Kad sin svjetioničara napiše knjigu o svjetionicima

Slika korisnika admin
Jurica Gašpar na Palagruži

Jurica Gašpar, kolega novinar, sin svjetioničara i dijete odraslo na lanterni u srijedu, 19. travnja, u 19 sati predstavlja knjigu "Legende svjetla", čiji je i autor.

Knjiga "Legende svjetla" je rezultat entuzijazma članova Udruge Lux Mediterraneum koji je uključivao planski i iscrpan obilazak 48 svjetionika istočne obale Jadranskog mora, razgovore s nekadašnjim i današnjim svjetioničarima, njihovim obiteljima, stručnjacima na području svjetioničarstva, pomorstva i pomorske povijesti, te istraživanja dostupne arhivske materije.

U tu svrhu, kroz tri godine proveli su 12 tjedana jedreći i boraveći na svjetionicima, razgovarali s 30-ak ljudi iz ovog područja i kreirali vrijednu građu - putopisne i dokumentarističke tekstove, foto i filmske sadržaje, a u cilju produkcije knjige i istoimenog dokumentarnog filma o fenomenu jadranskih svjetionika.

- Koncept knjige se razvijao kroz Avanturu svjetionika, odnosno gotovo četverogodišnji projekt istraživanja jadranskih svjetionika. Na kraju se izdefinirala kao niz priča o životu na lanterni, po temama, ponekad grubom, ali nadasve jedinstvenom životu na osami. Takve priče presijecaju povijesni podaci iz davno zaboravljene i nikad do sad izvađene arhivske građe o tim ljudima, umjetnički doživljaji kroz priče i fotografije koje zajedno tvore "Legende svjetla". U našem narodu se za legende kaže da su nedokumentirane priče koje se prepričavaju s koljena na koljeno, a svjetioničari su ih pričali obiteljima, ribarima i putnicima namjernicima, pa su mnoge gotovo pale u zaborav. Često se u istom narodu zna istaći da je 'legenda' čovjek koji je napravio neki pothvat, neshvaćen za većinu. Takvih je knjiga prepuna, kaže Gašpar.

Kaže kako je ideja za knjigu o svjetionicima nastala još 2005. godine, godinu nakon što je diplomirao geografiju i povijest na Sveučilištu u Zadru i to upravo na temu nastanka i razvoja svjetionika do današnjih dana.

- Upravo moj tadašnji mentor, prof. dr. Mithad Kozličić, usadio mi je ljubav prema povijesti našeg mora. I hvala mu na tome, kao i na pomoći u radu na današnjoj knjizi. Tada tehnologija nije bila na današnjem nivou razvoja, pa nije bilo moguće napraviti ni što sam otprilike zamišljao. Cijelo desetljeće poslije upoznao sam Gordana Smadila, čovjeka koji je vodio školu jedrenja ANA u Jezerima, pa smo zajedno počeli razmišljati o konceptu poticajne priče za mlade nautičare. Tek spajanjem te ideje s osobnošću Igora Goića, sve je otišlo u puno širi koncept i odlučili smo krenuti u multimedijsku priču stvaranjem udruge Lux Mediterraneum kojoj je cilj čupati ovakve teme iz zaborava i prezentirati je na širem nivou od nas samih. Vjeru nismo gubili ni trenutka, no ako spomenem desetak jedrenja na 48 jadranskih svjetionika, bezbroj putovanja kopnom, te ulaganje vlastitih sredstava u vrijeme kad se entuzijazam smatra ludošću, iz današnje perspektive sve izgleda još nestvarnije. Na pitanje što smo sve prolazili, odgovor ne stane u rečenicu-dvije, no dovoljno je reći da smo birali gotovo nemoguće uvjete plovidbe i da je glava u torbi bila nekoliko puta. Na izvrsnoj terenskoj realizaciji svakako treba skinuti kapu našem kapetanu Vlatku Ignatoskom, ali i zahvaliti tvrtki Plovput koja nam je odobrila izlaske na svjetionike i snimanja razgovora sa svjetioničarima, kaže Gašpar.

Knjiga prikazuje organizacijski i graditeljski doprinos Austro-Ugarske koja je tijekom 19. stoljeća projektirala i izgradila impresivnu pomorsku infrastrukturu od 48 svjetionika, doživljaje, priče i iskustva današnjih i nekadašnjih svjetioničara te njihovih obitelji o životu na svjetioniku, predodžbe funkcioniranja svjetionika u opisima stručnjaka, veliku fotodokumentaciju svjetionika za svih vremenskih (ne)prilika te sažetu povijesnu i dokumentarističku građu od 19. stoljeća naovamo o potrebi za svjetionicima i životu na tim specifičnim lokacijama.

Gašpara smo upitali koliko je njegov osobni moment, odnosno to da je komad djetinjstva proveo na lanterni i da mu je pokojni otac bio svjetioničar, prisutan u knjizi.

- Osobnost nisam mogao skriti. To je emocija, a kao Dalmatinac je ne znam zadržati za sebe. Djetinjstvo provedeno na svjetioniku smatrao sam normalnim dok nisam krenuo u školu i shvatio da je drugima neobično. Tatin prerani odlazak je jednostavno katapultirao ideju da mu zahvalim na žrtvi koju je zajedno s mojom majkom podnio da bismo sestra i ja danas bili ljudi svjesni svojih mana. Život na svjetioniku te nauči da budeš zahvalan na svakoj sitnici u životu, pa sam zahvalan na mnoštvu sitnica koje su za mene doista velike stvari.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno