“Daleko m’je biser mora…”

Koliko god je u svijetu mnogo primjera državne korupcije, toliko je malo primjera da je neki visoki državnik pred sudskom istragom pobjegao u inozemstvo. Jedan od svježijih je primjer bivšega tajlandskog premijera Thaksina Shinawatre, ali najrazvikaniji bijeg i dalje je slučaj bivšega talijanskog premijera Bettina Craxija koji je zbog korupcije osuđen na dugogodišnju robiju, ali je pobjegao iz zemlje i umro u izbjeglištvu, u Tunisu

Sa svakim novim danom koji bivši hrvatski premijer  provodi u salzburškom  privoru, “sviće” i posljednjim naivcima koji su Ivi Sanaderu  željeli do kraja vjerovati na riječi  kako nije iz zemlje pobjegao u “pet  do dvanaest” već samo otišao na  planirani put i kako se želi što prije  vratiti u Hrvatsku i suočiti s optužbama za korupciju. Najnoviji razvoj događaja naslućuje da će bivši  premijer, bilo svojevoljno bilo zbog  traženja austrijskog pravosuđa, još  dulje vrijeme boraviti u Austriji,  gdje je nedavno navodno zatražio i  stalni boravak.
Koliko god je u svijetu mnogo  primjera državne korupcije, toliko  je malo primjera da je neki vrlo  visoki državnik pred sudskom istragom pobjegao u inozemstvo. Jedan od svježijih je primjer bivšeg  tajlandskog premijera Thaksina  Shinawatre koji je zbog optužbi za  pronevjeru i korupciju potegnuo  navodno čak do Crne Gore. Taj je  milijarder, još od 2006. godine otkako je pučem srušen s vlasti, u  stalnome bijegu po inozemstvu, a u  odsutnosti je osuđen na dvije godine  zatvora. Tvrdi, dakako, da je riječ o  političkom progonu!
Najčuveniji bijeg
Ipak, najrazvikaniji bijeg nekoga  od visokopozicioniranih političara  pred zatvorom vlastite države jest  slučaj bivšega talijanskog premijera  Bettina Craxija koji je osuđen na  dugogodišnju robiju, ali je pobjegao  iz zemlje i umro u izbjeglištvu, u  afričkom Tunisu.
Benedetto (Bettino) Craxi, koji je  postao simbol za državnu korupciju,  bio je član talijanske Socijalističke  stranke od 1957. godine. Bio je  zastupnik u Parlamentu, a onda i  glavni tajnik stranke od 1976. do  1983. Za predsjednika vlade (vodio  je koaliciju lijevog centra) izabran je  1983., a ostavku je podnio 1987.  godine zbog neslaganja s demokršćanima, kalicijskim partnerima.
Početak Craxijeva kraja počeo je s  otvaranjem afere “mani pulite” ili  “čiste ruke.” Afera je izbila početkom 1992. godine kada je zbog  primanja mita u iznosu od nekoliko  tisuća eura od jedne milanske tvrtke, najprije uhićen jedan od članova Craxijeve Socijalističke stranke, Mario Chiesa.
Na vidjelo su uskoro počele izlaziti sumnje na korupciju unutar  Socijalističke stranke. Slijedila su  nova uhićenja istaknutih političara  iz vladajuće koalicije kojoj je na čelu  bila stranka Kršćanske demokracije.  Otkrilo se da su tvrtke, koje su  sklapale poslove s državnim tvrtkama, davale određeni postotak  Socijalističkoj stranci. Iako je akcija  “mani pulite” krenula iz Milana, vrlo  brzo se proširila po cijeloj državi, a u  korumpiranim političkim redovima  zavladala je prava panika.
Slična sudbina?
Samo dan nakon objave rezultata  izbora, na kojima je pobijedila  Kršćanska demokracija, dok su se  socijalisti plasirali na treće mjesto,  uhićen je i njen vođa Bettino Craxi.  Craxi podnosi ostavku na mjesto  šefa stranke, a nakon što se stranka  potpuno od njega distancirala, progovara o široko razgranatoj korupcijskoj mreži i “utapa” mnoge.
Tijekom suđenja Craxi je 1994.  godine uspio pobjeći u Tunis, u  Hammamet gdje ga je tamošnja  vlada zaštitila od izručenja. Iako je  tvrdio da nije kriv, nije se vratio u  Italiju gdje mu je zbog korupcije  suđeno u odsutnosti te je osuđen na  27 godina zatvora. Umro je u izbjeglištvu u siječnju 2000. godine u  dobi od 65 godina, a u Hammametu  je i pokopan.
Između ondašnje talijanske političke scene i sadašnje hrvatske  zbilje, mnogo je razlika, ali i neodoljivih sličnosti. U centru talijanskog korupcijskog skandala nalazila se energetska tvrtka Eni u  državnom vlasništvu, dok je u središtu domaće korupcijske hobotnice  privatna tvrtka Fimi Media.
Afera je mnoge talijanske političare pomela sa scene. Ovih dana  iz hrvatske Vlade “svojevoljno”  odlaze mnogi do jučer nedodirljivi  ministri, a po svemu sudeći, još će se  mnoge hrvatske političke glave zakotrljati.
Ipak, s obzirom da protiv odbjeglog hrvatskog premijera još nije  podignuta niti optužnica, najviše  sličnosti u slučajevima Craxi i Sanader zasad se može pronaći upravo  u njihovu bijegu. S tom razlikom što  je Craxi iz zemlje pobjegao tijekom  suđenja, a Sanader neposredno  pred skidanje zastupničkog imuniteta. Hoće li i koliko u konačnici  njegova politička sudbina podsjećati  na Craxijevu vrijeme će pokazati.

Političari kao skakavci

O ogromnim razmjerima korupcije otkrivene u Italiji u prvoj polovici  devedesetih godina prošlog stoljeća govori i podatak da bez  podmićivanja nije mogao biti dogovoren niti jedan posao u najvećem  dijelu javnog sektora. Reketirani su mnogi uspješni gospodarstvenici,  a jedan od svjedoka na sudu je situaciju opisao riječima: “Od  političara se nisi mogao braniti. Skakali su na nas kao skakavci. Htjeli  su novce, samo novce, milijune, stotine milijuna, milijarde. Zadavili su  me njihovi zahtjevi. Plaćao sam svim strankama.”