El Shatt: Svjetska dionica dalmatinske povijesti

U zbjegu se radilo, od šatora i konopa izrađivala se odjeća, radilo se u kuhinjama, pekarama, tvornici sapuna, otvorene su škole, formirane baletne sekcije, kazališne grupe i sportski timovi. El Shatt danas je samo točka na karti današnjeg Egipta, gdje nema ništa, osim groblja za 800 ljudi koji su tamo zauvijek ostali
Zima godine 1943./1944. bila je izrazito teška u Dalmaciji. U rujnu je kapitulirala Italija i skoro cijela Dalmacija je bila slobodna od okupatora, premda ne zadugo. Nadvila se opasnost od Nijemaca koji su brzo zauzimali oslobođena područja Dalmacije, gdje su nadirali iz više pravaca. U tom apokaliptičnom ozračju stanovništvo se povlačilo s partizanima, na srednjodalmatinske otoke, na Brač i Korčulu, a zatim na Hvar i na kraju na Vis. Krajem 1943. bilo je odlučeno da se zbjeg mora prebaciti na sigurno tlo, i to prvo u južnu Italiju a od tamo na egipatski pijesak. Do kraja siječnja 1944. prebačen je u Italiju najveći dio zbjega sa srednjodalmatinskih otoka, a nešto manje i iz drugih dijelova Dalmacije. Nakon toga nastupilo je prebacivanje ljudi iz sjeverne Dalmacije i to iz Šibenika i Zadra, zatim Biograda, Benkovca i Kistanja. Prihvatni logori izbjeglica su organizirani i na Kornatima, Dugom otoku, Rabu i Krku s ukupno 5 tisuća izbjeglica, na otoku Murteru za zbjeg iz šireg područja Zadra i Šibenika s oko 7 tisuća ljudi. Pravac prebacivanja ljudi iz sjeverne Dalmacije bio je: Dugi otok – Žirje – Murter – Vis.
Prilagodba ekstremnim uvjetima
U zbjegu je bilo oko 39 tisuća ljudi, a od toga je u Egipat došlo oko 28 tisuća. Pored logora u El Shattu, postojao je i dječji logor u Tolumbatu pokraj Aleksandrije, kao i još jedan logor u El Katathbi u kojem je situacije bila najteža. Teško se bili snaći u novom okružju, nakon života u dalmatinskom kršu i zelenilu, s pogledom na plavo more, sada je trebalo oči prilagoditi beskrajnom žutom pijesku, a tijelo naviknuti na nesnosne dnevne temperature (oko 40°C) i naglu noćnu oscilaciju, kad je temperatura padala do 5°C. Živjelo se u šatorima čije je kapacitet bio od 18 do 20 ljudi, formiranim po rajonima i logorima. Najčešće su ljudi rodbinski vezani ili iz istog mjesta živjeli u istom šatoru. Hrana je bila, zahvaljujući saveznicima i UNRRA-i, najčešće konzervirana, uz poneki komad voća. Higijena i čista voda koja se dovozila iz jednog od rukavaca Nila bila je od životne važnosti.
Svi ovo razlozi dovodili su često do pojave različitih bolesti, najčešće epidemija kod djece. Tako je zabilježena velika epidemija dizenterije, dječjih ospica, hripavca, kao i pojave psiholoških poremećaja. Život u novim okolnostima tražio je prilagođavanje, potrebu za samoodržanjem i snažnu nadu u povratak u domovinu. U takvim okolnostima rad, obrazovanje i umjetnost se činilo kao najbolji način da se skrati čekanje.
U radu je spas
Poznata krilatica “u radu je spas” ovdje je doslovno shvaćena. Svi su htjeli dati svoj obol u radu i životu u logorima. Dovoljno je na izložbi pogledati odjeću i obuću koje su žene izrađivale iz grubog šatorskog materijala, iz jute i raspletenih konopa. Radilo se u kuhinjama, pekarama, tvornici sapuna, tehničkom odjelu gdje su izrađivani predmeti za svakodnevnu uporabu. Nije se smjelo ni prekinuti s obrazovanjem, zato su otvorene škole, izrađivani školski programi, provođeni analfabetski tečajevi kao i tečajevi stranih jezika. Kulturni život je bio izrazito razvijen. Skladatelj Josip Hatze vodio je velik zbor koji je imao brojne nastupe u logoru, pred saveznicima ali i drugdje po svijetu. Formirane su baletne sekcije, kazališne grupe kao i sportski timovi. Logorski nogometni klub “Jedinstvo” odigrao je utakmicu s Hajdukom iz Splita, koji je bio na turneji po Italiji i Bliskom istoku.
Posebna važnost pridavala se informiranju ljudi u zbjegu kroz tiskovine. U tu svrhu pokrenut je dnevni list “Naš list” koji je donosio vijesti s bojišta u svijetu koje su se “hvatale” slušanjem Radio Londona, zatim informacije i upute za život u zbjegu, a posebno su se čitale vijesti iz domovine. Pored “Našeg lista” izdavane su i razne druge tiskovine, ženski i omladinski časopisi, dječje slikovnice i početnice. Svaki rajon imao je i svoje zidne novine pred kojima su se dnevno okupljali ljudi čitajući vijesti od životne važnosti i tražeći imena svoje rodbine i poznanika koji su ostali u ratu. Sve je to bilo u funkciji formiranja zajednice koja očekuje s vjerom povratak u domovinu.
