Pokora

Gdje god se okrenem, na svakom kantunu sale, sale, sale… A moj prijatelj Sale sretan k’o prase jer ga se spominje na svakom koraku. Pun sebe:
– Bar sam ja toliko dobar da me se slavi na svakom kantunu, kad me nema u kalendaru. Čim počnu sniženja, sve mi se štuca! Ajmo cure, što ste ušićarile i pazarile na Sali?!
A pazarila sam ništa. Nula bodova. Ziro. Jer mi plaća kasni za jedanaesti mjesec, a ovu za dvanaesti ću valjda dobiti do lita. A mrzim čim se izvisi to sale na izloge dućana jer znači da rintačim ko manijak dok svi ne iskoriste sale i Salu i ne popeglaju sve kartice. Bjesomučno do besvjesti. A sve nešto nema se, siječanj je i u banani smo.
Ja u banani živim, u banani sam financijski, a ako se ovako nastavi, bogme ću od banana samo i živjeti. Zato sam se počela grabati kod staraca i babe Mare na ručak. Mic po mic, skoro sam se pretplatila na njihovu kužinu. Jer sam zaključila da mi je jeftinije potrošit zeru goriva nego kupovat spizu, uključit špaker na struju, pa grijalicu na struju… Osim vremenske prognoze koja je narednih dana nepogodna, bit će mi i ona egzistencijalna još gora, pa i mi žao što nemamo kao purgeri tramvaj da se vozikam s krafnom u ruci cijeli dan i grijem…
A nije loše ovako uvaliti se povremno nekome na kazan. Baba je jučer spremala janjetinu, mater neki dan njojke… Bonkulovićka kakva jesam, samo da ne moram kuvižavat, bome sam se omastila i osladila… Ali…
Nekako uvijek slijedi taj ali… ali… ali… Mater je odlučila iskoristiti to što je stari došao s brda da pituraju cijeli stan. A kako brat ima ženu i dicu, a uz sve to mu ne trebaju i histerični pomorac i bijela udovica, oni su fino nenajavljeni odlučili upasti u moju gajbu dok majstori ne srede njihovu. E, znala sam da će mi njoke prisjesti. I ona štrudla dan ranije. I ona hobotnica na salatu, riblja juha i kompletni riblji meni dan ranije… Nakon takve gozbe, kako ćeš materi reći:
– E sad kad si me naila i napojila ne možeš doći na par dana kod mene jer će između nas dvije izbiti civilni rat koji ne podliježe ni jednom ovozemaljskom sudu?!
Ne da smo se zakrvile u roku od sekunde čim je ostavila svoju fensi prtljagicu u hodniku i odmah počela kvocati kako mi u kantunima ima prašine, kako mi bespotrebno gori svitlo u veceu… Pa smo se zakrvile u rekordnom vremenu preko više puta, nego mi je još kao u sredjoškolskim danima dala pedeset kuna za kino… Čovječe, pa moji se munjeni starci još uvijek seksaju?! Bljak. Bljak. Pa još nekoliko puta bljak. Otišla sam na kavu, u kino i na cugu i nisam ni pod razno htjela doći doma da ih ne zateknem na djelu. Koja grozota, mislim da nakon tog prizora više nikad ne bih ni poželjela seks bez kojeg sam se ionako navikla. Ali nema veze, čemu kvariti barem lijepe snove…
Epizoda sa starcima potrajala je puna tri dana i dvije noći. Da su ostali još koji, preselila bih se tamo među beskućnike. Jer nitko ne zna kakva je to pokora kad moraš spavati u stanu u kojemu se toliko hrče da mi je kristal u vitrini odzvanjao. Toliko se čulo da mi ni kušin preko glave nije pomogao. Dva faking dana sam na posao išla kao zombie. Nije mi ni onaj Iv San Loranov tuš eklat pomogao. Ni podloga, ni puder… A ne znam kad sam gora – neispavana ili gladna. Još tako spižđena dođem na posao pa me šefica još dodatno ugnjavi da živnem malo. Bog te mazo, a što sam ja – Caritas?! Radim za nula kuna, kuća mi je postala svratište – ulazi i izlazi svatko kako god ga je volja…. Ja stvarno ne znam kuda sve ovo više vodi. Svaki put kad mislim da je najgore prošlo, dođe još gore.