Majka sviju revolucija je poljoprivredna

Svakako je najslikovitija postavka Briana Haydena koji je ustvrdio da su jačanjem određenih socijalnih struktura unutar zajednice, moćni ljudi počeli s priređivanjem javnih gozbi koje su dovele do povećane potrošnje hrane, što je potom potaklo proizvodnju da bi se spomenute prakse mogle i dalje provoditi, a moć pojedinaca se učvršćivati i jačati

Još je Jean Daville, generalni konzul iz Andrićeve  “Travničke hronike”, strahovao od ljetnih mjeseci, a osobito srpnja kad se odigrava  većina ratova, buna, bitaka i  revolucija. I, doista, i Francuzi i Amerikanci u ovome  mjesecu slave obljetnice  društvenih i revolucionarnih  pokreta koji su promijenili  svijet. U Francuskoj je osim  najpoznatije revolucije koja  je zapoočela 14. srpnja 1789.  u 19. stoljeću bila još jedna  revolucija i službeno nazvana Srpanjskom kad su 1830.  s prijestolja po drugi i posljednji put zbačeni Burboni,  a pripadnik pobočne dinastije Orleans, kralj Ljudevit  Filip, proglasio Građansko  kraljevstvo koje će potrajati  do 1848. O manjim nemirima, bitkama i sukobima,  bunama i ustancima koji su  obilježili ovaj mjesec kroz  tisućljeća, dalo bi se pisati i  govoriti danima.
Pa ipak, ako bismo se upitali koja je revolucija donijela najveću prekretnicu u  razvoju ljudskoga roda i time, zapravo, omogućila i sve  kasnije društvene preokrete,  morali bismo se vratiti jako  daleko u prošlost. Jer, Deklaracije o neovisnosti, juriša na Bastilju, bitke kod  Wagrama, Narodnih zahtevanja, krstarice Potemkin,  crvenbih i bijelih, Che Guevare ili Ossame bin Ladena,  teško da bi bilo da se prije  kojih desetak tisuća godina  nije dogodila najpresudnija  od svih revolucija – tzv. poljoprivredna ili neolitska revolucija.
Niz različitih  hipoteza
Naravno, precizno datiranje ovako davnih događaja je  potpuno nemoguće, ali se  može kazati da je proces koji  je označio prelazak s lutalačkog načina života lovaca i  skupljača plodova, na sjedilački način života s uzgojem hrane, držanjem stoke  i nastankom naselja, sela i  gradova, prvo započeo u razdoblju prije devet do sedam  tisuća godina na području  jugozapadne Azije, poznato  i kao “plodni polumjesec” i  koje se proteže od istočnih  obala Sredozemlja do Mezopotamije.
Kako i zašto je taj proces  tada započeo, pitanje je na  koje je pokušao odgovoriti  velik broj stručnjaka koji su  ponudili više različitih hipoteza. Prva je bila ona Raphaela Pumpellyja iz 1908.  poznata i kao “teorija oaze”.  U njoj se predpostavlja da je  na početku neolitskog razdoblja klima postajala sušnija, te da su ljudi bili prisiljeni  naseljavati se u oazama gdje  su u bliskom dodiru sa životinjama počeli ih pripitomljavati, a zbog smanjenog  radijusa kretanja, također  počeli sa sadnjom biljaka koje su u takvim uvjetima mogle opstati. Iako je ova teorija bila dosta popularna  početkom dvadesetog sotljeća, danas je napuštena iz  jednostavnog razloga. Suvremena ispitivanja pokazala su da se pretpostavljeno  sušno razdoblje zapravo nije  dogodilo, već obrnuto.
Robert Braidwood je  1948. predložio suprotno  rješenje, to jest da se zbog  povećane vlažnosti, osobito  na području planina južne  Turske i sjevernog Iraka i  Irana (Zagros npr.) koji su  ljudima omogućili lakše bavljenje poljoprivredom, ista  počela i razvijati o čemu mogu svjedočiti i ostatci  građevina starih devet tisuća  godina.
Carl Sauer je, pak, pretpostavio da je poboljšanje  klimatskih uvjeta dovelo do  općeg povećanja broja stanovnika čije se potrebe za  hranom više nisu mogle zadovoljiti lovom i skupljanjem te se moralo prijeći na  uzgoj. Na ovu postavku pozivao se veći broj autora koji  su daljnje razrađivali razloge  povećanja stanovništva,  agroklimatske uvjete, kao i  moguća mjesta gdje je do  rečenog procesa prvi puta  došlo i koji se protežu od  jugoistočne Azije preko istočnog Sredozemlja, središnje Afrike i Južne Amerike.
