaju u Hrvatskoj imaju mnogo dodirnih točaka s onima u Estoniji ili Latviji koje su se također borile zajedno s Njemačkom, budući da im je to bio jedini način da sačuvaju svoju nezavisnot pred SSSR-om. Na strani Njemačke borili su se i Finci pa maršala Mannerheima nitko ne spominje u nekom “fašističkom” kontekstu, a spomenik mu i danas krasi Helsinki.
Treba vjerovati da će mlađe generacije ideološki neopterećenih povjesničara svojim objektivnim radom utjecati i na isto takve generacije političara i da će se svim žrtvama omogućiti da ostvare pravdu; živima obeštećenje za muke i patnje, a mrtvima pravo na mirno počivalište i dostojan tretman njihovoga stradanja. A u društvu koje se smatra dezideologiziranim i utemeljenim na indvidualnim vrijednostima, to ne bi smio biti neki nedostižni cilj.


Prvi su počeli Britanci
Jedan od problema koji se skoro uvijek nameće kada je riječ o sramotnoj instituciji koncentracionog logora je i njihovo stalno i isključivo povezivanje s Drugim svjetskim ratom, posebice sa silama Osovine. Premda je tada “doba logora” doseglo svoj vrhunac, ne smije se zaboraviti činjenica da je taj, svim pravima suprotan običaj, započeo dosta ranije. Bilo je to u Drugom burskom ratu 1899. – 1901. kad su Britanci ustanovili prve logore u koje se bez ikavog suđenja i samo na osnovu nacionalne pripadnosti trpalo bijele Afrikanere, većinom žene, starce i djecu i kojih je u tim logorima bilo zatočeno 26.000 a mnogi su iizgubili živote. Institucije logora potom su obnovljene u Staljinovom SSSR-u, a široko su i to kod obje strane bili u uporabi i u Španjolskom građanskom ratu. Zanemarena činjenica da koncentracioni logori ne moraju uvijek biti “fašistički” sigurno je pridonjela očuvanju te jezive institucije u raznim krajevima svijeta do dana današnjeg, čega smo i sami bili svjedoci tijekom Domovinskog rata.