U Knin smo se vozili u kamionu kao kukuruz

No ništa nam nije smetalo jer smo svi bili zaljubljeni u nogomet – kaže Emilio Mazija
Brojni su igrači nosili dres nogometnog kluba iz Arbanasa. S nekim od njih razgovarali smo ovih dana u povodu proslave 100 godina igranja nogometa među zadarskim Arbanasima.
Emilio Mazija (1930.) danas živi u Italiji, a sjećanja na nogometne dane u Arbanasima još su svježa.
– U Italiju sam otišao 1957. kad sam imao 27 godina. Uvijek kažem da su najbolje godine mog života bile one koje sam proveo u Arbanasima. Tada smo imali dobru momčad s nekoliko vrhunskih igrača među kojim bih izdvojio Vicu Maziju, sigurno najboljeg igrača Arbanasa. Nogomet se u Arbanasima igrao uvijek, a poznati su bili i naši turniri na kojima smo mi kao Mazije igrali protiv Kotlara, Bajla i ostalih ekipa. Igralište je bilo u Jazu, ali to je bilo igralište bez trave pa smo prije utakmice bacali garbun od kojeg bismo svi pocrnili. Bili smo siromašni pa nas je na gostovanja u svom kamionu znao voziti Đeno Bajlo. Tako smo se u Knin vozili kao žito ili kukuruz i to po neasfaltiranom putu. No ništa nam nije smetalo jer smo svi bili zaljubljeni u nogomet.
Njemačka promocija Đanija Matešića
Đani Matešić (1940.) jedan je od igrača Arbanasa koji je ostvario međunarodnu karijeru. Igrao je Matešić na lijevom i desnom krilu i do danas nije poznato koja mu je noga “jača”. Mnogi današnji treneri dali bi bogatstvo za igrača koji kvalitetno može igrati uz obje linije igrališta. Pamti se i njegov pogodak njemačkoj reprezentaciji koji je postigao za Duisburg u prijateljskoj utakmici odigranoj 1966. godine.
– Počeo sam u pionirima Arbanasa, a sa 18 godina ušao sam u seniorsku momčad za koju sam igrao do 24. godine. U tom periodu najviše pamtim Vicu Maziju kao sigurno najboljeg igrača Arbanasa svih vremena. Maziji sam zahvalan na svemu što sam u Arbanasima naučio o nogometu. Budući da nisam mogao pronaći posao punih pola godine, otišao sam u Njemačku gdje sam se bavio ugostiteljstvom u svom restoranu. Kad sam došao u Duisburg, koji je bio u prvoj ligi, nastavio sam igrati i u Duisburgu sam se zadržao godinu dana. Tamo mi je trener bio Rudi Gutendorf od kojeg sam puno naučio. Konkurencija u momčadi je bila velika, a problem je bio i taj što nisam znao njemački jezik. U Duisburgu sam malo igrao, zbog posla i privatnih obveza nisam se mogao potpuno posvetiti nogometu i nakon godinu dana sam otišao iz Duisburga. Ipak, nogomet sam nastavio igrati, ali u nižem rangu. Karijeru sam završio u 35. godini, a iz Njemačke sam se u Zadar vratio nakon 15 godina.
Pijesak El Shata
Vice Mazija (1932.) imao je 12 godina kada se upoznao s nogometom. Susret s najvažnijom sporednom stvari na svijetu imao je 1944. godine u El Shatu, kompleksu izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju (Egipat). U El Shatu je od ljeta 1944. do 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.
– U El Shatu nas je bilo oko 30 tisuća. Nogomet sam odmah počeo igrati s onima koji su bili znatno stariji od mene. Sve što sam naučio o nogometu naučio sam na pijesku. Tada mi je postalo jasno zašto Brazil ima najbolje svjetske nogometaše. Razlog je treniranje na pijesku. Kad sam se vratio u Arbanase prva utakmica koju sam igrao bila je za Mazije protiv Crkve. Zabio sam sedam od osam golova za svoju momčad, a to je utakmicu gledao i Josip Bepi Marušić, odličan nogometaš, sigurno jedan od najboljih zadarskih igrača, koji me pozvao u juniore Zadra. Brzo sam se vratio u Arbanase i igrao za još nekoliko klubova.
Mazija je karijeru završio 1965. godine. Teško mu je palo preseljenje s igrališta iz Uvale Bregdetti na prostor pored kasnije izgrađenog autobusnog kolodvora.
– Mislim da je s našom generacijom otišlo puno toga kad je riječ o nogometu u Arbanasima. Nekad je od 11 igrača u momčadi bilo deset iz Arbanasa, a danas ne znam je li ijedan igrač Arbanas. Osim toga ni Zadar, kao nositelj nogometne kvalitete, nikada bez barem tri-četiri igrača iz Arbanasa nije mogao dobro igrati. Kad su Arbanasi prestali igrati za Zadar, i Zadar je počeo lošije igrati.
Sedamdesetih dobre premije
Milan Rovis (1948.) danas je tehniko zadužen za klupske veterane. Za sebe će Rovis reći da je “u klubu 63 godine, a to znači od rođenja”.
– Od kada znam za sebe uvijek sam bio na igralištu u Jazu, a kasnije na kolodvoru. Od 1964. do 1981. osim kao igrač u klubu sam bio i kao blagajnik, tajnik, trener i domar i živio sam za svoj klub. Sjećam se kada smo od 1973. do 1975. igrali u Dalmatinskoj zoni i kada smo znali dobivati i premije. Bilo je mjeseci kada bih zaradio više od tih premija nego od plaće koju sam imao u brodogradilištu.

Ljubav i(li) novac

Zanimljiva je Mazijina usporedba nogometa nekad i danas.
– Danas je nogomet potpuno drugačiji, sve se komercijaliziralo i nigdje ne vidim da netko igra nogomet iz ljubavi. Mi nikada nismo igrali za novac i jedino što nam je bila nagrada jest ljubav naših navijača. Osim toga današnji igrači kao da svaki put hoće s loptom ući u gol. U naše vrijeme puno se golova davalo iz daljine i to s tzv. loptom peticom s kojom ne znam kako bi se snalazili današnji igrači.

Kontinuitet Beginih

Veliki trag u arbanaškom nogometu ostavio je i Anđelo Mazija (1931.) koji je u 20 godina karijere bio igrač, trener i predsjednik Arbanasa. Vice i Anđelo Mazija su iz velike nogometne obitelji Mazija s nadimkom Begini. Ni jedna druga zadarska obitelj nije ostavila toliki trag u nogometu. Prema podacima iz knjige Sport kod zadarskih Arbanasa (Drago Marić, Bernard Kotlar, 2008.) Anđelo Mazija je u sezoni 1974./75. postao prvi trener profesionalac (primao je plaću) u povijesti arbanaškog nogometa.