Prvo selo u Siriji
S ovim se nije složio Andrew Moore koji korijene  ovoga procesa vidi još u epipaleolitskom razdoblju i  ukazuje da se on odvijao na  mnogim lokacijama od kojih  nam dobar dio danas nije  više uopće poznat, što je  dalje razradio Frank Hole  koji posebno ukazuje da se  dosad nije utvrdilo mjesto  koje bi ukazivalo na konkretan čin prijelaza s jednog  načina osiguravanja hrane  na drugi, odnosno s lova i  skupljanja na proizvodnju i  uzgoj. On nadalje posebno  zagovara zapadni rub mezopotamskog bazena,  uključivši i Arabiju, kao najvjerojatnije mjesto gdje bi  trebalo tražiti dokaze o poetku sjedilačke proizvodnje.
Svakako je najslikovitija  postavka Briana Haydena   koji je ustvrdio da su  jačanjem određenih socijalnih struktura unutar zajednice, moćni ljudi počeli s  priređivanjem javnih gozbi  koje su dovele do povećane  potrošnje hrane, što je potom potaklo proizvodnju da  bi se spomenute prakse mogle i dalje provoditi, a moć  pojedinaca se učvršćivati i  jačati.
Jedno od mjesta gdje je  najranije sa sigurnošću utvrđena proizvodnja hrane je  Tel Asuad u Sirji, selo udaljeno trideset kilometara od  Damaska. Ostaci pripitomljenih životinja, osobito  koza, datirane su tamo u  8.800 godinu prije Is., a u  nešto kasnijim slojevima  pronađeni su ostatci ovaca i  svinja, kao i goveda s tragovima koji ukazuju da su  bila korištena za vuču. Dokumentirana je i uporaba  mesa i mlijeka u ishrani stanovništva te uzgoj žitarica i  voća, poglavito smokava i  pistacija. Tragovi također  potvrđuju da su se stanovnici povremeno još uvijek  bavili lovom, a permanentno  ribolovom. Pronađene su i  stotine predmeta od kojih su  mnogi ukrašeni, tako da se  Tel Asuad smatra jednim od  prvih deset stalnih naselja na  Zemlji uopće te predstavlja  fazu koja je prethodila izgradnjama brana i osnivanju  gradova.
A kako svaki napredak nije uvijek i isključivo jedino  pozitivan ili, bolje reći, ima  svoju cijenu, vidi se na primjerima i ove revolucije, kako  je se uobičajeno naziva. Naime, s promjenom načina  života i ishrane, došlo je do,  prosječno gledano, smanjenja rasta ljudi. Prosječni  paleolitski lovac i njegova  družica bili su visoki metar i  78, odnosno metar i 68 cm,  dok su neolitski poljoprivrednici spali na 165 za muškarce i 155 cm za žene, te su  preneolitske vrijednosti u  prosječnoj visni dosegnute  su tek početkom dvadesetoga stoljeća. Nadalje, sjedilački način života, posebice u zajednici s domaćim  životinjama pridonio je  širenju mnogih do tada nepoznatih bolesti. Uzroci zaraza bili su dvojaki, jedan je  dio prelazio sa životinja na  ljude, dok je drugi bio uzrokovan većom gustoćom stanovništva i boravkom u zatvorenim prostorima s neodgovarajućim higijenskim  standardima, pogotovo kad  je riječ o kanalizaciji koja se  razvila tek kasnije.
Neolitik u Smilčiću
No, ove nevolje bile su,  naravno, i ispit za čovječanstvo kojima su evolucijskim  mehanizmima i prirodnom  selekcijom omogućavalo opstanak najsposobnijih i  najotpornijih. Bez obzira na  izazov broj ljudi se povećavao, a sjedilački način  života omogućavao je i veću  stopu rađanja. Od boelsti za  koje se pretpostavlja da od  tada prate čovjeka su i gripa,  male boginje i rubeola.
Organizacija života u selima koja su proizvodila hranu, promijenila je život čovjeka u potpunosti. Stvoreni  su uvjeti za nastanak bezbrojnih zanimanja od kojih  su mnoga živa i do danas.  Omogućeno je, doduše, i socijalno razlikovanje između  obitelji i pojedinaca, no ni tu  pojavu ne treba gledati isključivo u negativnom  ozračju, jer je nastanak tih  razlika omogućio daljnje  jačanje civilizacije koja je  život činila udobnijim i sigurnijim. Činjenica da su ljudi živjeli na jednom mjestu,  omogućila im je posjedovanje mnogih predmeta koje si  nomadi nisu mogli priuštiti  te je s početcima arhitekture  odmah išla i želja za unutarnjim uređenjem i opremanjem prostora. Također je  proizvedenu hranu trebalo  znati pravilno uskladištiti, a  viškove se, s vremenom,  počelo razmijenjivati postavljajući temelje buduće trgovine.
