Ljeto počinje malo prije ponoći

Posebno svečano se suncostaj obilježavao na najvišem vrhuncu otoka Paga, Svevidu (348 m) gdje je stajao i idol boga na piramidalnom postolju zvanom “svetišće” ili “čunčur”. Po predaji noću bi se penjalo na brdo i sedam puta obilazilo oko čunčura, a nakon izlaska Sunca bi započinjao post do podneva kad se blagovalo jelo bez soli. Potom bi se pjevale svete himne “dondole”, a čunčur bi se zalijevao vinom

Ljeto nam ove godine stiže malo prije ponoći, u zadnjim minutama 20. lipnja te će tako prvi dan ljeta biti zapravo četvrtak. Noć sa srijede na četvrtak bit će tako najkraća noć u godini, noć ljetnog solsticija ili suncostaja, poznata i pod imenom “dugodnevnica” s obzirom da će danje svjetlo trajati najduže. To je također dan kad Sunce ulazi u znak raka.
Ovaj se datum od davnine obilježavao i slavio u manje-više svim kulturama svijeta, a neke od tih tradicija preživjele su do danas ili su, pak, obnovljene u novije vrijeme, bilo kao dio oživljavanja vikanske, druidske ili wotanske religije, bilo kao turističke atrakcije. Vikanska Litha je svetkovina obilja, plodnosti, raznolikosti, ljepote prirode. Navodi se da je to vrijeme za moćne čarolije i muške rituale, obraćanje duhovima prirode, a sve te rituale najbolje je raditi u sumrak. Slavi se uz vatru, pjesme i gozbe, cijele noći gore svijeće uz procesije s upaljenim bakljama. Ljudi se kite krunama od cvijeća i plešu oko vatre. Oltari se ukrašavaju cvijećem i svijećama, a svetkovina se najčešće održava u poljima. Omiljeni napitak je medovina, a prave se i kolači od meda ili kukuruzni kruh s medom i maslacem.
Vatre koje se pale u ovo doba godine predstavljaju nebesku vatru. Koriste se svijeće svijetlih i pastelnih boja, žute i zlatne. Vatre se pale za zdravlje, plodnost, ljubav, kao žrtva i za duhovno pročišćenje, što je stara tradicija u mnogim krajevima Europe. Vatre se obično pale na povišenim mjestima i lože hrastovinom. Vjerovalo se da bi te vatre trebale otjerati zmaja koji uzrokuje bolesti, a pepeo iz tih vatri rabio se u čarolijama za plodnost. U Engleskoj je postojala tradicija da se ove vatre koriste za blagoslov jabuka. U skoro svim običajima vezanima uz ovaj datum postoji običaj skakanja preko vatre. U nekim krajevima Njemačke mladi ljudi skaču preko vatre da bi lan narastao tako visoko koliko mogu skočiti, dok se drugdje skok preko vatre vezuje uz rast žitarica ili plodnost kako ljudi, tako i domaćih životinja.
U wotanizmu svetkovina je posvećena bogu Balduru, a isto tako se ljetni solsticij smatra najboljim danom za sastanke i skupštine. To je dan kad su stari Germani održavali svoj glavni godišnji sabor ili Althag. Tada su se također palila vatrena kola koja bi se gurala prema moru ili vodi, simbolizirajući putanju Sunca. U Češkoj je običaj u ovo doba brati divlji timijan za čarolije plodnosti. Biljka koja je povezana s ovim običajima je i koromač koji se koristio za tjeranje zlih duhova. Sačuvano je i vjerovanje kako sjeme paprati u ovo vrijeme ima magična svojstva te ga se bere tako da se ispod stabljika prostire bijelo platno na koje se istrese sjeme. Također se sjemenke ne smije dodirnuti rukom i na taj način ubrane sjemenke mogu učiniti čovjeka nevidljivim i dati mu sposobnost razumijevanja govora životinja.
Prema hrvatskoj narodnoj predaji Sunce za vrijeme ljetnog solsticija tri put zastane na nebu. U slavenskoj mitologiji koja je proširenija na sjeveru Hrvatske za “dugodnevnicu” je vezan bog Svevid, brat boga Peruna, koji se slavio upravo na taj dan. Prikazivalo ga se sa četiri glave koje gledaju na sve strane svijeta. Obredna kola iz Međimurja i 24 pjesme koje se pjevaju tog dana, s tim da se zadnja pjesma “Šetal se Ivan” uvijek pjeva samo za ljetni solsticij, ukazuju na davna vjerovanja starih Hrvata koja su se potom ispreplela s blagdanom sv. Ivana Krstitelja.
Posebno svečano se suncostaj obilježavao na najvišem vrhuncu otoka Paga, Svevidu (348 m) gdje je stajao i idol boga na piramidalnom postolju zvanom “svetišće” ili “čunčur”. Po predaji noću bi se penjalo na brdo i sedam puta obilazilo oko čunčura, a nakon izlaska Sunca bi započinjao post do podneva kad se blagovalo jelo bez soli. Potom bi se pjevale svete himne “dondole”, a čunčur bi se zalijevao vinom i žrtvovala bi se šarena ovca. Običaj se zadržao sve do druge polovice XIX. stoljeća, kad je čunčur srušio paški župnik Garković. Od lani se obilježavanje “dugodnevnice” organizira i na najjužnijem istarskom rtu – Kamenjaku, pod nazivom “So(u)lfest” uz vatre i bubnjeve.