A Ivicu naman ubiše, di će in duša…

Ovih se dana nešto više nego ostalih dana u godini prisjećamo strašne tragedije koju su prošli mještani Škabrnje u studenome 1991. godine, kada su u njihovo mjesto upale jake neprijateljske snage i kada su zločinci poremećenoga uma pobili velik broj Škabrnjana, 26 branitelja i 58 civila. Potrebno se prisjetiti tih događanja, pa i zato što zločinci još nisu odgovarali za ta teška nečovječna djela.
Još uvijek, ni 19 godina nakon užasnoga događaja sjećanja nisu izblijedjela, žive su slike iz one tužne srijede, kada je nekolicina nas novinara čuvši da se nešto strašno događa u tome velikom ravnokotarskom mjestu, krenula na teren, u izviđanje. Rat je bio i u Zadru i svuda oko nas, ali uspjeli smo se probiti do Gorice i Galovca, tek pokoji kilometar udaljenih od Škabrnje, kao i od Nadina, mjesta u kojima je još naveliko trajao četnički krvavi pir, započet ranije u ponedjeljak izjutra, 18. studenog.
U sjećanju su nam hrabre žene
 Jesenje jutro je bilo tmurno i ne samo od kiše, svuda okolo blatno, a iz niskih šumaraka i okolnih njiva, doslovno iz blata su izlazili ljudi, većinom žene s djecom, uplašeni, promrzli, goli, gladni. Noću su se nekako izvukli iz skloništa i riskirajući živote pobjegli u polje ispod mjesta, čekajući jutro. Drhteći i plačući su nam govorili što je u selu ostalo iza njih, koje su strahote vidjeli, ne vjerujući da su uopće iz toga pakla uspjeli pobjeći i da je itko tamo ostao živ.
U sjećanju nam je nekoliko hrabrih žena kojima smo zapamtili imena, poput Mire Župan i Marije Brkić, koje su svjedočile o užasima, o strahotnim prizorima, govorile su kako je u selu puno mrtvih, puno razbacanih iznakaženih ljudi. Jedan čovjek, u crvenom džemperu, rekle su, je prebačen preko rampe, mjesni zvonar leži mrtav kod župnoga dvora, po cesti su razbacani mnogi mrtvi ljudi, neki su iznakaženi i nisu ih prepoznale.
Zapamtili smo također i Milu Glavića koji je spasio dvadesetak djece, izvukao ih je iz jednoga podruma gdje su bili sklonjeni, promrzli su, nisu jeli ni pili, prestrašeni su, ne znaju gdje su im roditelji. Nosio je u naručju malenoga jednoipolgodišnjeg  Anđela Žilića, dječaka koji već treći dan u leđima nosi geler od granate. Moli nas da ga povezemo u bolnicu, da se dijete spasi.
Ove žene su nam pričale da četnici iz susjednih sela i pripadnici JNA ubijaju sve što se miče, izvlače ljude iz podruma, strijeljaju ih. Slušale su razgovor vođen iznad podruma Ljubice Pavičić, kada su četnici i četnikinje razgovarali kako će ih sve u podrumu pobiti, a jedna je rekla, “nemojmo djecu” i tada su otišli. Čim se smračilo, dok su se četnici opijali u mjesnoj zadruzi, izvukli su se i uspjeli pobjeći u polje.
Progoni li ih savjest?
Sjećamo se i Ante Žilića kojemu su pred očima ubili sina  Mladena. Nakon što su ga ubili zapalili su mu kuću. Većina kuća je gorjela već prvoga dana i sutradan, što smo i sami dobro vidjeli, a zapaljene su bile nakon što su ih temeljito opljačkali i svoj plijen kamionima odvozili put Benkovca. Četnici su dok su ubijali mještane usput i pljačkali ovo bogato selo, čiji vrijedni stanovnici su se oduvijek oslanjali na svoju plodnu zemlju i svoj trud, jer su kao selo s hrvatskim stanovništvom uvijek bili na margini države. Tu se krije i razlog ovoga smišljenog napada neprijateljske vojske potpomognute susjedima, zastranjenim jadnicima, onima koji su do jučer prijateljevali sa mještanima Škabrnje, izdajući ih potom na najgnusniji neljudski način.
Premda ni do danas, gotovo dva desetljeća nakon tragedije, zlikovci još nisu sudski odgovarali za te najokrutnije zločine, oni su svakako kažnjeni, makar moralno. Ne bi bilo moguće, ako su makar malo ljudi, da ih ne progoni savjest, da nisu svakodnevno suočeni s crnim slikama koje su sami nacrtali i da se ne boje vlastite sudbine. Priroda se, srećom, pobrine i za takve. Jer dovoljno bi im bilo da se prisjete dijelića zla što su ga tamo uradili, pa samo i dijelića onoga što je svjedočila jedna od škabrnjskih majki, starica Eva Šegarić, kojoj su već prvoga dana ubijanja Škabrnje četnici ubili tri sina i supruga.
Bog mi nije dao da sve vidin
– …Koji su to, pita me Pešo, u čijem podrumu smo bili skriveni. Kažem mu: Ne znam koji su, u šaroj robi su i izmrčeni po licu. Pešo brzo nosi šugaman, maše i govori: Nemojte ljudi, ode su samo žene i dica. Kad je to reko, ubiše ga ki životinju. Sve nas otiraše iz podruma i postrojiše. Ja san ošla naprid i nisan vidla što se iza sve događa. Plaču i jauču dok ih četnici pribijaju. Bog mi nije dao da sve vidin, jer da san vidla da mi ubijaju dicu i muža, ja bi pala po njima, pa neka i mene ubijaju. Vidla san da četnici ubiše Slavkinog Radu i kako ga udri kundakon po glavi i kad se mašija po kapu, unda ga unin pištoljen što ne čuješ da puca, ubiše. Tako su ubili i moga muža Vicu i sina… i Bog mi je da da to ne vidin. Ljudi su oko mene govorili da su već ubili Pešinog sina Milu i Sokaru, Josu i Marka Brkića i puno još naši. I dicu moju, Miljenka i Budu, a Ivicu naman ubiše, di će in duša?…