Istočna obala Jadrana je u  neolitičko doba bila dobro  naseljena, što posebice vrijedi za zadarsko područje,  kako na otocima, tako u unutrašnjosti. Sam neolitik se na  Jadranu dijeli na razdoblje  smilčićke, danilske i hvarske  kulture.
Arheološko nalazište u Smilčiću,  smješteno je oko  dva i pol kilometra  od središta naselja  na lokalitetu Barica i zauzima površinu od jednog i  pol hektara, na blagoj uzvisini i u blizini potoka, što uz,  do danas izvrsno  poljoprivredno zemljište,  pruža sve uvjete za nastanak  naselja koje će proizvoditi hranu. U Smilčiću su se stanovnici već tada bavili poljoprivredom, ali su značajan izvor  prehrane bili i morski plodovi,  osobito dagnje kojih je nađen  velik broj. Školjke su se rabile  i za ukrašavanje keramičkih  posuda utiskivanjem pa se  smilčićki period razvoja neolitika naziva i “impresso”.  Stanovnici su živjeli u kućama  koje su gradili od zemlje izmiješane s drvom. Također  znamo da su uzgajali stoku.
Ražanj traje  tisućljećima
Naseobina u Smilčiću nastavila je život i u idućoj fazi  koja se, prema nalazištu Danilo kod Šibenika, naziva danilskom i trajala je od 2500.  do 2800. godine prije Is. Ostaci keramike iz ovog razdoblja još su bogatiji, a keramika je još bolje kvalitete.  Nađene su zdjele, tanjuri,  čaše i lonci, često polirani i  bogato ukrašeni, a pronađene su i žlice. Postojanje  fine keramike od dobro  pročišćene i kvalitetno  pečene zemlje, pokazuje da  je u to doba u Smilčiću kvaliteta života bila na visokom  stupnju za to doba povijesnog razvitka.
Prema ostacima kostiju  domaćih životinja možemo  razabrati i oblike prehrane.  Ogromna većina kostiju pripada ovcama i kozama (94  posto), dok su ostaci goveđih i svinjskih kostiju veoma rijetki. Kosti zečeva,  srna i jelena, pokazuju da lov  ni tada nije bio sasvim napušten. Osim kostiju ptica  pronađene su i tri pseće kosti  što pokazuje njegovu udomaćenost, što ne treba čuditi  jer najstariji nalaz pasjih kostiju na našem području potječe iz spilje Vlakno na Dugom Otoku i više od šest  tisuća godina je raniji od  smilčićkog.
U obje faze, a čak i više u  ranijoj, ustanovljene su kulturne veze s drugim središtima, pogotovo onima na jugositočnoj obali Apeninskoga poluotoka. To se utvrđuje  postojanjem predmeta od  opsidijana, vulkanskog kamena do kojeg se moglo doći  jedino uvozom.
Osim Smilčića neolitska  naselja raspoređena su širom  Ravnih Kotara i Bukovice,  ali i na otocima. Neka su se  također još vuijek nalazila u  spiljama kao ono u Vaganačkoj Pećini ili spilji u Novskome Ždrilu kod Rovanjske. Može se kazati da je u  vrijeme neolitika prostor Zadarske županije bio gusto  naseljen.
Završnu fazu razvoja neolitika na jadranskom prostorima predstavlja Hvarska  kultura koja nakon razvoja  spiralnoga ukrašavanja u  svojim posljednjim danima  popkazuje dekadenciju,  izočnost razvoja oblika i povratak najprimitivnijim  načinima proizvodnje keramike, tako da je i neolitik  dijelio sudbinu mnogih drugih faza i razdoblja u razvoju  civilizacije.
Poljoprivredna revolucija  vjerojatno je u naše krajeve  donijela i običaj koji je do  danas ostao i živ i omiljen, a  to je pripremanje janjaca i  kozlića na ražnju i pod pekom. Naime, prema istraživanjima prof. dr. sc  Zdenka Brusića, a osobito  na lokalitetu Crnu Vrilo  kod Visočana, tadašnji  stočari nisu imali nikakve  druge mogućnosti spremanja mesa nego na taj način  jer im posude ne bi izdržale  dugotrajnno kuhanje. Meso se premalo na ražnju ili  pod keramiškom “čripnjom”. Narodi su odlazili,  dolazili i nestajali ali je ovaj  običaj svejednako ostao živ  o čemu svjedoči i grčki nadpis s Peloponeza gdje je  jedan od članova  svećeničkog kolegija, bio i  neki Bamos, rodom Dalmata zadužen za pripremanje hrane, navjerojatnije  pečenje janjca na ražnju.  Ovime je ovome običaju  skinuta “turska hipoteka” i  utvrđeno da je i on jedan od  proizvoda najvažnije od  sviju revolucija – poljoprivredne revolucije.