Provokacija kao način umjetničkog izražavanja

Bilo je tu uobičajenih scenskih egzibicija s motornim pilama i sjekirama (dio perfomansa s telećom glavom kao član društva prijatelja životinja osobno ne podržavam), ali sve sa ukusom, mjerom, i za razliku od Leta 3, usko povezano s tematikom pjesama. Ovdje je provokacija naime način umjetničkog izričaja, a ne sama sebi svrha
U organizaciji udruge “Šigureca”, u prostoru kina “Pobjeda”, ove je subote gostovala jedna on najmračnijih, najalternativnijih i najzanimljivijih atrakcija bivše i sadašnje države, riječka grupa “GRČ”. Ovaj jedinstveni događaj u našem gradu pratio je relativno mali broj gledatelja, što je velika šteta, s obzirom na se radi o kultnom bandu čiji scenski nastup nerijetko prelazi granice rock koncerata zalazeći u prostor teatra i apsurda. Svejedno, broj gledatelja nije smetao glazbenike koji su pošteno prezentirali svoj rad, uključujući i kompletan scenski angažman.
“Grč” je osnovan u Rijeci davne 1982.g na inicijativu pjevača Zorana Štajduhara – Zofa, karizmatične ličnosti, koji je po načinu izvedbe više recitator nego pjevač, ali to samo dodatno doprinosi specifičnom izrazu ove grupe. Tijekom godina izdali su više demo izdanja, ali su najpoznatiji po esencijalnoj kompilaciji riječkog rocka “Rijeka-Pariz-Texas”, na kojem su bili zastupljeni sa tri pjesme, a također i po svojoj već legendarnoj kaseti “Sloboda narodu” (Škuc 1987. cass.), na kojoj su uspjeli direktno, bez uvijanja i uljepšavanja, prezentirati svoje mračno tretiranje okrutnosti svijeta koji ih okružuje. Grč je ove godine pod okriljem Dallas recordsa konačno izdao i profesionalni nosač zvuka pod nazivom “Još ima krvi”, na kojem se našao presjek njihovih najvažnijih pjesama stvorenih u ovih skoro trideset godina.
Na zadarskom su nastupu izvedene njihove najpoznatije pjesme, među kojima je i nova, još mračnija obrada poeme “Jama” Ivana Gorana Kovačića, kao i hitovi (koliko god taj epitet smiješno zvuči kada je “Grč” u pitanju): “Zlatno tele”, “Teške čizme na nogama slobode”, “Nož u mojoj ruci”, dok su za sam kraj ostavili svoje meni osobno najdraže pjesme “Ima li još krvi” i “Sloboda narodu”. Ove dvije pjesme i najbolje oslikavaju njihovu poetiku. Dok u prvoj možemo uživati u obilju pjesničkih slika: “Noć je crnja od crnog / U gori baklje gore / Šumom mrkli mrak šumi / U klaonicu vuku praznu utrobu magle”, dotle ova druga ima samo jedan stih koji se cijelo vrijeme ponavlja – “Mi smo meso koje pomrčina jede”, uz što idu i prigodni filmovi i fotografije, počevši od klasika francuske kinematografije, dječjeg filma “Crveni balon”, pa sve do jezivog “Andaluzijskog psa” Luisa Bunuela i Salvadora Dalija. Također imponira i uvježbanost i discipliniranost banda kao cjeline, kao i cijeli audio-vizualni koncept njihovog nastupa, od prvog do posljednjeg tona (slike).
Bilo je tu i njihovih uobičajenih scenskih egzibicija s motornim pilama i sjekirama (dio perfomansa s telećom glavom kao član društva prijatelja životinja osobno ne podržavam), ali sve sa ukusom, mjerom, i za razliku od Leta 3, usko povezano s tematikom pjesama. Ovdje je provokacija naime način umjetničkog izričaja, a ne sama sebi svrha. Sve u svemu, radilo se o jednom nesvakidašnjem koncertu, i prava je šteta što odaziv nije bio veći, jer bi mladi zadarski glazbenici koji misle da se bave težim rock formama, a u stvari su goli prosjek, mogli puno naučiti za smiješnu cijenu od tridesetak kuna. U svakom slučaju veliki plus za organizatore i publiku.
p.s. Ne mogu, a da ne spomenem sljedeće. Imam sto godina i puno sam puta bio na rock koncetrima, ali ovo mi je bio prvi (bar u Zadru), na kojem se nisam morao skrivati od zapaljenih cigareta, prolijevanja pivom, i prvi nakon kojega nisam morao prati kosu i odjeću u wc-sanitaru da isperem smrad duhanskoga dima. Živio zakon o nepušenju, živila udruga Šigureca koja ga dosljedno provodi, i naravno, živio ja!