Nesmetan vjerski život
Način života u zbjegu bio je preslika života u domovini. Svi oblici života se nastavljaju među šatorima. Sklapaju se brakovi, djeca se rađaju, umire se, ima tragova i društveno neprihvatljivog ponašanja kao što su krađe i ostali prijestupi nad kojima je arbitrirao narodni sud.
Organizaciju i upravljanje zbjegom u Italiji i Egiptu vodio je Centralni odbor zbjega koji je izrastao iz NOB-a i partizanskog pokreta. Bilo je potrebno pokazati savezničkim snagama da su oni sposobni preuzeti upravljanje ljudima kao i novom državom koja se polako rađala u ratnim godinama. U početku su saveznici, mahom Britanci, bili naklonjeniji rojalističkim snagama kralja Petra II. Karađorđevića, koji su imali neka svoja ministarstva u Kairu, no kako je vrijeme prolazilo i rat poprimao nove oblike, bili su svjesni da se pokret pod Titovim vodstvom bori protiv njemačke okupacije. U tom kontekstu se saveznici sa sve više simpatija priklanjaju zbjegu u Egiptu, dajući svoju pomoć u hrani, uređenju logora, radu bolnice i ostalim životnim potrepštinama.
Premda je Komunistička partija rukovodila zbjegom, vjerski život se nesmetano odvijao. U to vrijeme još nije porastao animozitet prema Crkvi niti su nastupili progoni svećenika koji će nakon rata uslijediti. Svaki logor imao je svoju crkvu izgrađenu od šatora, gdje su se vršile sve vjerske službe. Šestorica svećenika hvarske biskupije koji su pošli sa stanovništvom u Egipat s velikom su požrtvovnošću i samoprijegorom postigli da se vjerski život normalo odvija. Biskup Port Saida prilikom jedne posjete podijelio je krizmu preko 3 tisuće djece.
Povratak trajao godinu dana
Povratak zbjegu u domovinu ili repatrijacija je dug proces koje je trajao nešto manje od godinu dana. Započeo je u travnju 1945., a zadnja skupina izbjeglica vratila se u ožujku 1946. Svi su željeli što prije vidjeli rodnu domovinu, premda je bila porušena i bez hrane, no povratak se pretvorio u mukotrpno čekanje jer su saveznički transportni brodovi često bili na drugim zadacima. Prethodno bi se slala prtljaga koja je bila popisana i spakirana, a zatim bi se ukrcavali ljudi koji su stizali naknadno. Više od dvije godine podignuti šatori na egipatskom pijesku činili su mali dio iseljene Hrvatske koja se žarko željela vratiti u domovinu.
El Shatt je samo točka na karti današnjeg Egipta, gdje nema ništa, osim nečega izrazito dragocjenog sudionicima zbjega i njihovim nasljednicima. Tamo je, naime, groblje koje ostalo nakon povratka u Dalmaciju. Na tom groblju je oko 800 ljudi koji ostali u pustinjskom pijesku, a koje je bilo uništeno u Izraelsko-egipatskom ratu 1967. Groblje je 2005. obnovila i sanirala Vlada Republike Hrvatske, a postavljen je zid s pločama na kojem je uklesano 856 imena preminulih u El Shattu, što je svojevrsni hommage za sve preminule i spomen cijelom zbjegu i danima i izbjeglištvu.

Emotivno obraćanje Vesne Jakić-Cestarić
U srijedu je u zagrebačkom Hrvatskom povijesnom muzeju na Gornjem gradu otvorena izložba “El Shatt – zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944.-1946.)”. Prethodne izložbe posvećene zbjegu stanovništva Dalmacije nisu bile česte, no svakako potrebno je istaknuti izložbu u Splitu 1984. i izložbu u Zadru prošle godine u Gradskoj loži koja je obimom bila mala i koja se fokusirala samo na fotografski građu, međutim na kojoj je dostojno obilježeno 60 godina povratka iz zbjega u Egiptu.
Zagrebačka izložba koja će ostati otvorena i u sljedećoj godini, postat će trajni postav kada Hrvatski povijesni muzej opremi i uredi novi prostor u bivšoj Tvornici duhana Zagreb koji mu je dodijelilo Ministarstvo kulture RH. Ova izložba sastoji sve od više slikovnih, filmskih, kao i materijalnih ostataka koji su do danas sačuvani a koji govore o samoprijegornom radu i želji ljudi da se vrijeme provedeno na egipatskom pijesku svrsishodno ispuni. Ti predmeti se danas nalaze u privatnom vlasništvu sudionika zbjega i njihovih nasljednika ili u fundusu HPM.
Samo otvorenje je bilo posebno i izrazito emotivno. Naime, na otvorenje su pozvani ljudi koji su bili u zbjegu u El Shattu a koji su još živi i koji nose svoja sjećanja o toj svjetskoj dionici hrvatske povijesti. Poseban dojam ostavila je naša sugrađanka Vesna Jakić-Cestarić, koja je na kraju otvorenja samoinicijativno uzela riječ i kao predstavnica ljudi iz zbjega iznijela svoja sjećanja o teškoćama i patnji ljudi u El Shattu, ali i upornosti i hrabrosti s kojom su se sve nedaće prevladavale. Bio je to spontani izraz prisjećanja svih sudionika zbjega koji su se te večeri okupili u HPM, a koji su na izloženim fotografijama prepoznavali sebe i svoju rodbinu, kojih je svakim danom sve manje.