Faust, mračnjak ili heroj?

Knjiga pod nazivom «Povijest Johana Fausta» prevođena je na više jezika i doživjela je nekoliko izdanja. U njoj se opisuje i kako je Faust nakon što je sklopio ugovor s Mefistofelesom znao pokucati po stolu iz kojeg bi tad poteklo vino, ili se usred zime sladiti svježim jagodama. Kad je bio gladan pojeo je kola puna sijena skupa s konjem koji ih je vukao, a od ljetnih bi se vrućina branio sanjkanjem na snijegu koji bi mu donosili duhovi
U nizu ljudi čije je ime kroz svjetsku povijest do dana današnjega postalo znakom, jedan je postao sinonimom za nekoliko remek djela dramske i književne umjetnosti od srednjega vijeka do dana današnjega. Riječ je o čuvenom, mistrioznom i zloglasnome doktoru Faustu, na kojem je samo J. W. Goethe radio tridesetak godina, a prvu verziju tzv. «Urfaust» dovršio upravo u studenom 1808. godine.
No, veliki njemački književnik ipak je bio samo jedan u nizu velikoga broja umjetnika koje je inspirirala tajanstvena i nevjerojatna sudbina čovjeka koji je po svemu sudeći ipak stvarno postojao i pravo ime mu je bilo magister Georgius Sebelicus Faustus Junior i živio je u petnaestom i šesnaestom stoljeću u Njemačkoj. Smatra se da je umro užasnom i neobjašnjivom smrću u svratištu «K lavu» u Wuerttembergu 1540. godine.
Faustova putovanja
Trag toga i za ono vrijeme čudnog i neuobičajenoga čovjeka može se pratiti po onodobnoj Europi s određenom pouzdanošću. Poznato je da je diplomirao na Sveučilištu u Heidelbergu 1509. godine, odatle je krenuo u Krakow na studij prirodnih znanosti, iako to nije ono što mi danas smatramo pod tim imenom, budući da je Krakow bio najveći kabalistički centar tadašnje Europe, gdje je djelovao i vjerojatno najčuveniji od svih židovskih mistika Sabataj Zwij, koji je osim po nenadmašnim djelima poznat i po kuriozitetu da je u poznijoj dobi prešao na Islam.
Poznato je da su Fausta izgnali s Erfurtskog sveučilišta te je odtale otišao u Bamberg na dvor biskupa i izbornoga kneza Georga trećeg, kojemu je izradio sačuvani horoskop. Često je mijenjao imena, pa ga se negdje nalazi kao Georga, negdje kao Johanna, a negdje kao Joerga. Pod potonjim imenom je protjeran iz Ingolstadta 1528. zbog gatanja i bavljenja vračanjem. Trag mu se još nalazi i u Nuernbergu, gdje je radio u školi za dječake, ali su ga i od tamo izbacili zbog «kvarenja morala svojih učenika». Ostale su zapamćene neke njegove točne astrološke prognoze, između ostalih i ona da njemačka ekspedicija ne će pronaći El Dorado u Južnoj Ameriki.
Smrt u krčmi
Danas se svi autori ne slažu oko stupnja posvećenosti i znanja koje je Faust postigao, ali svi su suglasni u tome da je doista postojao, premda ga, primjerice Richard Cavendish naziva «šarlatanom koji je putovao po Njemačkoj, tvrdeći da je veliki astrolog, čarobnjak i alkemičar, zadivljujući po krčmama osobe sumnjive trezvenosti». No, fama o njemu je kolala, više od svih svojih djela i nedjela, postao je poznat po tome što je, navodno, «prodao dušu» vragu, koji je nakon 24 godine došao po svoje i odveo Fausta u pakao.
Prema predaji u krčmi «K lavu» odigrala se ta nevjerojatna priča, od koje su suvremenici čuli samo jezivo zavijanje vjetra i Faustove krikove i pozive za pomoć, no nitko se nije usudio ni nosom proviriti. Tek ujutro su u dvorištu našli njegovo vidno osakaćeno tijelo bez glave, a u sobi poprskanoj krvlju nalazili su se ostatci prosutoga mozga, izbijenih zubiju i oči zaljepljene na zidu. Prema drugoj blažoj inačici priče, nađen je ujutro u sobi zadavljen, ali s glavom izokrenutom unatrag.
Danas je teško saznati što se stvarno bilo dogodilo, ali je nedvojbeno da je događaj iz Wuerttenberga postao svojevrsna senzacija. Vidi se i po tome što se prva knjiga o Faustu pojavila 1587. dakle skoro pola stoljeća nakon njegove smrti i odmah bila rasprodana. Očito je priča o njemu i te kako živjela u usmenoj predaji u Njemačkoj, pa i šire. Knjiga pod nazivom «Povijest Johana Fausta» prevađana je na više jezika i doživjela je nekoliko izdanja. U njoj se opisuje i kako je Faust nakon što je sklopio ugovor s Mefistofelesom znao pokucati po stolu iz kojeg bi tad poteklo vino ili se usred zime sladiti svježim jagodama. Kad je bio gladan pojeo je kola puna sijena skupa s konjem koji ih je vukao, a od ljetnih bi se vrućina branio sanjkanjem na snijegu koji bi mu donosili duhovi. U jednoj je pak krčmi u kojima se očito često zadržavao, vidio kako se posluga muči oko teške bačve pa ih je uklonio u stranu, opkoračio je i na njoj pobjedonoso ujahao u dvoranu.
