Što je ostalo od najgoreg europskog postratnog zatvora?

Međutim, slobodno se može reći da smo svi mi koji smo u dvadesetak godina posjećivali Goli otok nakon njegovog zatvaranja, bilo da se radi o brodarima, jahtašima, znatiželnjicima i turističkim vodičima doživjeli sramotu i otimačinu svega i svačega. To nas je u početku natjeralo da verbalno napadnemo rapsko gradsko poglavarstvo, vodeće hrvatske političare te razna resorna ministarstva. Nažalost, od samog početka nije se ništa poduzimalo, što je i najveći razlog toga da je Goli otok postao stratište ljudske pohlepe. On je uistinu postao goli otok
Navršava se šezdeseta obljetnica od njegovog proglašenja komunističkim logorom i dvadeseta obljetnica od njegovog zatvaranja. Radi se o zloglasnom Golom otoku, površine svega 4, 7 kilometara kvadratnih. Od tri nenaseljena otočića smještena između Krka i Raba – Prvića, Svetog Grgura i Golog otoka, ovaj potonji je najmanji, ali kod nas i u svijetu po zlu najpoznatiji. Postao je poznat po koncetracijskom logoru koji su 1949. godine, poslije rezolucije Informbiroa, za svoje neistomišljenike na njemu osnovali tadašnji jugoslavenski vlastodršci. Za mnoge sociologe, ta usamljena jadranska golet poznata po orginalnim metodama mučenja zatvorenika, gaženju njihovih dostojanstva i osnovnih ljudskih prava, te stravičnim ubojstvima, bio je najgori zatvor poslije Drugog svetskog rata u Europi.
Prvi turistički vodič na “Goljak”
No meni, koji sam na Golom otoku bio tristotinjak puta, a ujedno i prvi turistički vodič, i to samo par mjeseci nakon njegovog zatvaranja početkom 1989., nije jednostavno pisati. U prvih šest godina vođenja mnogobrojnih stranih i domaćih gostiju, pa i hrvatskih političara, često se događalo da se među posjetiteljima nađu djeca i žene zatvorenika Inforbiroaca. Nikako ne mogu zaboraviti izraze njihovih lica, koliko je bilo patnje u tim dušama, ali uvijek s odgovorom – Naši očevi i muževi šute, bez obzira što je od tada već prošlo četridesetak godina.
Za ulogu turističkog vodiča “prožvakao” sam svu literaturu koja je objavljena o Golom otoku. Međutim, ubrzo sam zaključio kako je teorija jedno, bez obzira o kakvom se autoru radi, a praksa nešto sasvim drugo. Spoznaju o tom zlogasnom komunističkom logoru nastojao sam potkrijepiti činenicama na terenu, uspjevši u konačnici dobiti imena živućih zatvorenika Infrobiroaca.
Pronašao sam moge, ali osim u jednom slučaju “vajde” nije bilo. Tada, u početku stvaranja mlade hrvatske demokracije, od 1989. do 1995. godine posvuda, osim u Baškoj na Krku, naletio sam na zid šutnje samih zatvorenika, sa izrazom ogromnog straha.
– Ono što su nama zatvorenicima radili stražari, to ne može ljudska duša zamisliti, kazao nam je barba iz Baške, čiji indenditet ne otkrivamo zbog njegove osobne sigurnosti i sigurnosti njegove obitelji. Od tog čovjeka koji se na kraju materijalno situirao jer je nakon “Goljaka” i odslužene kazne do umirovljenja živio u SAD-u, saznali smo da su mu stražali izbili kompletno zubalo. No, nekim je njegovim kolegama zatvorenicima, u nedostatku vitamina, od ispadanja zubiju spasila jedna vrsta kaktusa, odnosno tada jedino samoniklo drvo na otoku. Naime, kada su pristizali prvi zatvorenici Informbiroa na “Goljaku” nije bilo ničega osim golog kamena, po čemu je i nazvan Goli otok. Na pitanje zašto ga je UDBA deportirala na Goli otok, Bašćanin tvrdi da se radilo o ljubomori jugooficira, jer je djevojka izabrala njega za ples a odbila jednog od njih. Međutim, što smo više raspravljali o tome, sve smo uvjereniji da su našeg Bašćanina zatvorili radi njegove stručnosti majstora elektrostruke, jer je tada, 1949. godine od Golog otoka trebalo stvoriti najveći privredni subjekt na tlu tadašnje Jugoslavije. Da je to istina, da se pod motom državnog neprijatelja i špijuna zatvarala inteligencija i poznate stručne osobe tehničkih i građevinskih struka, došao sam do zaključka tijekom pronalaženja bivših zatvorenika po Dalmaciji.
Ubijeno i umrlo 5.000 logoraša
Bacivši pogled iz Velike drage na stepenište u “velikoj žici” naš sugovorenik, stupivši prvi puta nakon njegovog oslobođenja na tlo Golog otoka, decidirano je izjavio da ispred njega na području Drage gdje su Informbirojci bili smješteni stoje apartmani, luksuzna zdanja kojih u njegovo vrijeme nije bilo, dok su tadašnje samice koje su se nalazile ispod površine zemlje sravnjene sa zemljom. Je li moguće da je nestala Petrova rupa gdje je obračun zatvorenika, i ne samo njih već i stražara, bio surov i smrtnost u postocima veoma visoka, pita se barba, nadodavši kako je Petrova rupa bila logor u okviru logora u kojem je ubijeno i umrlo oko pet tisuća logoraša, a mnogima se izgubio trag za sva vremena.
Prisjetio se strašne troture “Krvave staze”. Kada bi na “Goljak” stigao novopridošlica, stari logoraši poredali bi se u dvije kolone i u špaliru isprebijali “novaka” do besvjesti.
– Oni logoraši koji su se ustručavali jako udarati, morali su također prošetati “Krvavom stazom”, kaže sjetno naš sugovorenik. Ipak, barba tvrdi da ga najviše boli današnja stvarnost. Pita se gdje je u svemu tome čovjek, u čemu se očituje poruka zla totalitarizma i Titovog režima. Zašto se dozvolilo da se “Goljak” uništi, umjesto da postane Memorjalni centar poput američkog Alcatraza?
Međutim, slobodno se može reći da smo svi mi koji smo u dvadesetak godina posjećivali Goli otok nakon njegovog zatvaranja, bilo da se radi o brodarima, jahtašima, znatiželnjicima i turističkim vodičima doživjeli sramotu i otimačinu svega i svačega. To nas je u početku natjeralo da verbalno napadnemo rapsko gradsko poglavarstvo, vodeće hrvatske političare te razna resorna ministarstva. Nažalost, od samog početka nije se ništa poduzimalo, što je i najveći razlog toga da je Goli otok postao stratište ljudske pohlepe. On je uistinu postao goli otok. Aleju koji su posadili prvi zatvorenici uspjeli su uništiti pastiri, dovodeći tisuće grla blaga na ispašu. U nedostatku vode za piće ovce prepuštene sebi obrstile su žile, nakon čega bi se zasađena stabla osušila pretvarajući se u smetlište.
Sramotna pljačka otoka
Pljačkalo se sve do čega se došlo, i to uglavnom u gluhim noćnim satima, jer se ubrzo nakon zatvaranja Golog otoka ugasila i stražarska služba. Odmah na početku upozoravalo se na otimačinu ali nitko nije reagirao. Nestale su utičnice, prekidači, grla, kabeli, žarulje, vodovodne cijevi, zidne i podne pločice, alati i alatke svih vrsta, stolovi, stolice, mramorni predmeti, kuhinjski namještaji, hladnjaci, krušne peći, te sve drugo do čega su “ljudski strvinari” uspjeli doći. Od Kamenog pogona ostao je samo zid i tri dokrajčene mješalice za beton. Stari metalni pogon ostao je bez strojeva, ali i bez krovnih konstrukcija i njegovih opeka. Što reći za pogon Grube obrade drveta i drvne industrije? Nažalost, nigdje nagovještaja da su se tu proizvodili najkvalitetniji strojevi i stolice na prostoru bivše Jugoslavije. Nije ostala niti jedna podna pločica po čijoj kvaliteti je “Goljak” bio poznat. Te su pločice krasile mnoge naše “tinele” do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. A nekadašnji luksuzni restoran uz obalu? Punih četrdesetak godina u tom su restoranu u kulinarskim delicijama i najkvalitetnijoj ponudi oborite ribe uživali tadašnji najmoćniji jugoslavenski vlastodršci. Također, u tom restoranu su nakon prvih godina zatvaranja Golog otoka pod budnom palicom šefa Željka svoje goste hranili brodari. Danas od tog ekskluzivnog restorana profane arhitekture nije ostalo ništa, samo ruglo napunjeno izmetom.
U posljednje vrijeme zahvaljujući braći Tomulić, Igoru, Davoru i Ivi, njihovom bratiću Goranu, Daliboru Jakucu i još nekim poduzetnim Loparanima na Golom otoku postoji ugostiteljska ponuda, ponuda golootočkih suvenira, uključujući i upoznavanje golootočke povijesti u trajanju kratkometražnog filma od petnaestak minuta.