Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Nagrada je bitna jer je na neki način dokaz prepoznavanja

17.10.2011. 22:00
Nagrada je bitna jer je na neki  način dokaz prepoznavanja


Ono što me primarno interesiralo bilo je da se nikad ne ponavljam, nego da svaki put u javnost izađem s nekim novim vrijednostima. Kad dobijete nagradu to je kao neka mala potvrda da je taj iskorak bio uspješan. Naravno, ako čovjek ima dobre temelje ne treba mu nagrada kako bi bio svjestan da ide u dobrom smjeru


Prošlo je petnaestak godina od kad se Dražen Trogrlić zadnji puta predstavio Zadranima i to kiparstvom. Ovoga puta Trogrlić se vratio, inovativan kako samo veliki umjetnici mogu biti te se svojom izložbom u staklu “Zviježđa mediterana” savršeno uklopio u jedinstveni zadarski Muzej antičkog stakla. Ipak, u Draženovim zviježđima nema baš ništa antičkoga, osim činjenice da je kao umjetnik u staklu nastavljač tradicije staklarstva koja je davno njegovana u antičkoj Grčkoj i Rimu. Njegova zviježđa su suvremena, istovremeno i svijetla i izuzetno tamna, ovisno iz kojeg kuta ih promatrate. I dok bi se obojeni stakleni tondovi smješteni na podu izložbene prostorije ispod umjetnog svjetla mogli učiniti prizemni nekom s manje mašte, ne leži li čarolija ove izložbe upravo u tome što su Trogrlićeve zvijezde baš tu, na dodir ruke i tko se odluči poigrati mogao bi opipati isijavaju li možda zvijezde toplinu, kakve su na opip, što je ispod njih?
Prostorna igra
S Draženom smo razgovarali uoči otvorenja njegove izložbe u MAS-u. Osim što je bio oduševljen Zadrom kao mediteranskim gradom, možda je zato i apostrofirao baš mediteran u nazivu svoje izložbe, Dražen je bio susretljiv i u odgovorima na pitanja za naš list.
Počnimo od izložbe “Zviježđa mediterana” postavljene u MAS-u. Tonko Maroević predgovor u katalogu izložbe naziva “Hvatač svijetla”, no što zapravo predstavljaju “Zviježđa mediterana”?
– Cijela je ova izložba jedan logički slijed u kontinuitetu htijenja i stvaranja nove vrijednosti. Problematiziranje svjetla dosta je dugo u fiksaciji moga stvaranja, a ono što je Tonko primijetio u predgovoru vezano uz svjetlo referira se na skulpture u mramoru, specifičnom po svojoj strukturi i obradi u kojoj se nalaze kristali. Ako skulptura uvažava svjetlo započinje dematerijalizacija, od tud je problematiziranje i počelo.
Staklo je kod mene već dugo prisutno kroz slikarski medij, a kada je u jednom trenutku došlo do potrebe da pronađem nove mogućnosti za problematiziranje boje i njene vrijednosti staklo se tu našlo kao idealan medij koji omogućava formu, protočnost i gibljivost koju drugi materijali nemaju. “Zviježđe mediterana” je prostorna igra koja može obuhvatiti oko 200 metara kvadratnih tlocrtne površine u kojoj taj fluid boja vrlo lijepo dolazi do izražaja. Ta igra je vrlo homogena, svaki je element za sebe svojstven, on jest, ali i ne mora biti u nekakvoj cjelini.
Počeli ste sa srednjovjekovnim vitrajima koje ste izrađivali za crkvene prostore. Kako ste od vitraja napredovali do ovako suvremenog djela u mediju stakla?
Od vitraja do staklenih zvijezda
– Radi se o jednom kontinuitetu rada baziranom na istraživanju koji je bio prisutan od studija pa nadalje. U jednom trenutku čovjek dođe do spoznaje da s medijem kojeg je do tada koristio više ne može dobiti ono što želi i tu se javlja taj kontinuitet rada, od crteža i grafike dolazite do slikarstva, zatim kiparstva, i tako dalje. Tako sam došao i do stakla, uz naravno pripomoć života koji nam u pojedinim trenucima nameće neke situacije. Dakle, ne radi se samo o fiksaciji, u staklo sam ušao jednim dijelom i kroz projektiranje interijera. U jednom trenutku postojala je potreba od strane investitora, u ovom slučaju crkve, te su mi oni dali povjerenje da nešto napravim, ako je to uspješno napravljeno logično je da se čovjek na tom polju nastavlja dalje razvijati.
Kroz cijeli jedan period učenja o staklu i njegovim mogućnostima došao sam idejno i tematski do jedne fiksacije koja nije bila namijenjena za određeni prostor ili narudžbu, nego se naprosto pojavila kao problem koji treba riješiti. No, to ne bih uspio da se nisu prije toga akumulirala određena znanja. To je jedan normalan slijed razvijanja ideje i misli, s tim da se unutar likovnosti ta misao prepoznaje kroz materijalizaciju.
Studirali ste u klasi majstora staklarstva Raula Goldonija. Je li i koliki utjecaj to imalo na vas da se i sami kasnije okušate u istom mediju?