Ugovor s vragom
Bez obzira na sva ta lakrdijanja, priča o doktoru koji sklapa ugovor s vragom duboko je dirnula europsku javnost. Nedugo po izlasku te prve knjige o Faustu, engleski dramatičar Christopher Marlowe napisao je «Tragičnu povijest života i smrti doktora Fausta» koja je praizvedena 1594. To je bilo prvo ozbiljno umjetničko djelo nadahnuto ovom pričom i neka vrsta putokaza svima onima koji su posezali za ovim motivom u idućim stoljećima, a s obzirom na njegov dramski značaj, bezbrojne putujuže kazališne skupine pronijele su ga čitavim kontinentom, tako da su sad za Fuasta čuli i oni koji nisu bili pismeni. Marlowe je u svom tekstu prvi postavio dramu o Faustu ne kao priču o praznome lakrdijanju ili crkvenom moraliziranju, nego kao personifikaciju čovjekove bezgranične želje za znanjem, urpavo spoznajom, u kojoj nema granica i za koju niti jedna cijena niej previsoka. Upravo je taj tekst odigravala skupina putujućih lutkara koju je još u mladosti gledao Goethe, što znači da se Faust s repertoara nije skidao punih dvjesto godina!
Goethe je uzeo Fausta kao središnju temu i može se reći glavno djelo svoga imrepsivnoga opusa, djelo kojem se stalno vraćao i usavršavao ga dok nije doseglu veličinu u kojoj možemo uživati danas. Osnovnu žudnju Faustovu otkriva nam on već u samim pčetcima djela:
«Proučio sam mudroslovlje
i liječništvo, pa još i pravo
k tom nažalost i bogoslovlje
i sve sam s marom proučavo
a jadna ostadoh budala
što zna koliko je i znala».
Zadarski Faust
Još je Marlowe unio u priču o Faustu like Helene Trojanske na čemu je mnogo radio i Goethe, prikazujući čežnju europskog duha novoga doba za spajanjem sa zlatnim dobom antike koja je Europi, razdiranoj beskrajnim vjerskim ratovima i time inspiriranim pokoljima, igzledala kao pravo carstvo mudrosti i razuma. Teoretičar Ego Friedel vidi u braku Fausta i Helene trijumf novog racionalnog poimanja svijeta nad teologijom i crkvenom vlašću. Faust od prezrenog i odbačenog mračnjaka postaje heroj devetnaestoga stoljeća.
Motivom Fausta koristili su se i mnogi drugi. Charles Gounoud napisao je «Fausta» kao operu, a od Hectora Berlioza ostala je dramska kantata «Faustovo prokletstvo». Izazovu Fausta nije odolio ni Thomas Mann koji piše roman «Doktor Faustus». Na kazališnim je daskama Goetheov “Faust” praizveden 1829. u Weimaru, a najpoznatije postave ovoga djela rađene su u Hamburgu s Willom Quadfliegom i Gustavom Gruendgensom u ulogama Fausta i Mefistofelesa, a 1960. su i ekranizirani. Malo je poznato da se idejom o Faustu bavio i zadarski književnik Arturo Colautti, koji je namjeravao napisati dramu «Faustov sin», kako ga je nazvao «djelo čudesne koncepcije o filozofiji, životu i poeziji», no u tom radu ga je zatekla smrt. Malo je nedostajalo da i Zadar dobije svoga Fausta!

 ŽIDOV ABRAHAM U ZADRU?

Faustov suvremenik bio je i tajanstveni Židov Abraham, pisac djela «Knjiga svete magije Abramelina maga», jednog od temeljnih ezoteričkih djela do dana današnjega. Riječ je o djelu koje je taj Abraham namijenio svome sinu, no koje je nekako našlo puta do izdavača. Abraham je proputovao pola Europe te dobar dio Bliskog Istoka u potrazi za učiteljem prave mudrosti kojeg je u liku maga Abramelina pronašao u Egiptu te u svojoj knjizi izložio znanje koje je od njega primio. Zanimljivo je da se redovito tvrdi da je ta knjiga prvi puta izišla u Zagrebu, krajem šesnaestoga stoljeća, a u njoj sam Abraham tvrdi kako je putovao preko Dalmacije. S obzirom na tadašnje putničke rute vrlo je vjerojatno i za pretpostaviti da je prošao kroz Zadar.