Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Gradske face u potrazi za svojih pet minuta slave

Autor: Mare ([email protected])

18.10.2009. 22:00


Pod hitno mi je trebala nekakva promjena u životu. Rekla šefu da sam bolesna i usred tjedna zapičila u Zagreb. Nisam ni do Maslenice došla, skoro odnilo i mene i mog puntića. Ali nisam se dala, krenula zaobilazno, pa kud puklo. Preko starog masleničkog mosta prošla bez problema. I odmah se zapitala tko onoj budali koja je sagradila novi, ljepši i veći maslenički most, ali zato nefunkcionalan za popizdit jer ga zatvore čim netko kihne u njegovoj blizini, da još raditi i pelješki most – investiciju zbog koje ćemo, kad već do sada nismo – definitivno bankrotirati?!. Pa ako je zatvoren ovaj maći, što će bit s onim titanikom na jugu zemlje kad zapuše? Složit će se ko lego kockice?
Enivej, preko Obrovca mi je bilo baš fajn. Satrala me bura i kiša, ali tvrdoglava kakva jesam, nisam se dala. Dočepala se autoputa i benzinske, ali avaj – nema pušenja zakonu unatoč. Pa sam pušila vani. I smrzla se ko ona stvar, tako da sam do metropole došla bez glasa, s burom u kostima… Ručala s frendicom, popeglala karticu toliko besramno da se plastika skoro otopila i pod hitno ću morati na ispovijed. Mea kulpa, mea kulpa, mea kulpa… A kad mi dođe mjesečna obročna na naplatu, e, onda me ni sam papa neće moć odriješiti grijeha kad počnem beštimati. Priznajem krivicu odmah i unaprijed, ali što ću kad je jače od mene…
Izašla sam i van, napokon, punim plućima… I dobro sam se provela. Dobra glazba, cuga, ekipa još bolja… Bez stresa, bez onih uobičajenih faca koje viđam svaki vikend doma još od prije skoro par desetljeća i kusur godina – bez obzira bio to Oliver i Đibo, dens, klapa, Kareras, Kravic ili tehno drmusanje. Prilagodljivi svim trendovima, ah… Pretpostavljam da isti harače sad i po narodnjacima, jer to je veri in, ali mene tamo neće vidjeti. Mislim, od neševe zagorila definitvno jesam, možda sam debelo u banani, ali intelektualno nisam toliko sagnjila da slušam neku zmiju i žabu, Daru Bubamaru i ostalu faunu… pa taman me tamo čekao čovjek mog života. Dabogda se načekao…
Sutradan je povratak bio prava bonaca. Uvijek mi je žao kad se vraćam iz metropole. Ali što ću kad bez Zadra ne mogu. Nisam ni išla doma iskrcati stvari našla sam se s prijateljicom da joj podnesem izvještaj i pokažem prekrižene stvari na viš listi. A kako nisam mogla uopće govoriti povela sam je na sladoled. Sjele smo po onoj hladnoći ispred Stošije i polizala sam tri kugle sladoleda. Klin se klinom izbija, taj sladoled me uvijek vrati među žive.
Super, sad imaš novu kombinaciju za vikend, idemo na otvaranje novog mjesta za izlazak… Napokon se nešto događa u našem gradu, ushićena je bila Sanja.
Je, zbigecala sam se za izlazak. I očekivala previše: opuštenu atmosferu, dobru zbavu… A tamo ne da nije bilo opušteno, nego je bilo turbo napeto. Cijela vojska gradskih faca i vonabi faca, to se očito tuklo za svoje mjesto pred tv reflektorima. Tatini sinovi, tobožnji poduzetnici za koje nitko ne zna čime se bave osim prodavanjem magle, horda sponzoruša koje su došle više gole nego odjevene… I kao da to nije bilo dosta, došle i sve zagrebačke posvuduše, mačci i karabatci. Bome, tijesna smo zemlja postali, a svi takvi stanu u dvjesto kvadrata. Išla sam brzo ća, nije to više za mene. Nemam ja ni živaca ni volje za takve stitskavce. Trebala sam da se odselim, kad mi je bilo dvajstri….