– Kad govorimo o profesorima mislim da vas oni svi oblikuju kroz školovanje, a siguran sam da je tu svoj doprinos imao i moj profesor Goldoni. Njegov najveći doprinos nije bio vezan za staklo i skulpturu kojom se sam najviše bavio, nego upravo za razvijeni studij boje. Kasnije kroz život čovjek se u određenim dekadama nekim stvarima bavi više, nekim manje. Zahvaljujem se i njemu, ali i profesoru Reiseru i Ivančiću te svim mojim drugim profesorima jer od svakoga, ako ste spremni učiti, možete nešto dobro dobiti.
Osim umjetnošću kao takvom bavite se i uređenjem interijera. Radi li se tu o ljubavi prema tom zanimanju ili o financijskoj potrebi?
– E, tu sad možemo razgovarati o tome što jest umjetnost, a što nije. Ja se kao umjetnik bavim promišljanjem i rješavanjem likovnih problema, pod tim podrazumijevam ne samo klasične disipline, nego i nove tehnologije i sve što se događa kad čovjek stekne određena znanja i spoznaje gdje se može određenim sredstvima ili medijima i baviti. Evo tu smo na zadarskom Forumu u blizini katedrale Sv. Stošije koja za nas danas predstavlja graditeljsku umjetnost, no pitanje je jesu li ljudi o njoj na taj način razmišljali i u vrijeme kad je građena.
Dobitnik ste brojnih nagrada za svoj rad. Koliko vam te nagrade imponiraju kao umjetniku?
Studente povezati sa zajednicom
– Nagrada je bitna jer je ona na neki način dokaz prepoznavanja, ali ne unutar vlastitog kruga, nego jedne veće skupine ljudi. Ako dolazi do tog prepoznavanja to može biti dobar poticaj za daljnji rad. Meni osobno nagrade su ponekad bile i potvrda da sam na dobrom putu. Ono što me primarno interesiralo bilo je da se nikad ne ponavljam, nego da svaki put u javnost izađem s nekim novim vrijednostima. Kad dobijete nagradu to je kao neka mala potvrda da je taj iskorak bio uspješan. Naravno, ako čovjek ima dobre temelje ne treba mu nagrada kako bi bio svjestan da ide u dobrom smjeru.
Uz rad na Akademiji za primjenjenu umjetnost u Rijeci koliko vremena imate za bavljenje umjetnošću?
– Prije dolaska na Sveučilište bio sam gotovo 23 godine na tržištu rada. Nikad nisam radio u državnoj službi, živio sam i radio pripremajući i osmišljavajući različite projekte od kojih sam stjecao sredstva za život. Kad sam došao na sveučilište donio sam određena znanja koja sam mogao prenijeti tim mladim ljudima, ali s druge strane kad ste u tom poslu morate konstantno raditi na sebi. Kao i prije 23 godine nastavlja se ulaganje u rad i samo znanje, sada jedino moram organizacijski malo drugačije posložiti vrijeme. Moram također malo više učiti i pripremati se, a ovaj primarni rad u području likovnosti na taj se način obogaćuje. Mislim da zapravo kako sam stariji sve više i više radim.
Kao profesor na Akademiji, ali i kao umjetnik, što želite prenijeti i ostaviti svojim studentima?
– Ono što je meni važno, uz prijenos znanja i spoznaja, jest da dobiju jednu dobru poveznicu sa zajednicom i životom. Želim im prikazati stvari što šire, a u određenom trenutku oni će sami odabirati što im treba, a što ne treba. U ovoj profesiji svaki čovjek mora osjetiti zajednicu, mora osjetiti gdje se nalazi jer ta spoznaja može omogućiti jedan kvalitetan i intenzivan razvoj ili vas može limitirati.
Vezano uz samo idejno projektiranje, crtanje ili studij boje postoje već akumulirana i definirana znanja kroz povijest, ali ono što je život sa zajednicom to moraš naučiti sam prepoznati. Uz znanja važno je da ljudi vole sami promišljati, sami donositi odluke, bez obzira jesu li one u datom trenutku ispravne ili pogrešne, jer kojiput i na pogrešnim odlukama možete naučiti mnogo više nego na ispravnima.


Biografija




Dražen Trogrlić rođen je 1958. u Varaždinu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1983., u klasi prof. Raula Goldonija. Od 1983. do 1985. polazio je Majstorsku radionicu prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Studijski je boravio u Italiji i Njemačkoj. Osim slikarstvom, kiparstvom i grafikom, bavi se i vitrajom, te uređenjem interijera i muzejskim postavima. Hrvatska televizija snimila je o njemu dokumentarni film “Početak i umjetničko djelo”, kao i TV-izložbu, a Nacionalna i sveučilišna knjižnica izdala mu je likovnu monografiju “Dražen Trogrlić – Život i djelo”. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Samostalno izlaže od 1984. godine i do sada je održao brojne samostalne izložbe, te sudjelovao na mnogim relevantnim skupnim žiriranim izložbama u nas i inozemstvu. Od 2005. godine izvanredni je profesor na Akademiji za primjenjenu umjetnost u Rijeci.