Tko nema kruha, nije mu ni do igara

Ovi moji u kvartovskom kafiću naživcirali su me zadnjih dana i na rubu sam da više ne idem tamo. Prvo su vrištali, ima neko vrime, da dolazi Ričard Gir. Meni blinkao upitnik nad glavom, što dalajlamist, ocvala zvijezda i nekadašnja patnja moje generacije, koja je okidala na njega u Zgodnoj ženi, dolazi u grad gdje nema filmske, a bogme ni neke druge industrije. Pa je ispalo da ne dolazi on nego nekakav Rikardo Grir, što bi za košarkaške fanove bilo isto što i ženskoj populaciji spomenuti Gir. Taj je, koliko sam preko uha čula, trebao spasiti posrnulu zadarsku košarku i napraviti čuda. Mislim, oke, ali tko još danas vjeruje u bilo kakva čuda, pa čak kad je i sport u pitanju?! Tko još vjeruje da naši političari nisu lopovi?! Tko još vjeruje da oni nisu krivi da smo u septičkoj jami u kakvoj jesmo?! Vjeruje li netko u ove pokajnike koji vruće kestenje prabacuju na druge?! Tko još naivno vjeruje da će ruka pravde dohvatiti one koji su nas upropastili i strpati ih tamo gdje im je mjesto?! Ja ne. Više vjerujem da će se sprdati s nama šaljući nam razglednice s Bahama.
E, pa kad je sveopće stanje takvo, zašto bismo onda od sporta očekivali čuda… Pa i onaj naš mali što igra za Hajduka obrani nemoguće, a primi gol kakav bi đačić prvačić na svom prvom treningu obranio. Uostalom, živimo u gradu gdje današnji sportski heroji vrlo lako ostanu pokojnici. Kužim to po ovima, svojima fanaticima u kvartovskom, mijenjaju mišljenja brže nego lokalni političari stranke. Pa im je trener čas super, pa malo pljucaju po njemu i poslali bi ga psihijatru… Pa im je mali Pop čas legenda, pa sutra izdajnik… Pa što ovaj zna o košarci, što onaj… Čovječe, kad ih slušaš, svi u mom kvartovskom i u Zadru završili sportske akademije. I kuže se u sve sportove: košarka, nogomet, vaterpolo… ma sve im je to u malome prstu…
Bit će zato dolaze ti girovi onda koje i potiraju, koliko sam skužila jučer odma poslije prve utakmice. Ma iskreno, jebe se meni, s oproštenjem za to, ali me itekako briga kad ti frend skoro pa pljune u kavu, jer je živčan. E, to su već puno ozbiljnije stvari… I pokušao mi je on objasniti, ali mene to nije baš previše zanimalo. Jedino što sam skužila da je dovelo tog nekoga, odigrao jednu utakmicu, potiralo ga ća i da mu moraju dat ogromne novce.
– Čije?, pitam.
– Klupske, kaže on kao da to nije uopće važno.
– Oćeš reć naše?
– Ne, klupske, opet će on.
– Ma koje klupske hebote led, to su naši novci…
A onda se zamislio. Ali opet – nije važno što netko s novcima poreznih obveznika tuđe gloginje mlati, naravno, svakomu iskrenom sportskom fanu je važno da njegov klub osvoji prvenstvo, kup i što ti ja znam. Cijena nije uopće važna.
– Ja sam glupa i ne kužim sport, ali to što mi pokušavate objasniti oko tog tipa i što ga je potiralo nakon prve utakmice je totalno nelogično. To je isto kao da mi žene odmah nakon prvog seksa damo šup kartu frajeru, jer nismo svršile. Pa bilo bi nogiranih, ne znam bi li itko i ostvario vezu. A di su tu krv, znoj i suze, timski rad, zajedničke snage?
Nikad nisam bila sportski fanatik, a sad sam još manje. Ne volim te đireve: dovedi, probaj pa ispljuni ako ti se ne sviđa, a narod će ionako platiti. Narodu više nije ni do seksa, a kamoli do sporta. Kada nema kruha, ni igre ga ne mogu zadovoljiti.
Mare